Kao obožavateljica ženske košarke, nikad nisam mislila da ću dočekati dan kada će priča o NCAA ženskoj momčadi voditi večernje vijesti nacionalnih televizijskih mreža.
Ovo emitiranje prvo ne možemo zahvaliti širem publicitetu koji ženski sport zaslužuje, već trajnoj ružnoći rasizma i seksizma. Također, Don Imus. Ali sada kada je veteranski "šokaroš" izgubio i svoju radio emisiju na CBS-u i simultani MSNBC jer je igračice Rutgersa opisao kao "kurve s pelenama", nekoliko pitanja padaju na pamet.
Prvi je onaj očiti: Zašto Imuš nije ranije dobio otkaz? Veteran televizijski voditelj izgradio je karijeru profesionalnog mizantropa, serijskog vrijeđača koji je svoj bijes usmjerio protiv javnih osoba svih boja. Ponekad su ti nišani bili usmjereni na tradicionalne mete fanatika: žene, crnce i Židove. Imus je čak rekao za CBS-ov program 60 Minutes još 1998. da je izvršni producent Bernard McGuirk angažiran da obradi "crnčuške šale".
Takvi bi razgovori trebali biti dio radijske kulture drskih šokera, kako nam je rečeno, medijski oluk (mislim, "tržišna niša") okupiran uglavnom nesmiješnim i netalentiranim hakerima poput Imusa, Howarda Sterna i drugih. Imus i njegova banda u eteru cvjetali su na zlobnom, ciničnom zafrkanciji; tražeći dnevne vijesti za bilo kakve prilike koje bi mogle ponuditi da otkriju njihov samodopadni, iscrpljeni pogled na čovječanstvo. Izložena duhovitost obično je uključivala mladenačka razmišljanja o ovoj ili onoj šugavi, plačljivoj djetetu, bez crijeva, lažljivoj lasici, debeloj svinji i tvoru koje je Imus vidio kako prljaju javni trg.
Ironično, usprkos svim svojim "oštrim" napadima na medije i politički establišment, Imus, radijski buntovnik, svoj je uspjeh izgradio pružajući prostor za okupljanje insajderima iz Washingtona, medijskim slavnim osobama i onima koji su na drugi način povezani da objavljuju svoje knjige, kampanje i druge projekte. U medijskoj kulturi razgovora kojom su dominirali desničarski ideolozi, Imus je zapravo bio više izlaz za vodeće demokrate nego republikance, kao što je Peter Wallsten primijetio u Los Angeles Timesu 13. travnja.
Nažalost za Imus (i demokrate?), kolovođa nepristojne rutine eksplodirao je kad je to učinio iz nekoliko razloga. Prvo, Rutgersov tim odlučio je ne šutjeti. Predvođeni trenericom C. Vivian Stringer koja je strastveno branila svoje igrače studente, glasovi i lica igrača Rutgersa zasjali su pred američkim narodom u dostojanstvenom svjetlu kakvo zaslužuju. Naime, Stringer je uvrede usmjerene protiv svojih igrača smjestila u društveni kontekst, kao riječi koje simboliziraju povijesno ugnjetavanje crnaca i žena.
S druge strane, čini se da je odgovor tima otvorio ventil na očitoj brani prigušenog javnog gnušanja prema ljigavosti i podlosti medijske kulture razgovora. Reakcija protiv Imusa brzo se spirala. Čelnici građanskih prava predvode proteste u studijima CBS-a i MSNBC-a (čak je i neko osoblje MSNBC-a navodno tražilo Imusovu smjenu), a priča je poprimila naslovne dimenzije. A onda je, kao što uvijek biva, došlo do zaključka: American Express, General Motors i druge tvrtke objavile su da se više neće oglašavati na Imus u jutarnjim satima. Za rukovoditelje CBS-a i MSNBC-a, kontroverza oko budućnosti emisije Imus, koja je generirala više od 15 milijuna dolara godišnjeg prihoda, dosegla je svoj rasplet.
Moja kultura je bolja od vaše kulture
Ne iznenađuje, Fox News voditelj Sean Hannity i drugi konzervativci bili su opsjednuti prikazivanjem priče kao o bilo čemu drugom osim o trenutku javnog bunta protiv studije slučaja u trulim medijima. Umjesto toga, pitanje je bilo jesu li velečasni Al Sharpton i Jesse Jackson kvalificirani za vođenje prosvjeda protiv Imusa. Na NBC-u Today Show, voditeljica Meredith Viera optužila je Sharptona za "dvostruke standarde" u vezi sa seksističkim tekstovima u rap i hip-hop glazbi, unatoč Sharptonovom spremnom priznanju da dijeli njezinu zabrinutost zbog takvog ponižavajućeg jezika. Drugi kritičari ukazali su na Jacksonove antisemitske izjave iz prošlosti.
Ali bujanje protiv Imusa očito je išlo dalje od Sharptona i Jacksona, ili bilo kojeg utjecaja koji bi oni trebali imati na repere ženomrzce poput Snoop Dogga. Protivno Kansas City Star tvrdnja kolumnista Jasona Whitlocka da je crnačka zajednica još jednom otkrila svoju želju da se “utapa u žrtvi”, šala u emisiji Imus dirnula je živce iz jednog sveobuhvatnog razloga. Rasizam i seksizam ostaju snažno društveno zlo.
Sumnjam da je ova potonja stvarnost upravo vijest za Whitlocka. Ali u kolumni od 11. travnja ismijavao je ideju da crnci imaju protiv čega prosvjedovati osim vlastite "mržnje prema sebi". Smiješno je što je čak rekao Tuckeru Carlsonu s MSNBC-ja da su Jackson i Sharpton ekvivalent “domaćim teroristima” jer su pokušali prisiliti CBS i MSNBC da otpuste Imusa.
Whitlock vidi samomržnju u "kučke", "hos" i "crnje" narodnom jeziku koji se koristi u nekoj rap i hip-hop glazbi. Nema sumnje da je tenor takve glazbe daleko od dana pokreta za građanska prava kada se govorilo o braći i sestrama, ili o pjevanju Jamesa Browna, “Say It Loud, I'm Black and I'm Proud.” Ali misli li Whitlock da "mržnja prema sebi" sprječava crnce da temeljitije pretražuju oglase za potražnju, budući da je nezaposlenost među crncima dvostruko veća od nezaposlenosti bijelaca? Prema izvješću Urban Leaguea o stanju crne Amerike iz 2007., zaposleni crnci još uvijek zarađuju manje od 75 posto bijelih muškaraca (za crne žene oduzmite još 5,000 dolara godišnjeg prihoda). Jesu li tako niže plaće rezultat tekstova rap glazbe koji mrze sebe i niskog samopouzdanja crnih radnika?
Whitlockov argument implicira da su sve korporativne i kulturne prepreke rasnoj jednakosti postignute. Ali ako se crnci nemaju čega bojati osim samih sebe ili svoje glazbe, onda je ovo novinar koji se podupire u rasističkom argumentu za koji sumnjam da ga stvarno želi izvesti. Jer kako onda objašnjava stvarnost socijalne i ekonomske razlike s kojom se crnci i dalje suočavaju?
Što se tiče svih priča o "hos", bilo da potječu od Don Imusa ili Snoop Doga, sve je izrezano iz iste tkanine nepoštovanja prema ženama. U slučaju Rutgersovih žena, one nisu bile pametne, moćne političarke iz Washingtona, već samo skupina uspješnih mladih žena. Atletski heroji. U tome su se pokazali sasvim pogrešnom metom za inače utjecajnu medijsku zvijezdu. Ali što ako igrači Rutgersa nisu budući liječnici ili glazbena čuda, kao i veliki sportaši? Što da su one bile samo "grube djevojke" s mišićima i tetovažama? Bi li onda bilo u redu potisnuti ih na smetlište društva gdje bi ih mizantropski radijski voditelji mogli koristiti za vježbu gađanja? Postoje li doista neke žene, bilo koje žene: koje zaslužuju da ih se naziva kučkama i kurvicama?
Ili da je pejorativno nazivaju "čistačicom?" Tako je Imus jednom opisao New York Times novinarka Gwen Ifill. Bio je to rasistički napad. Bio je i elitistički. Možemo li se zapitati koliko bi novinara Timesa tražilo od svog šefa više mogućnosti rada na daljinu da “čistačice” nisu spriječile da njihova cijenjena redakcija postane nenastanjivo smetlište? Možda bi trebalo biti malo važno što o svemu tome misle oni koji prazne koševe za otpatke na grobljanskoj smjeni?
Beskrajna klima neprijateljstva
Nažalost, veće pitanje koje se postavlja u kontroverzi oko Imusa trenutno nema zadovoljavajući odgovor. Zašto je u medijskoj kulturi prožetoj desničarskom mržnjom čišćenje kuće ograničeno na Imus? Ne zabavlja se samo Rush Limbaugh svojim spominjanjem Baracka Obame na “Poluamerikanca”. Ili prošlogodišnju modnu kritiku sindiciranog radijskog voditelja Neala Boortza, koji je osudio novu frizuru "drolje iz geta" tadašnje kongresnice Cynthie McKinney. Cijela je to beskrajna klima neprijateljstva i uvreda, šaljivog nepoštovanja i seksističkog zafrkancije i ksenofobnog navijanja za rat koji je ubio stotine tisuća ljudi. Pompozni radijski moralisti očekuju da ih se shvati ozbiljno dok objašnjavaju (ili se ne objašnjava?) dopuštene parametre za mučenje. To su maloumni, podrugljivi stavovi, senzibilitet stručnjaka da ništa više nije vrijedno sanjati, osim onoga što nudi trenutnu nadoknadu na plaći.
Michael Harrison, izdavač talkers, industrijski časopis za talk radio, isprva je rekao da bi Imus mogao preživjeti pozive CBS-a i MSNBC-a na njegovo otpuštanje ako se samo prestane toliko ispričavati. Drugim riječima, Brand Imus se bavio suprotnom slikom, "buntovnikom" kauboju koji gura nos prema svim učtivim promatračima liberalne političke korektnosti koji žele odlučivati što se može, a što ne može reći u eteru. Previše puzanja ukaljalo bi marku, pa zabrinite takve analitičare industrije.
Kakva sitna turobnost. Ovo je razmišljajući predstavnik medijske kulture čija kratkovidna usredotočenost na rejtinge i profite zasljepljuje za širu stvarnost da je industrija profesionalnih razgovora zasićena brendovima koji su prvi zapeli u mulju. Bilo da se radi o Brand Imusu ili Brand War on Terror, sve je to klizanje niz padinu u ono mračno mjesto gdje se poučan diskurs, prosvijetljeno razmišljanje o rasi i spolu, pa čak i nada za budućnost čovječanstva presijecaju s vizijom industrije samo kao povremeni nusprodukt neki su razmišljali o prihodima od oglašavanja.
***
Mark T. Harris pisac je iz Bloomingtona, Illinois. Možete mu pisati na [e-pošta zaštićena]. Web stranica: www.Mark-T-Harris.com.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije