Veliki sam obožavatelj rada Glenna Greenwalda i jako se nadam da će njegov novi medijski pothvat, Intercept, biti uspješan – ne samo zbog njega, već i zbog svih nas koji želimo vidjeti kako se medijski krajolik otvara za neovisne novinare .
Uz to, smatram da su njegovi odgovori Michaelu Albertu u intervjuu o problemima novinarstva krajnje razočaravajući. Upitan o ideološkim ograničenjima novinarima koje postavlja priroda komercijalnih, korporativnih interesa medija, djeluje samodopadno i samozadovoljno. Da budem iskren, zvuči kao Margaret Thatcher novih medija.
Počnimo s najboljim dijelom. Greenwald se slaže s Albertom da postoje institucionalni i strukturni pritisci na novinare. Evo što on kaže:
Ove vrste predrasuda [u medijskim organizacijama] su kulturološke i generalizirane, a ne apsolutne. Guardian je objavio Noama Chomskog mnogo puta [sic]. Kao i Salon. Priroda teorija o medijskoj pristranosti nije takva da je nemoguće u njih ubaciti određene ideje. To jednostavno nije slučaj. Izuzeci se događaju. Ali u mjeri u kojoj sugerirate da bi većini novinara bilo neugodno, pa čak i štetno za njihovu karijeru kritički pisati o svojim poslodavcima, to je naravno istina. To vrijedi svugdje, ne samo u novinarstvu.
Nažalost, to je vrhunac. Odatle ide brzo nizbrdo.
Koristim vlastito iskustvo kao primjer, ali postoji mnogo drugih ljudi koji bi mogli izvijestiti slično. Kad sam ja radio u Salonu iu Guardianu, postojali su vlasnici, financijeri itd. Svi su imali svoje interese. Ali ugovorom sam dogovorio da mogu pisati što god želim i objavljivati izravno na internetu, a da nitko uopće ne pogleda ono što pišem, a kamoli mogućnost uređivanja ili izmjene, osim u najekstremnijim okolnostima. I mislim da je jedna od stvari koju vidimo da sada postoje novinari koji mogu koristiti resurse institucija i uživati u određenim prednostima institucije kao što su čitatelji i promet, ali u velikoj mjeri drže te institucije podalje kako bi dinamika koje ste opisali ne završavaju ograničavanjem ili miješanjem u vrstu novinarstva koje rade – i pretpostavljam da je na pojedinačnim novinarima da smisle načine kako to ostvariti.
Ovo mi je više nego teško za želudac. Radio sam mnogo godina u Guardianu, i osim ako se stvari nisu dramatično promijenile u posljednjem desetljeću, Greenwald govori potpune besmislice sugerirajući da je dogovor koji je osigurao s novinama uobičajen ili čak moguć za veliku većinu novinara.
Riječ koju sam upotrijebio u prošlosti o dogovoru koji je Greenwald sklopio s Guardianom bila je "jedinstven". Sada, spreman sam biti uvjeren da su se stvari dovoljno promijenile u posljednje vrijeme da postoje drugi novinari s takvom apsolutnom neovisnošću upisanom u svoje ugovore, ali bih želio neke dokaze. A ako ih ima nekoliko – malena elita u Guardianu poput, možda, Georgea Monbiota, Polly Toynbee, Simona Jenkinsa – poanta bi bila da su gotovo svi sigurno unutar konsenzusa Guardiana. Većina su novinari veterani koji su dokazali da nikad neće odstupiti od širokog konsenzusa kojem Guardian lako izlazi u susret.
Poanta u vezi s Greenwaldom – ono što je njegovo imenovanje učinilo tako uzbudljivim za mnoge od nas – bilo je naše razumijevanje da se on ne uklapa u taj sigurni konsenzus. Guardianova odluka da mu da stvarnu neovisnost bila je vrlo riskantan pothvat iz njegove perspektive. Bio je to znak koliko su ga očajnički trebali, kao način da ojačaju svoje vjerodajnice među radikalnim američkim čitateljima (i to ne samo zato što bi snažna prisutnost u SAD-u konačno mogla učiniti njihovu strategiju online oglašavanja profitabilnom).
Ukratko, Greenwald je mogao diktirati svoje uvjete. To jednostavno nije moguće za 99% drugih novinara, a ponajmanje za radikalne novinare. To što Greenwald sugerira suprotno je, po mom mišljenju, izdaja njihove borbe. Zapravo, to je jednako okrivljavanju žrtve. Nemogućnost većine radikalnih novinara da dobiju dobro plaćeni posao visokog profila u Guardianu ili Huffpou nije, implicira Greenwald, povezana sa strukturnim problemima u industriji; jednostavno, nisu, poput njega ili Jeremyja Scahilla, dovoljno naporno radili na “smišljanju načina da se to dogodi”.
Ili kako to Greenwald kaže na drugom mjestu,
Slažem se da ste malo izopćeni [ako ste radikalni], ali opet, ne morate podleći tome i umjesto toga se boriti za neovisnost. Dakle, u pravu ste da postoje pravi institucionalni pritisci, ali mislim da postoje načini da se izolirate od njih kako biste mogli raditi novinarstvo kakvo želite bez obzira na to što bilo tko, uključujući i one u vašem mediju, misli o tome.
Albert, svaka mu čast, ne pada na ovo. Na kraju, Greenwaldovi odgovori nenamjerno dokazuju tvrdnju koju Albert pokušava iznijeti o strukturnim ograničenjima u medijima. Greenwald je sada vrlo dobro plaćeni stariji novinar u novom medijskom carstvu Pierrea Omidyara, osnivača eBaya i multimilijardera. Greenwaldova samostvorena, poduzetnička novinarska filozofija zvuči vrlo u skladu s onim što bi se očekivalo da Omidyar vjeruje o industriji.
Albert postavlja vrlo važno i prodorno pitanje:
Dakle, jeste li ikada napisali članak za Guardian koji otkriva aspekte njihove strukture, njihovog odlučivanja, njihove podjele rada, njihove plaće i interne kulture, te pokazuje implikacije za ljude koji su uključeni i za novinarstvo, i, ako netko jesi li to, što misliš kakav bi bio odgovor? Je li itko u Guardianu ikada napisao takav članak čak io nekoj drugoj korporaciji, što se toga tiče, a kamoli o samom Guardianu? Mogu li uopće pomisliti na te misli?
Evo Greenwaldovog odgovora:
Opet, mnogo toga ovisi o nečijoj individualnoj situaciji. Prije dolaska u Guardian nikad nisam puno pisao o internim procesima donošenja odluka u medijima jer sam jedini posao s medijima radio u Salonu, gdje sam imao potpunu uređivačku neovisnost i radio sam. Isto je bilo iu Guardianu, sve dok nisam počeo izvještavati o dokumentima NSA-e. Ali uopće ne sumnjam da sam – da sam bio toliko sklon i mislio da imam vrijedne stvari za reći o tome – mogao lako pisati o internim procesima u novinama, uključujući Guardian, a da me se ne miješa.
Da je netko ovako nešto rekao Greenwaldu o bilo kojoj temi osim o medijima, mislim da bi – s pravom – pocijepao njihov argument u paramparčad. Hoće li Greenwald reći da ne može pisati o nečemu osim ako o tome nema izravno iskustvo? Je li ikad radio za sigurnosne službe ili NSA? I želi li doista tvrditi da nema “ništa vrijedno” za reći – ikad – o ulozi korporacija u kontroli medija, jedinoj najvažnijoj prizmi kroz koju tumačimo svijet i događaje oko nas.
Mogu se samo nadati da će dovoljan broj čitatelja i kolega prozvati Greenwalda zbog ovog intervjua da je prisiljen napraviti provjeru stvarnosti. Da, Glenn, držimo te višim standardom od gotovo bilo koga drugog. Ali to je zato što si od koristi samo dok si pošten. Izgubite to i izgubit ćete nas.
www.newleftproject.org/adversarial_novinarstvo_u_korporaciji
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
3 Komentari
Pričekat ćemo i vidjeti. Predvidio sam čim sam pročitao gdje je Greenwald u krevetu s milijarderom da bi to moglo dovesti samo do uništenja svih uključenih. Koji je bolji način za (CIA) podzemlje čovječanstva da namami te ljude u lažni osjećaj sigurnosti (Taibbi, Poitras i tko još) stavljajući ih sve na jedno mjesto kako bi se svaki njihov pokret mogao dokumentirati zbog optužbi za terorizam.
Slažem se s Johnom Kilkennyjem. “Velika izdaja” bio bi prikladan opis nekoga tko je potajno surađivao s državom, ali ne i nekoga tko, iako je preuzimao goleme osobne rizike za promicanje pravde, nije razvio iste teorijske uvide u institucionalna ograničenja kao Michael. Istina, Greenwaldov model stvaranja individualnih niša nije dobra strategija za stvaranje pravednog i slobodnog novinarstva, ali okarakterizirati njegovu povijest i njegov pristup kao veliku izdaju djeluje kao pozitivno sektaški.
Izdaja je posljednja misao koja pada na pamet novinaru koji je svijetu razotkrio kako je američka vlada izdala pravo cijelog svijeta na privatnost. Ali svakako razumijem Jonathanovu frustraciju u vezi s novinarskim ograničenjima koja nameću mediji kojima upravljaju korporacije. Također bih se složio s Jonathanom da je Greenwald samodopadno govorio o tom pitanju. To bi razbjesnilo većinu novinara koji su se morali nositi s korporativnim ograničenjima. Čini se da su Jonathana nadvladale emocije u vezi sa stvarnim ključnim problemom u novinarstvu. Ispravno isticanje Greenwaldove samodopadnosti ne uzdiže se do razine tipičnog korporativnog medijskog senzacionaliziranog naslova koji grabi "izdaja", učinkovito predstavljajući upravo ono protiv čega se Jonathan buni.