Evo nas opet - još jedna 'ozbiljna eskalacija' je počela na Bliskom istoku, ili je barem tako BBC World govorio publici tijekom nedjelje. Dakle, što je potaknulo BBC-jevu ocjenu da kriza još jednom eskalira?
Možete biti sigurni da to nije imalo nikakve veze s više od 130 mrtvih Libanonaca nakon pet dana divljačkog zračnog bombardiranja od najmanje 2,000 naleta izraelskih ratnih zrakoplova koji su od juga zemlje učinili zonu katastrofe, a Bejrut pretvorili u raspadajući Grad duhova. Oni mrtvi, većina civila i mnogi od njih žene i djeca, jedva da se spominju, njihovi životi očito su lišeni smisla ili značaja u ovom sukobu.
Nisu to ni libanonske ceste i mostovi koji se pretvaraju u prašinu, benzinske crpke i rafinerije nafte koje nestaju u dimu, telefonske mreže i TV postaje koje su izbrisane, opskrba vodom i strujom prekinuta. Brza transformacija moderne živahne zemlje poput Libanona u istu kategoriju zatvora na otvorenom kao Gaza nije eskalacija prema BBC-jevom mišljenju.
Ne, BBC je ponudio prvu, oklijevajuću 'eskalaciju' u četvrtak navečer kada je Hezbolah imao smjelosti ispaliti nekoliko raketa na Haifu kao odgovor na sve veći broj mrtvih u Libanonu. Najveća šteta koju su katjuše nanijele bilo je iskopavanje komada zemlje s obronka koji gleda na luku.
Ali BBC je bio uvjeren da je eskalacija postala "ozbiljna" u nedjelju kada je Hezbolah ne samo ispalio više raketa na Haifu, već je jedna ubila skupinu od osam željezničkih radnika u kolodvoru.
Sada kada izraelski civili, kao i libanonski civili umiru - čak iako u daleko manjem broju - BBC-jevi bataljuni novinara u sjevernom Izraelu konačno imaju o čemu izvještavati.
Dakle, emitiranje BBC Worlda u 9 ujutro po GMT (podne po izraelsko/libanonskom vremenu) jedva da je skrenulo iz Haife ili Jeruzalema. Nakon voditeljeve naslovne izjave da je napad Hezbollaha na Haifu bio 'ozbiljna eskalacija', vijest je prešla u dugačak i simpatičan intervju s glasnogovornikom izraelske policije u Haifi od Wyrea Daviesa; slijedi još jedan lijeni intervju, koji je trajao najveći dio od pet minuta, s glasnogovornikom izraelske vlade u Jeruzalemu; slijedi Ben Brown u Bejrutu koji intervjuira britansku putnicu o njezinoj noći užasa u njezinu hotelu.
I u tih 15 minuta koliko smo mogli čuti što su Libanonci trpjeli od noći i jutra izraelskih zračnih napada na Beirut i jug zemlje. Ako se i spominjalo stradanje libanonskih civila - a nedvojbeno će mi BBC reći da jest - spominjanje je bilo tako kratkotrajno da mi je promaklo. A ako sam ja to propustio, onda je i većina gledatelja BBC Worlda.
Prava priroda 'ozbiljne eskalacije' je ubrzo bila očita - ili je barem bila očita ako se gledaju arapski TV kanali. Prikazali su urbanu pustoš punu ruševina i prašine u predgrađima Beiruta i Tirea koja je šokantno podsjećala na New York neposredno nakon napada 9-11.
S prekidima su dolazili do lokalnih bolnica prepunih libanonske djece, a lica su im bila puna krvavih rana od prskanja izraelskih šrapnela. Još strašnih slika spaljene djece koja leže u lokvama krvi stiglo je u moj e-mail sandučić od libanonskih blogera.
Ali u BBC-jevom leksikonu, eskalacija nema nikakve veze s golemim razaranjem koje Izrael može pokrenuti na Libanon; samo povremeni udarac manjeg opsega koji Hizbullah zabije protiv Izraela.
Prebacujući se s arapskih kanala natrag na BBC za njihovo emitiranje u 11 sati u nadi da ću pronaći iste slike razaranja u Tiru i Bejrutu, naletio sam na još jedan stidljivi intervju s izraelskim sveprisutnim glasnogovornikom Markom Regevom. Nakon njega uslijedila su dva naslova: Devet mrtvih u Izraelu nakon “baraža†napada na Haifu; a strane vlade pripremaju se evakuirati svoje državljane iz regije.
U podne je James Reynolds jednako dobro odao igru: napad Hezbollaha na Haifu, rekao je, dokazao je da rakete 'više nisu samo iritant'. Sada je bilo jasno zašto je počela 'ozbiljna eskalacija': Izraelu su rakete Hizbulaha zapravo naštetile, a ne samo iznervirale. Do tada je šteta uglavnom bila nanesena libanonskim civilima, tako da nije došlo do eskalacije.
Dok sam cijelo poslijepodne redovito gledao BBC-jevo izvješćivanje, gotovo da nisam našao spominjanje mrtvih u Libanonu. Postali su “ne-bićaâ€, irelevantna u proračunima ne samo naših svjetskih vođa nego i naših glavnih televizijskih kuća.
Tek u vijestima u 7 sati vidio sam značajne slike iz Libanona, dok je Gavin Hewitt pratio vatrogasnu ekipu koja je pokušavala ugasiti ogroman požar u rafineriji nafte u Tiru. Iako smo vidjeli neke od patnji libanonskog stanovništva, voditelj se osjećao obaveznim da scene iz Libanona prethodi izjavom da su one izraelska “osveta†za napad na Haifu, iako je Izrael takve udare izvodio četiri dana prije smrtonosnog raketnog napada na Haifu.
U istoj emisiji, izraelski ministar vlade, Shaul Mofaz, dobio je vrijeme da iznese tvrdnju da su dijelovi raketa koje su pale na Haifu sirijske proizvodnje. Tvrdnje libanonskog predsjednika Emilea Lahouda, naširoko prikazane na arapskoj TV, da je Izrael koristio fosforne zapaljive bombe - nezakonite prema međunarodnom pravu - nisu dobile nikakvu pokrivenost.
Na vijestima u 8 sati, jedan od naslova bio je prijeteći citat šeika Hassana Nasrallaha, vođe Hezbullaha, da je 'Haifa tek početak'. Mike Wooldridge u studiju u Jeruzalemu napravio je sjajnu igru citata, preuzetog iz emisije koju je Nasrallah napravio nekoliko sati ranije.
BBC je možda uklonio rečenicu iz izraelskih medija jer su propustili važan uvjetni kontekst koji je umetnuo Nasrallah - to je bio samo "početak" onoga što bi Hizbullah mogao učiniti ako Izrael nastavi svoje napade.
To su mogli doznati čak i iz hebrejskih medija da su pažljivije pogledali: “Sve dok neprijatelj provodi svoju agresiju bez ograničenja i crvenih linija, mi ćemo nastaviti konfrontaciju bez granica i bez crvenih linija,” € Nasrallaha su citirale dnevne novine Haaretz. Drugim riječima, Nasrallah je upozoravao da će Hezbollah uzvratiti koliko god može - što je standardna retorika vojnog vođe u vremenima sukoba.
BBC nije ništa lošiji od CNN-a, Skya i, naravno, Fox Newsa. Možda je daleko bolje, što je dovoljan razlog zašto bismo trebali biti ogorčeni što je ovo najbolji međunarodni prijenos koji ćemo vjerojatno dobiti o sukobu.
Izvještavanje koje vidimo od BBC-a i drugih emitera je rasističko; nema druge riječi kojom bi se to opisalo. Pretpostavka novinara je da su životi Izraelaca dragocjeniji, vrjedniji od života Libanonaca. Nekoliko mrtvih Izraelaca opravdava masovnu odmazdu; mnogi mrtvi Libanonci jedva da zaslužuju spomen. Čini se da je podtekst da su svi Libanonci, čak i sićušna krvava djeca koju vidim na arapskoj televiziji, teroristi. Arapi su upravo takvi.
Zato je zarobljavanje dvojice izraelskih vojnika vrijednije vijesti za naše televizijske kuće nego deseci libanonskih civila koji su umrli od izraelskih bombardiranja koja su uslijedila. Osam Izraelaca ubijenih u nedjelju vrijede mnogo više od 130 i više libanonskih života oduzetih do sada i stotina drugih za koje možemo očekivati da će umrijeti u nadolazećim danima.
Nema isprike za ovu asimetriju pokrivenosti. Novinari BBC-ja su u Libanonu jednako kao iu Izraelu. Oni mogu pronaći glasnogovornike u Libanonu jednako lako kao što ih mogu pronaći u Izraelu. Oni mogu pokazati daleko veće razmjere razaranja u Bejrutu jednako lako kao i ruševine u Haifi. Oni mogu razgovarati s libanonskim žrtvama jednako lako kao i onima u Izraelu.
Ali nemaju - i kao kolega novinar moram se zapitati zašto.
Čini se da su moje prethodne kritike britanskih novinara zbog njihovog iskrivljenog izvještavanja o izraelskim vojnim napadima u Gazi prije nekoliko tjedana pogodile u živac. Zasigurno su izazvali niz e-mailova - nekih obrambenih, drugih ljutitih - od nekoliko novinara koje sam imenovao. Svi su pokušali obraniti vlastito izvještavanje, ne mogavši prihvatiti moje kritike jer su sigurni da oni osobno ne zauzimaju stranu. Oni ipak nisu "kampanjski" novinari, oni su "profesionalci" koji rade svoj posao.
Ali problem nije u njima, problem je u poslu koji moraju obaviti - i prirodi profesionalizma koji toliko cijene. Siguran sam da je BBC-jev Wyre Davies jednako zabrinut za libanonske smrti kao i za izraelske. Ali također zna da njegova karijera na BBC-ju zahtijeva da svojim šefovima ne postavlja pitanja kada mu se kaže da dragocjene minute vremena posveti glasnogovorniku izraelske policije koji nam nudi samo floskule.
Slično tome, vidimo kako James Reynolds koristi svoje emitiranje iz Haife u 12 sati kako bi pokazao emotivnu snimku njega i njegovih kolega kako trče u sklonište dok se pale izraelske sirene za zračnu uzbunu, samo kako bi nam rekao da zapravo nijedna raketa nije pala na Haifu. Taj ne-događaj BBC je prikazivao svakih sat vremena cijelo poslijepodne i večer. Je li to bilo značajnije od slika smrti koje nikada nismo vidjeli koje se događaju tik iza granice? Ove slike iz Libanona postoje jer su ih arapski kanali prikazivali cijeli dan.
Matthew Price također zna da je prema mišljenju BBC-ja njegov posao dok stoji u Haifi, nakon što smo više puta čuli izraelske glasnogovornike kako iznose svoju verziju događaja, da ponovi svoju poruku, izbacujući čak i navodnike dok nam strastveno govori koliko Izrael sada mora biti čvrst, kako mora "uzvratiti" da zaštiti svoje građane, kako mora "kazniti" Hezbollah. Ovo nije novinarstvo; to je izvješćivanje kao propagandna ruka strane sile.
Možemo li zamisliti Bena Browna da čini isto iz Bejruta, stojeći pred kamerama BBC-ja govoreći nam kako Hezbolah nema izbora suočen s izraelskim vojnim napadom nego početi jače udarati na Haifu, dižući u zrak njezine rafinerije nafte i ciljajući civilnu infrastrukturu “pritisak†Izrael da pregovara?
Bi li se BBC potrudio prikazati unaprijed snimljenu snimku Browna kako bježi za svoju sigurnost u Bejrutu u nečemu što se kasnije pokazalo kao lažna uzbuna? Naravno da ne. Nedvojbeno je da su Brown i njegovi kolege prisiljeni redovito se sklanjati iz straha da će biti povrijeđeni u izraelskim zračnim napadima, ali njegov strah – točnije strah od Libanonaca uz koje stoji – nije dio priče za BBC. . Samo su izraelski strahovi vrijedni vijesti.
Ovi izvjestitelji rade u okviru prioriteta vijesti koje su postavili bezlični voditelji vijesti daleko od prve crte koji predobro razumiju institucionalne pritiske na BBC — i institucionalne pristranosti koje su rezultat toga.
Oni znaju da je izraelski lobi previše moćan i ima dovoljno resursa da bi se suprotstavio bez pretrpljenja kritike; da bi optužba za antisemitizam mogla biti trajno štetna za ugled BBC-ja; da se od BBC-ja očekuje da u velikoj mjeri odražava stajališta britanske vlade ako želi laku vožnju sa svojim regulatorima; kako bi ostala vjerodostojna, ne bi se trebala previše udaljavati od linije svojih uglavnom američkih suparnika, koji imaju svoje vlastite intenzivnije domaće pritiske da se priklone Izraelu.
Ovo iskrivljavanje prioriteta vijesti ima stvarnu cijenu koja se može mjeriti životima - u danima i tjednima koji dolaze, stotine, možda i tisuće života u Izraelu i Libanonu. Dokle god naši glavni televizijski mediji prikazuju Izrael kao napadnutog, samo njegove smrti kao značajne, tada će klizanje prema regionalnom ratu - ratu po izboru koji vode izraelska vlada i vojska - vjerojatno postati neizbježno.
Dakle, Jeremyju Bowenu, Jamesu Reynoldsu, Benu Brownu, Wyreu Daviesu, Matthewu Priceu i svim ostalim BBC-jevim novinarima koji izvještavaju s prve crte Bliskog istoka, i bezličnim voditeljima vijesti koji su ih tamo poslali, kažem: možda ste dobri ljudi s u najboljoj namjeri, ali sram te bilo.
Jonathan Cook novinar je iz Nazareta u Izraelu. Njegovu knjigu “Krv i religija: Razotkrivanje židovske i demokratske države” objavio je Pluto Press. Njegova web stranica je www.jkcook.net
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije