Građani Indije već su gotovo godinu dana jako uznemireni rastućim cijenama, posebno osnovnih roba. Indeks veleprodajnih cijena (WPI) koji službeno mjeri razinu inflacije porastao je u prošloj poslovnoj godini (travanj 3.98. - ožujak 2005.) za 2006 posto, ali ove godine ima naznaka da bi mogao porasti za gotovo 8 posto do vrijeme se bliži kraju. U tjednu koji je završio 27. siječnja zabilježio je rast od 6.58 posto, au sljedećem tjednu popeo se na 6.73 posto. Tako je stopa inflacije prešla gornju granicu (5.5 posto) koju je utvrdila Reserve Bank of India. Uzlazno putovanje stope inflacije ne može se ni u kojem slučaju povezati sa slučajnim čimbenicima poput ratova, unutarnjih problema, neuspjeha monsuna i tako dalje. Naime, u posljednje vrijeme cijena nafte na međunarodnom tržištu pada. Vlada je također snizila maloprodajne cijene benzina i dizela.
Proteklih tjedana vlada je srezala uvozne carine na osnovne robe. Prehrambeni artikli, čelik, cement itd. sada privlače manje uvozne carine. Osim toga, zabranjen je izvoz pšenice. Ipak, trend rasta cijena se nastavlja nezaustavljivo. Sve veće cijene mahunarki, žitarica, voća i povrća, mesa, jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda natjerale su najveći dio radno sposobnog stanovništva koje nije, djelomično ili u cijelosti, kompenzirano povećanjem skupoće ili povećanjem nadnica. zbog njihove pregovaračke moći. Posljedično, iznimno velik dio stanovništva prisiljen je smanjiti konzumaciju ovih namirnica, što će sigurno nepovoljno utjecati na njihovo zdravlje zbog smanjenog unosa hranjivih tvari.
Valja napomenuti da su u siječnju 2007. godine cijene hrane bile 10 posto više nego prije godinu dana. Opet, u siječnju 2006. bile su 7.6 posto više nego u siječnju 2005. Cijena pšenice, koja je osnovna prehrana većine stanovništva, porasla je za 12 posto. Najteža situacija je s jestivim uljima čija su cijena poskupjela za 43 posto, a smanjenje trošarina na njih nije ništa promijenilo.
Indijska središnja banka primijenila je instrumente monetarne politike kako bi obuzdala povećanje ponude novca kako bi ublažila pritisak potražnje. Podigla je važnu kratkoročnu kamatnu stopu za 0.25 posto. Ipak, nema razlike u situaciji.
Postoje općenito tri stajališta o sadašnjem trendu rasta cijena i mjerama za njegovo obuzdavanje. Utjecajni dio pokušava svaliti krivnju na strane faktore. Da budemo jasniji, citiramo nedavno izvješće The New York Timesa (10. veljače): “Vladini ekonomisti pripisuju rastuće cijene hrane u Indiji globalnim čimbenicima poput loše žetve u Australiji, sve većeg korištenja usjeva za proizvodnju etanola i poskupljenja dizela za traktore.« Očito, Vlada nije odgovorna za rast cijena niti je sposobna staviti situaciju pod punu kontrolu!
Postoji i drugo stajalište koje rast cijena smatra posljedicom pregrijavanja. Već niz godina stopa gospodarskog rasta raste i trenutno je veća od 9 posto godišnje. Davno su prošla vremena takozvane hinduističke stope rasta. Ekonomija je oslobođena okova nehruovskog modela i razmišljanja. Zahvaljujući gospodarskim reformama sadašnjeg premijera, kao ministra financija 1990-ih. Te su reforme, čini se, iscrpile svoj potencijal. Simptom toga je da se proizvodni kapacitet ne može dalje proširivati dok se ne počnu daljnje reforme. Trenutno je agregatna potražnja veća od agregatne ponude u gospodarstvu. Ta neravnoteža uzrokuje neumoljiv rast stope inflacije. Taj se problem ne može riješiti administrativnim djelovanjem kao što je javna distribucija i oduzimanje imovine. Instrumenti monetarne politike također neće biti vrlo učinkoviti. Ankete Reserve Bank-a pokazuju da praktički svi indijski proizvođači rade punim kapacitetom, budući da je potražnja potrošača prva porasla, a tvrtke su sporije reagirale. Mnoga proširenja tvornica i nove tvornice bit će spremne za 18 mjeseci do dvije godine - kao prijelazno razdoblje gospodarstva - (Ibid).
Proširiti postojeće proizvodne kapacitete i stvoriti nove; vlada mora privući kapital i strani i domaći. U tu svrhu vladina pravila i propisi moraju biti opušteni, mirovinskim fondovima mora se dopustiti ulazak na tržište dionica, bankarski zakoni moraju se promijeniti, tržište kapitala mora biti potpuno liberalizirano uključujući rupiju učiniti potpuno konvertibilnom na kapitalnom računu i takozvane zastarjele zakone o radu mora se odbaciti. Vodstvu vladajuće koalicije savjetuje se da čvrsto stoji i ne popušta kada se stranke ljevice protive takvim reformama. Investitori moraju dobiti neograničeno pravo zapošljavanja i otpuštanja radnika.
Infrastruktura je krajnje neadekvatna. Ceste, željeznice, struja, voda, zdravstveni i osnovni obrazovni objekti su potpuno nedostatni. Da bi ih povećala i učinila kvalitativno boljima, država bi se trebala odreći svog monopola i poslove razvoja u potpunosti prepustiti privatnom sektoru ili s njim sklopiti neku vrstu partnerstva. Koraci koje je Vlada pokrenula za modernizaciju zračnih luka uz pomoć privatnog sektora u pravom su smjeru.
Ima ljudi poput P. Chidambarama koji smatraju da ne treba klonuti duhom, nego biti ushićen zbog rasta cijena jer su one posljedica viših stopa gospodarskog rasta. Kratkoročno bi neki dijelovi društva mogli patiti, ali dugoročno će Indija biti napredna i postati jedno od tri najveća gospodarstva svijeta. Njezin politički utjecaj u međunarodnoj politici će se povećati. U svijetu će ga se i bojati i poštovati. To je zahtjev nacionalizma.
Ali činjenica je drugačija. Da budemo jasniji, bez komentara, citiramo vrlo popularno djelo Thomasa L. Friedmana o globalizaciji: ‘Manmohan Singh bio je indijski ministar financija kada je njegova zemlja 1991. odlučila napustiti desetljeća etatističke, kvazi -socijalistička ekonomija i obući zlatnu luđačku košulju. Sjedeći u svom uredu u ljeto 1998., govorio mi je o gubitku kontrole koji je osjetio kad je Indija krenula ovim putem.
“Naučili smo da postoje prednosti pristupa međunarodnim tržištima kapitala, [ali] sposobnost vlade da isporučuje i kontrolira smanjuje se što se više otvara prema svijetu. Ako djelujete u globaliziranom gospodarstvu, percepcije drugih sudionika mnogo su važnije - jesu li u pravu ili u krivu. Zatim morate uzeti te percepcije i učiniti ih važnim doprinosom u donošenju odluka... Imamo svijet u kojem su naše sudbine povezane, ali [specifične indijske] brige i težnje se ne uzimaju u obzir. To donosi puno više tjeskobe. Ako vodite politiku tečaja ili monetarnu politiku, vaša politika postaje dodatak onome što radi Alan Greenspan (tadašnji šef Fed Reserve). Smanjuje vaš stupanj slobode, čak i u fiskalnoj politici. U svijetu u kojemu je kapital međunarodno mobilan, ne možete biti van okvira plaća drugih. Smanjio je manevarsku sposobnost...’†(Lexus i maslina, str.108).
S obzirom na ono što je sadašnji premijer izjavio Friedmanu, vlada ne može učiniti puno na bilo kojoj trajnoj osnovi u pogledu cijena. Problem je u tome što će ljudi ove zemlje slijediti Keynesovu izreku da ćemo, dugoročno gledano, svi biti mrtvi. Ne mogu čekati da svane obećano zlatno doba.
Predsjednik UPA-e i stranke Ljevice to vrlo dobro znaju. Zbog toga su izvršili pritisak na nesklone dužnosnike vlasti da pokrenu mjere provjere cijena. Pokreću se određeni organizacijski koraci za kontrolu cjenovne situacije. Terminsko trgovanje prehrambenim artiklima bit će u prekidu. Čini se da je argument da je jedan od načina za ublažavanje cjenovne situacije u voću i povrću omogućavanje stranih ulaganja u maloprodaju barem zasad stavljen u hladnjaču. U Indiji 40 posto voća i povrća istruli jer postojeći mali trgovci na malo nemaju rashladne uređaje niti sredstva za brzi prijevoz. Očito, treće gledište uzima u obzir sposobnost ljudi u cjelini da svrgnu vladu na izborima. Moglo bi se zamisliti nad porazom Kongresa i njegovog tadašnjeg ministra financija na izborima 1996. Očito da pompa oko gospodarskih reformi nije dobro prošla biračima. Ako se to ponovi u skoroj budućnosti, ne treba se čuditi.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije