Izborna pobjeda novoizabranog predsjednika Baracka Obame oživjela je nade da bi palestinsko-izraelski mirovni pregovori u zastoju mogli konačno dovesti do dvodržavnog rješenja. Malo je novih predsjednika dočekano s takvim optimizmom i povezanim velikim očekivanjima.
Međutim, šanse za napredak ovise više od novog američkog predsjednika. Postoji nekoliko međusobno povezanih čimbenika:
Ispitivanje ovih faktora pokazuje da je optimizam neopravdan i da predsjednik Obama neće biti uspješniji u donošenju dvodržavnog rješenja sukoba. To međutim ne znači da će situacija ostati statična ili da oni koji teže pravednom miru nemaju izlaza za djelovanje.
Rani angažman SAD-a nije dovoljan
Nekoliko dana nakon Obaminog izbora, Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Georgea Herberta Walkera Busha, savjetovao je novoizabranom predsjedniku da što prije počne oživljavati mirovne pregovore kao način da se "psihološki promijeni raspoloženje [
Ovi glasovi odražavaju konsenzus koji je rano i održiv
Aaron David Miller, bivši visoki dužnosnik State Departmenta, jezgrovito je sažeo američku ulogu u arapsko-izraelskoj diplomaciji u proteklih četvrt stoljeća kao "
Busheva administracija na odlasku dovela je američki angažman do razine bez presedana, otvoreno i tajno. Za razliku od dobro osmišljenih javnih inicijativa, poput
Da bi Obamina administracija ispunila očekivanja i raskinula sa svojim prethodnicima, od Sjedinjenih Država bi bilo potrebno: uvjetovati financijsku i drugu pomoć Izraelu poštivanjem međunarodnog prava i potpisanih sporazuma (kao što su dugo ignorirane rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje zahtijevaju Izrael da demontira naselja); prestati se miješati u palestinske unutarnje stvari i poštivati demokratske izbore palestinskog naroda; i pozivaju na trenutni prekid blokade Pojasa Gaze. Također bi zahtijevalo da
Obamin pristup
Za procjenu izgleda za promjenu politike pod Obaminom administracijom, postoje dva relevantna pitanja: prvo, koja su Obamina stajališta o Palestini i Izraelu i srodnim regionalnim pitanjima; i drugo, koliko će njegovi postupci u uredu utjecati ili odstupati od ovih poznatih pozicija?
Obama je iznio detaljna stajališta u govorima pred AIPAC-om u ožujku 2007. i lipnju 2008. [5]. Ključni elementi su da Obama:
* Podržao je izraelsko bombardiranje
* Podržano
* Protivio se održavanju palestinskih izbora, uključujući Hamas, u siječnju 2006.;
* Protivio se Sporazumu iz Meke iz veljače 2007. kojim se na miran način uspostavlja vlada nacionalnog jedinstva između Hamasa i Fataha, rješavajući unutarnje palestinske razlike;
* Podržava kontinuiranu "izolaciju" Hamasa dok ne ispuni političke uvjete koje nameće
* Izjavio da ću se "uvijek zalagati za pravo Izraela da se brani u Ujedinjenim narodima i diljem svijeta", sugerirajući nastavak korištenja veta SAD-a za blokiranje akcije Ujedinjenih naroda u sukobu;
* Obećao najmanje 30 milijardi dolara vojne pomoći Izraelu tijekom sljedećeg desetljeća i obećao da će pogurati Izrael da dobije pristup naoružanju rezerviranom za članice NATO-a (Organizacija Sjevernoatlantskog saveza);
* Obećao da Sjedinjene Države "nikada ne bi trebale diktirati što je najbolje za Izraelce i njihove sigurnosne interese" i "Nijedan izraelski premijer nikada ne bi trebao osjetiti da ga Sjedinjene Države dovlače ili blokiraju od pregovaračkog stola;"
* Izjavio je "Jeruzalem će ostati glavni grad Izraela i mora ostati nepodijeljen;"
* Protivi se pravu palestinskih izbjeglica na povratak ("Pravo na povratak [u Izrael] je nešto što nije opcija u doslovnom smislu"); [6]
* Navedeno "Svaki sporazum s palestinskim narodom mora očuvati identitet Izraela kao židovske države;"
* Podržao pristup Bushove administracije o formiranju saveza "umjerenih", uključujući Izrael, Saudijsku Arabiju i Egipat s jedne strane raspoređenih protiv Irana, Sirije, Hezballaha i Hamasa;
* Smatra da je iranska navodna potraga za nuklearnim oružjem "neprihvatljiva", podupire snažne sankcije i oduzimanje ulaganja i odbija isključiti upotrebu vojne sile.
Obama nije izrazio nikakvu podršku palestinskim "pravima" i nikada nije javno koristio vrstu eksfuznog emocionalnog jezika identificirajući se s težnjama Palestinaca kao što to čini u vezi s Izraelcima. Dok je opetovano kritizirao Palestince, bio je nekritičan prema Izraelu.
Usprkos ovom rekordu, dva su trenutka tijekom kampanje potaknula nagađanja o ravnopravnijem pristupu. U ožujku 2007. Obama je primijetio da "Nitko ne pati više od palestinskog naroda." Međutim, suočen s prosvjedima proizraelskih skupina, njegova kampanja je pojasnila da je mislio na "palestinski narod koji pati zbog odbijanja vlade koju vodi Hamas da se odrekne terorizma i pridruži kao pravi partner u mirovnom procesu." [7]
Obama je također privukao pozornost kada je rekao vođama židovske zajednice: "Mislim da postoji napetost unutar proizraelske zajednice koja kaže da ako ne usvojite nepokolebljiv pro-Likud pristup Izraelu, onda ste anti-Izrael, a to može" To će biti mjera našeg prijateljstva s Izraelom." [8] Ovo je protumačeno kao dokaz da bi Obama možda više volio "golubiju" izraelsku vladu. Ako je istina, to bi Obamu samo stavilo u društvo ranijih američkih administracija koje su također neslužbeno preferirale vlade koje ne vode Likud. To također pretpostavlja suštinske razlike između Likuda i drugih velikih stranaka u Izraelu, koje su, kao što će se pokazati, daleko od samorazumljivih.
Obamina spremnost da razgovara s Iranom također je pobudila nadu u manje konfrontirajući pristup. Međutim, čak je i Busheva administracija u svojim posljednjim mjesecima pokazala spremnost da se angažira s Iranom bez nužnog napuštanja svojih suštinskih pozicija.
Tijekom kampanje, Obama se aktivno distancirao od osoba iz establišmenta, uključujući starijeg državnika Zbigniewa Brzezinskog i Clintonovog pomoćnika Roberta Malleya, koji su bili optuženi da su "propalestinski nastrojeni". U isto vrijeme, "savjetnici koji su najintimnije uključeni u (Obaminu) politiku vezanu za Izrael veterani su Clintonove administracije i dolaze iz proizraelskog miljea." [9] Prvo veliko imenovanje novoizabranog predsjednika Obame za Izrael tvrdolinijaški predstavnik Zastupničkog doma SAD-a Rahm Emanuel koji će služiti kao šef osoblja Bijele kuće potvrđuje ovaj trend.[10]
Ukratko, Obamine pozicije su izuzetne samo zbog svoje usklađenosti s dugotrajnom američkom politikom. Kao što je Obama rekao AIPAC-u u lipnju, "Bio sam ponosan što sam dio snažnog dvostranačkog konsenzusa koji je stajao uz Izrael suočen sa svim prijetnjama. To je predanost... i [senator] John McCain i ja dijelimo jer podržavamo Izrael u ovoj zemlji ide dalje od zabave." [11]
Kakvi su onda izgledi da Obama na vlasti značajno odstupi od tih pozicija? Kad bi bio sklon tome, to bi došlo po cijenu zadavanja velikog udarca vlastitom kredibilitetu i kredibilitetu njegove stranke u pogledu temeljnih obveza. Obamin vanjskopolitički tim bit će sastavljen iz establišmenta Demokratske stranke koji je predan istom konsenzusu. Također bi se morao suprotstaviti kongresnom vodstvu vlastite stranke. S obzirom na to da je Obama došao na vlast dobivši potporu svog stranačkog establišmenta, a ne izgradnjom alternativne koalicije, riskirao bi otuđenje svoje političke baze. Politika ne nestaje nakon izbora; drugi je uvijek iza ugla, bilo da je riječ o međuizborima 2010. ili ponovnim izborima 2012.
Ništa od ovoga ne znači da je velika promjena nemoguća. Ali sugerira da je teško i malo vjerojatno da će Obama potrošiti ogroman politički kapital koji je neophodan kada je on sam javno odbacio uvriježeno stajalište da je "izraelsko-palestinski sukob korijen svih problema u regiji [Bliskog istoka]." [ 12] Njegovim dnevnim redom dominirat će sve dublja gospodarska kriza u SAD-u i globalno te ratovi u Iraku i Afganistanu. Promjena, ako je bude, vjerojatno će biti mala i stoga nedovoljna da značajno unaprijedi održivo rješenje s dvije države.
Nedostupnost ugovora
Obamin bi zadatak bio puno lakši da su Izraelci i Palestinci već premostili središnja pitanja koja ih dijele. Međutim, unatoč godini intenzivnih pregovora uz podršku SAD-a, predsjednik Palestinske uprave Mahmoud Abbas i izraelska ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni nisu mogli ukazati na nikakav konkretan suštinski napredak na zajedničkom sastanku s međunarodnom četvorkom ovog mjeseca. Konačna deklaracija Kvarteta izvukla je najbolje iz golog ormara u kojem se navodi da su "[b]ez minimiziranja praznina i prepreka koje su preostale", Abbas i Livni "dijelili svoju procjenu da su sadašnji pregovori značajni i obećavajući i da su uspjeli uspostaviti čvrstu pregovaračku strukturu za nastavak napretka u budućnosti." [13]
Usredotočenost Kvarteta na proces jedva da je mogla prikriti stvarnost potvrđenu u izjavama izraelskih i palestinskih dužnosnika tijekom nekoliko mjeseci da nije postignut praktički nikakav napredak u ključnim pitanjima kao što su granice, Jeruzalem, izbjeglice i naselja. Stranke su jedva pomakle po ovim pitanjima, au nekim su područjima nazadovale od pozicija utvrđenih na neuspješnom summitu u Camp Davidu u srpnju 2000. godine. Na okupiranoj Zapadnoj obali bilo je još osam godina neumoljive izraelske izgradnje naselja pojačane izgradnjom izraelskog zida koji anektira velika područja.
Obama je naslijedio situaciju u kojoj je konsenzus koji podupire dvodržavno rješenje puno slabiji nego 2000. godine i procesu kojem nedostaje kredibilitet i podrška među velikim segmentima izraelskog i palestinskog stanovništva.
Izraelska politička scena
Izraelci će izabrati novu vladu u veljači 2009. Konvencionalno gledište je da izgledi za uspješne mirovne pregovore ovise o trenutno dominantnoj frakciji Kadima, na čelu s ministrom vanjskih poslova Livnijem, koja prevladava nad strankom Likud koju vodi bivši izraelski premijer Benjamin Netanyahu. "Livni predstavlja izraelsku spremnost da nastavi s mirovnim procesom", napisao je jedan izraelski komentator, dok bi Netanyahu bio na "sudarnom kursu" s Obaminom administracijom za koju se pretpostavlja da je visoko motivirana za rješavanje sukoba.[14] Ipak, bilo koja izraelska vlada koja proizađe iz izbora vjerojatno će slijediti otprilike sličan kurs.
Navodno predana dvodržavnom rješenju, Livni je nedavno zbunila očekivanja ambicioznog mirovnog programa oštro odbacivši komentare odlazećeg izraelskog premijera i čelnika Kadime Ehuda Olmerta da se Izrael morao povući gotovo do granica iz 1967. [15] Livni, podsjetimo, nije uspjela formirati koaliciju nakon Olmertove ostavke jer nije mogla privući ključnog partnera ako nije zajamčila da neće biti pregovora o Jeruzalemu. Livni je također upozorila nadolazeću Obaminu administraciju da ne preuzima aktivnu ulogu u mirovnom procesu. "Vi [nova administracija] sada ne trebate učiniti ništa dramatično u vezi s tim. Situacija je mirna. Imamo ove mirovne pregovore", rekla je pred židovskim čelnicima u New Yorku. Livni je također rekla Kvartetu: "Ne tražimo od vas da intervenirate. Molim vas, ovo je bilateralno. Ne želimo da pokušavate premostiti jaz između nas. Ne stavljajte nove ideje na stol." Također je ponovno potvrdila svoje protivljenje povratku palestinskih izbjeglica, "čak niti jednog od njih."[16]
Netanyahu, iako se nominalno protivi palestinskoj državi, mogao bi zauzeti sličan pristup kao tijekom svog ranijeg mandata između 1996.-99., kada se unatoč predviđanjima uključio u proces čak i dok je odugovlačio sa suštinom. Doista, ovog mjeseca Netanyahu je "obećao da će nastaviti pregovore s Palestincima ako pobijedi na izborima u veljači, odustajući od ranijih nagovještaja da će napustiti mirovne pregovore koje podupiru SAD". U isto vrijeme, Netanyahu "nije dao naznake da će napraviti značajne ustupke."[17]
Dakle, izbori u Izraelu neće promijeniti stvarnost da ne postoji velika stranka i nijedna zamisliva vladajuća koalicija koja bi bila u stanju ispuniti minimalne uvjete za dvodržavno rješenje. Sve su izraelske stranke u ideološkoj defenzivi; oni nemaju legitiman i izvediv put za očuvanje židovske države dok Palestinci pod izraelskom kontrolom postaju većina.
Svaka izraelska vlada će slijediti strategiju upravljanja sukobima, vjerojatno uključujući obnavljanje primirja u Gazi i prolazak kroz pregovore kao sredstvo za smanjenje vanjskog pritiska. Izrael će također vjerojatno mobilizirati svoje saveznike kako bi izvršili pritisak na Obamu da zadrži konfrontirajući američki stav prema Iranu. Izraelski dužnosnici već su stupili u kontakt s novoizabranim predsjednikom Obamom preko njegova savjetnika Dennisa Rossa kako bi naglasili da Iran ostaje njihova primarna briga.[18]
Palestinci
Pomirenje između Hamasa i Palestinskih vlasti (PA) koje podržavaju SAD, a predvode Mahmoud Abbas i njegova frakcija Fatah, još se nije materijaliziralo. Hamas se povukao iz pregovora pod pokroviteljstvom Egipta zakazanih za početak ovog mjeseca, navodeći kao razlog nastavak uhićenja pripadnika Hamasa na Zapadnoj obali od strane PA snaga. Hamas se javno zauzeo za obnovu vlade nacionalnog jedinstva, dok je Abbas, pod stalnim pritiskom Washingtona, zadržao stav sukoba prema islamističkom pokretu.
Abbas je od Kvarteta zatražio da zadrži političku, gospodarsku i "sigurnosnu" pomoć "legitimnoj palestinskoj vladi koja je prihvatila načela Kvarteta i obveze PLO-a". "Legitimitet" ovdje jasno znači strano odobrenje, a ne demokratski mandat, koji nedostaje vladi koju je imenovao Abbas. Daljnja komplikacija je to što Abbasov zakonski mandat istječe u siječnju 2009. i malo je izgleda da će izbori biti održani u skorije vrijeme. Izjava čelnika PA Kvartetu sugerira pogled na mirovni proces ne kao na sredstvo za dogovoreno rješenje, već kao na mehanizam za održavanje vanjske potpore protiv domaćih političkih suparnika. Bilo koja palestinska strana koja sudjeluje u pregovorima pod takvim uvjetima ne bi – čak i ako bi postigla dogovor s Izraelcima – nosila sa sobom neophodan palestinski konsenzus da takav dogovor ostane.
Čelnici Hamasa nadaju se da bi nova američka administracija mogla stupiti u kontakt s njima. Poslali su pomirljive signale s namjerom da se dodvore budućem predsjedniku, uključujući ponavljanje Hamasove potpore rješenju s dvije države.[19] S obzirom na Obamine opetovane obveze prema Kvartetu, uvjeti da Hamas prvo prizna Izrael, odustane od otpora i pridržava se potpisanih sporazuma, učini li to Izrael ili ne, ovi pokušaji vjerojatno neće biti dovoljni.
Čelnici Hamasa svjesni su presedana u kojem su SAD započele kratkotrajni dijalog s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) tek nakon što je potonja ispunila političke preduvjete 1988. Pouka te epizode i razdoblja iz Osla jest da postoji mala prednost trgujući političkim ustupcima za puko priznanje ili razgovore kao ciljeve sami po sebi. Također bi samo za Izrael bilo dobro kad bi palestinske frakcije započele natjecanje da postanu najprihvatljivije lice Palestinaca za američku administraciju.
Palestincima bi bilo bolje da se usredotoče na strategiju koja ne ovisi o nijansama u stavovima američkih administracija. To uključuje ponovnu uspostavu političkog legitimiteta i jedinstva palestinskog nacionalnog vodstva kroz oživljavanje, reformu i demokratizaciju PLO-a i mobiliziranje palestinske i međunarodne temeljne solidarnosti za potporu legitimnim palestinskim pravima i suprotstavljanje izraelskoj okupaciji i drugim diskriminatornim praksama.
Mala promjena u politici, ali nije statična situacija
Postoji relevantna lekcija iz globalne financijske krize. Bonitetne agencije dale su ocjenu AAA vrijednosnicama koje su se pokazale mnogo rizičnijim. Postojao je sukob interesa: agencije za procjenu rejtinga plaćale su same investicijske banke koje su izdale vrijednosne papire. Gledajući unatrag, na takve je ocjene trebalo gledati s mnogo više skepse.
Postoji također velika industrija koja iz različitih razloga vidi opstanak samog "mirovnog procesa" kao najvažniji, bez obzira na njegove neuspjehe, te je stoga nepogrešivo "optimistična" u pogledu njegovih izgleda. Za izraelske i palestinske čelnike, proces je sredstvo da izgledaju zauzeti rješavanjem sukoba uz istovremeno izbjegavanje političkog pritiska. Ne možemo također odbaciti iskrivljujuće učinke milijuna dolara u financiranju koje primaju organizacije povezane s nastavkom mirovnog procesa. Neki analitičari unutar mjehura mirovnog procesa odbacuju važnost i utjecaj svih aktivnosti izvan njegovih granica, prelako odbacuju ideje koje su u suprotnosti s prevladavajućim ortodoksnim mišljenjem i stoga se nalaze stalno iznenađeni razvojem događaja koji nisu predvidjeli.
Možemo očekivati male promjene u američkoj politici samo zato što nova administracija preuzme dužnost. To ne znači da se američka politika nikada neće promijeniti. Administracija na odlasku prilagodila je svoj pristup regionalnim smjenama moći i drugim događajima izvan njezine kontrole.[20] Istovremeno, nakon petnaest godina mirovni proces je zašao u slijepu ulicu, a dvodržavno rješenje izgleda neostvarivo. Nova uprava ga neće lako oživjeti. Što onda? Bez obzira na politiku SAD-a, regionalni otpor će vjerojatno ustrajati, frustrirajući napore da se održi status quo ili nametne mir koji se ne bavi temeljnim nepravdama i nejednakostima. U proteklih 20 godina dogodile su se dvije palestinske intifade (ustanci) protiv izraelske okupacije, a postoje upozorenja i na treću. Izraelu će biti sve teže opravdati svoju politiku pred globalnim javnim mnijenjem i suočit će se sa sve većim izazovom međunarodnog pokreta bojkota, oduzimanja i sankcija. Napori na progonu Izraelaca optuženih za ratne zločine na okupiranim teritorijima putem univerzalne jurisdikcije će se intenzivirati i mogli bi uroditi plodom. Palestinci u Gazi će odbiti ostati pod opsadom. Palestinski građani Izraela nastavit će vlastitu borbu za demokraciju.
Nedavni napor britanske vlade da potakne 27 država članica EU-a da provedu zabranu uvoza proizvoda iz izraelskih naselja sugerira da čak ni najodlučnije proizraelske vlade neće zauvijek ostati imune na pritisak javnosti za politike utemeljene na međunarodnom pravu.[21] ] Tijekom mandata predsjednika Obame, Palestinci će postati apsolutna većina stanovništva u Izraelu, Zapadnoj obali i Pojasu Gaze zajedno po prvi put od 1948. godine.[22] Ovi će trendovi zahtijevati od kreatora američke politike da preispitaju svoje odgovore.
Uz otvorenu raspravu toliko ograničenu u službenim krugovima, ovo je također trenutak kada sve veći broj akademskih konferencija i konferencija civilnog društva, rasprava i aktivnosti usmjerenih na istraživanje alternativa dvodržavnom rješenju može početi odlučno preoblikovati vizije pravednog, ostvarivog i mirna budućnost za sve ljude u regiji.
Ali Abunimah je suradnik u Palestinskom centru u Washingtonu, DC. On je stručnjak za Palestinu, palestinsko-izraelski sukob i autor je knjige One Country: A Bold Proposal to End the Israeli-Palestinian Ivace. Abunimah je također suosnivač The Electronic Intifada, online publikacije o Palestini i palestinsko-izraelskom sukobu, Electronic Iraq i Electronic Libanon.
Stavovi izraženi u ovom sažetku informacija su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Jeruzalemskog fonda.
NAPOMENE:
[1] Govoreći o "Fareed Zakaria GPS," CNN, 9. studenog 2008.
[2] "Obama neće gubiti vrijeme tražeći mir na Bliskom istoku," Haaretz, 12. studenog 2008. (http://www.haaretz.com/hasen/spages/1036762.html).
[3] Aaron David Miller, "Izraelski odvjetnik," The Washington Post, 23. svibnja 2005.
[4] Vidi primjerice David Rose, "The Gaza Bombshell," Vanity Fair, travanj 2008. (http://www.vanityfair.com/politics/features/2008/04/gaza200804).
[5] Vidi transkript primjedbi senatora Baracka Obame, AIPAC Policy Forum, Chicago, IL, 2. ožujka 2007. (http://www.aipac.org/Publications/SpeechesByPolicymakers/Barack_Obama_-_AIPAC_Policy_Forum_2007.pdf); i prijepis primjedbi na AIPAC konferenciji o politici 2008., Washington, DC, 4. lipnja 2008. (http://www.aipac.org/Publications/SpeechesByPolicymakers/PC_08_Obama.pdf). Sljedeće točke izvučene su izravno iz ovih govora osim gdje je drugačije naznačeno.
[6] Hilary Leila Krieger i Tovah Lazaroff, "Obama: Palestinske izbjeglice se ne mogu vratiti", The Jerusalem Post, 29. siječnja 2008.
[7] "Obama na udaru kritika zbog komentara o Palestincima," Associated Press, 15. ožujka 2007. (http://www.msnbc.msn.com/id/17631015/).
[8] Hilary Leila Krieger, "Obama: Pro-Izrael ne mora biti pro-Likud," The Jerusalem Post, 25. veljače 2008.
[9] Ron Kampeas, "Pogled na savjetnike Obame i McCaina", Židovska telegrafska agencija, 28. listopada 2008. (http://jta.org/news/article/2008/10/28/110913/mccainobamaadvisers).
[10] Ali Abunimah, "Obamina dvosmislenost; Što otkriva o 'miru' na Bliskom istoku," The Washington Times, 13. studenog 2008. (http://www.washingtontimes.com/news/2008/nov/13/obamas-ambiguity) .
[11] U svom govoru na AIPAC-u od 4. lipnja 2008.
[12] Ibid.
[13] Izjava za tisak Kvarteta, 9. studenog 2008. (http://www.state.gov/r/pa/prs/ps/2008/nov/111664.htm).
[14] Amir Oren, "On a collision course with Obama," Haaretz, 12. studenog 2008.
(http://www.haaretz.com/hasen/spages/1036470.html).
[15] "Livni se distancira od Olmertovih komentara o granicama '67", Haaretz, 11. studenog 2008. (http://www.haaretz.com/hasen/spages/1036355.html).
[16] Shlomo Shamir, "Livni: Izrael ne računa na Obamu u mirovnim pregovorima", Haaretz, 13. studenog 2008. (http://www.haaretz.com/hasen/spages/1037197.html).
[17] Steve Weizman, "Izraelski Netanyahu omekšava stav o mirovnim pregovorima", Associated Press, 10. studenog 2008.
[18] Helene Cooper, "Svijet savjeta za Obamu o vanjskoj politici," The New York Times, 13. studenog 2008. (http://www.nytimes.com/2008/11/14/washington/14policy.html?ref) =nas).
[19] Vidi "Slušajte Hamas", uvodnik Haaretza, 9. studenog 2008. (http://www.haaretz.com/hasen/spages/1035971.html).
[20] Vidi Ali Abunimah, "Kraj rata protiv terorizma i novi novi svjetski poredak?" Informacijski sažetak Palestinskog centra br. 165, 29. kolovoza 2008., (http://www.thejerusalemfund.org/images/informationbrief.php?ID=195).
[21] "Britanija govori EU da smanji uvoz W. Banke", Haaretz, 4. studenog 2008. (http://www.haaretz.com/hasen/spages/1034159.html); i Omar Barghouti, "Bojkotiranje proizvoda izraelskih naselja: taktika protiv strategije", Elektronička intifada, 11. studenog 2008. (http://electronicintifada.net/v2/article9948.shtml).
[22] Vidi Ali Abunimah, "Palestinians on the Verge of a Majority: Population and Politics in Palestine-Israel," Palestine Center Information Brief br. 162, 12. svibnja 2008. (http://www.thejerusalemfund.org/images/informationbrief .php?ID=192).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije