U srijedu navečer održana je fascinantna online rasprava o slučaju Juliana Assangea koju preporučujem svima da pogledaju. Video je na dnu stranice.
Ali od svih izvanrednih doprinosa, želim istaknuti vrlo važnu tvrdnju Yanisa Varoufakisa koja ima značaj za razumijevanje aktualnih događaja daleko izvan slučaja Assange.
Varoufakis je akademik kojeg su zapadni politički i medijski establišment napadali dok je bio grčki ministar financija. Godine 2015. popularna ljevičarska grčka vlada pokušavala se suprotstaviti nametanju strogih uvjeta zajma Grčkoj od strane europskih i međunarodnih financijskih institucija koje su riskirale gurnuti grčko gospodarstvo u dublji bankrot i činilo se da su uglavnom namjeravale promijeniti njezin socijalistički program. Vlada kojoj je Varoufakis služio bila je zapravo slomljena u poslušnost kroz kampanju ekonomskog zastrašivanja od strane ovih institucija.
Varoufakis ovdje opisuje način na koji ljevičarski disidenti koji dovode u pitanje ili ometaju narative zapadnog establišmenta – bilo da se radi o njemu samom, Assangeu ili Jeremyju Corbynu – završe ne samo da budu podvrgnuti atentatu na lik, kao što je uvijek bio slučaj, već se danas nalaze da su izmanipulirani da se dogovaraju u atentatu na vlastiti karakter.
Evo kratkog prijepisa Varoufakisovih puno potpunijih komentara – oko 48 minuta – koji ističu njegovu tvrdnju o kooptiranju:
“Establišment, duboka država, nazovite to kako god želite, oligarhija, postali su puno, puno bolji u tome [ubojstvu karaktera] nego što su bili. Jer u 1960-ima i 1970-ima, znate, optuživali bi vas da ste komunist. Optužili bi me da sam marksist. Pa ja sam marksist. Stvarno neću toliko patiti ako me optužite da sam ljevičar. Ja sam ljevičar!
“Sada ono što rade je nešto daleko gore. Optužuju vas za nešto što vas stvarno boli. Nazvati nekoga poput nas rasistom, fanatizmom, antisemitom, silovateljem. To je ono što stvarno boli jer ako me danas netko nazove silovateljem, jel tako, čak i ako je to potpuna glupost, osjećam da kao feministica imam potrebu dati ženi, impliciranoj ili na neki način uključenoj u ovu optužbu, priliku da govori protiv mene . Jer to je ono što mi ljevičari radimo.”
Varoufakisova poenta je da kada je Assange optužen da je silovatelj, kao što je bio prije nego što su SAD razjasnile pravi slučaj protiv njega – pokušavajući ga izručiti iz Ujedinjenog Kraljevstva zbog razotkrivanja ratnih zločina u Iraku i Afganistanu – on se nije mogao braniti sebe bez otuđivanja značajnog dijela svojih prirodnih pristaša, onih na ljevici koji se identificiraju kao feministkinje. Što se upravo i dogodilo.
Slično tome, kao što Varoufakis primjećuje iz ranijih razgovora koje je vodio s Assangeom, osnivač Wikileaksa nije bio u poziciji da se pravilno obrani od optužbi da je bio u dosluhu s Rusijom i Donaldom Trumpom kako bi pomogao Trumpu da pobijedi na američkim predsjedničkim izborima 2016. protiv Hillary Clinton i demokrata.
U to su vrijeme Assangeovi pristaše mogli istaknuti da su procurjeli e-mailovi istiniti i da su u javnom interesu jer pokazuju duboku korupciju u establišmentu Demokratske stranke. Ali ti su argumenti ugušeni narativom koji su izmislili američki mediji i sigurnosne ustanove da je Wikileaksova objava e-poruka političko uplitanje jer je e-poštu navodno hakirala Rusija kako bi utjecala na izborne rezultate.
Budući da je Assange bio apsolutno predan načelu neotkrivanja izvora, odbio je braniti se u javnosti potvrdom da mu je e-mailove proslijedio insajder iz Demokratske stranke, a ne "Rusi". Njegova šutnja omogućila je da njegovo klevetanje prođe uglavnom neosporeno. Nakon što je već bio lišen potpore velikog dijela feminističke ljevice, osobito u Europi, Assange je sada izgubio potporu znatnog dijela ljevice iu SAD-u.
U tim slučajevima optuženi se mora braniti s jednom rukom vezanom na leđima. Ne mogu uzvratiti udarac bez daljnjeg antagoniziranja znatnog dijela svojih pristaša, produbljujući podjele unutar redova ljevice. Žrtva ove vrste atentata na karakter uhvaćena je u ekvivalentu živog pijeska reputacije. Što se više bore, to dublje tonu.
Što se, naravno, upravo dogodilo bivšem čelniku britanskih laburista Jeremyju Corbynu kada je optužen da je rasist. Ako su on ili njegovi pristaše pokušali osporiti tvrdnju da je stranka pod njegovim vodstvom preko noći postala antisemitska – čak i ako samo citirajući statistike koje pokazuju da stranka nije – odmah su bili optuženi za navodno “nijekanje antisemitizma”, predstavljeno kao moderno ekvivalent negiranja holokausta.
Obratite pažnju na Kena Loacha, koji je također bio na panelu, kako kima glavom u znak slaganja dok Varoufakis govori. Zato što se Loach, poznati ljevičarski, antirasistički filmski redatelj koji je stao u Corbynovu obranu od izmišljene medijske kampanje koja ga blati kao antisemita, ubrzo našao na sličnoj optužnici.
Jonathan Freedland, viši kolumnist liberalnog Guardiana, bio je među onima koji su koristili upravo taktiku koju je opisao Varoufakis. Pokušao je diskreditirati Loacha tako što je optužujući da Židovima uskraćuje pravo da definiraju vlastito iskustvo antisemitizma.
PIC
Freedland je nastojao manipulirati Loachove antirasističke akreditacije protiv njega. Ili se složite s nama da je Corbyn antisemit, kao i većina njegovih pristaša, ili ste licemjer koji se odričete vlastitih antirasističkih načela – i to isključivo u slučaju antisemitizma. A to bi, QED, dokazalo da si i ti motiviran antisemitizmom.
Loach se našao pred užasnim binarnim izborom: ili se mora dogovoriti s Freedlandom i korporativnim medijima u blaćenju Corbyna, dugogodišnjeg političkog saveznika, ili će u protivnom biti prisiljen sudjelovati u vlastitom blaćenju kao antisemita.
To je duboko ružna, duboko neliberalna, duboko manipulativna, duboko nepoštena taktika. Ali također je briljantno učinkovit. Zato ga danas desničari i centristi koriste u svakoj prilici. Ljevica, s obzirom na svoje principijelnosti, rijetko pribjegava ovakvoj prijevari. Što znači da samo lovca na grašak može dovesti do revolveraške tučnjave.
To je dilema ljevice. To je razlog zašto se borimo pobijediti u svađi u korporativnom medijskom okruženju koje ne samo da nam uskraćuje sluh, već također promiče glasove onih poput Freedlanda koji nas pokušavaju uništiti iz centra i onih koji su navodno s ljevice poput Georgea Monbiota i Owena Jonesa koji su prečesto uništavajući nas iznutra.
Kako kaže i Varoufakis, ljevica mora hitno krenuti u ofenzivu.
Moramo pronaći načine da okrenemo ploču protiv ratnih zločinaca koji su nas pljuvali tražeći da je Assange, koji je razotkrio njihove zločine, taj kojeg treba zatvoriti.
Moramo razjasniti da su pravi rasisti oni koji su toliko spremni antirasiste blatiti kao antisemite – kao što je Corbynov nasljednik, Sir Keir Starmer, učinio nizu članova Laburističke stranke.
Moramo raskrinkati kao jastrebove rata one koji optužuju antiratnu ljevicu da služi kao apologeta diktatora kada pokušavamo zaustaviti zapadne države u vođenju nezakonitijih ratova za otimanje resursa s tako razornim rezultatima za lokalno stanovništvo.
Moramo postati mnogo sofisticiraniji u našem razmišljanju i našim strategijama. Nema vremena za gubljenje.
Ovaj se esej prvi put pojavio na blogu Jonathana Cooka: https://www.jonathan-cook.net/blog/
Jonathan Cook osvojio je posebnu nagradu za novinarstvo Marthe Gellhorn. Njegove knjige uključuju “Izrael i sukob civilizacija: Irak, Iran i plan za preuređenje Bliskog istoka” (Pluto Press) i “Nestajanje Palestine: Izraelski eksperimenti u ljudskom očaju” (Zed Books). Njegova web stranica je www.jonathan-cook.net.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije