U jesen 1915., austrijski inženjer po imenu Litzmayer, koji je pomagao u izgradnji željeznice Carigrad-Bagdad, vidio je nešto za što je mislio da je velika turska vojska kako ide prema
Oko 40,000 1.5 žena bile su sve Armenke, odvojene od svojih muškaraca – od kojih je većini turska žandarmerija već prerezala vratove – i deportirane na genocidni marš smrti tijekom kojeg je umrlo do XNUMX milijuna Armenaca.
Podvrgnuti stalnim silovanjima i premlaćivanjima, neki su već progutali otrov na putu iz svojih domova u Erzerumu, Sereni, Sivasu, Bitlisu i drugim gradovima u turskoj zapadnoj Armeniji. "Neki od njih", zabilježio je biskup Grigoris Balakian, jedan od Litzmayerovih suvremenika, "bili su dovedeni do takvog stanja da su bili samo kosturi obavijeni dronjcima, s kožom koja je postala kožasta, spaljena od sunca, hladnoće i vjetra .. Mnoge su trudne žene, otupjele, ostavljale svoju novorođenčad pokraj ceste kao protest protiv čovječanstva i Boga." Svake godine pojavljuju se novi dokazi o ovom masovnom etničkom čišćenju, prvom holokaustu prošlog stoljeća; i svake godine Turska negira da je ikada počinila genocid. Ipak, u subotu – na užas milijuna potomaka preživjelih Armenaca – predsjednik Armenije, Serg Sarkissian, planira pristati na protokol s Turskom za ponovno otvaranje diplomatskih odnosa, što bi trebalo omogućiti nove trgovinske ustupke i naftne interese. I to predlaže učiniti bez poštovanja svog najvažnijeg obećanja Armencima u inozemstvu – zahtijevati da Turska prizna da je izvršila genocid nad Armencima 1915. godine.
U Bejrutu je jučer, ispred hotela g. Sarkissian-a, tisuće Armenaca prosvjedovalo protiv ovog ugovora o trgovini za uskraćivanje. “Nećemo zaboraviti”, pisalo je na njihovim transparentima. "Armenska povijest nije na prodaju." Predsjednika su nazvali izdajnikom. „Zašto naših milijun i pol šehida stavljati na prodaju? upita jedan od njih. "A što je s našim armenskim zemljama u Turskoj, kućama koje su naši bake i djedovi ostavili? Sarkissian ih također prodaje."
Tužna je istina da je 5.7 milijuna armenske dijaspore, raštrkane po Rusiji, SAD-u, Francuskoj, Libanonu i mnogim drugim zemljama, potomci zapadnih Armenaca koji su 1915. podnijeli najveći teret turske osmanske brutalnosti.
Sićušna moderna Armenija bez izlaza na more – čije stanovništvo broji samo 3.2 milijuna, a živi u području koje se nekada zvalo istočna Armenija – siromašna je, razmeće se sumnjivom verzijom demokracije i duboko je korumpirana. Oslanja se na doznake svojih bogatijih rođaka iz inozemstva; otuda i beznadna misija g. Sarkissian-a u New York, Los Angeles, Pariz, Beirut i Rostov-on-Donu kako bi ih uvjerio da podrže ugovor koji će potpisati armenski i turski ministri vanjskih poslova u Švicarskoj.
Turci su također trubili o mogućem naseljavanju teritorija Nagorno-Karabagha, dijela povijesne Armenije koji su armenske milicije otele od Azerbajdžana prije gotovo dva desetljeća – ne bez malog etničkog čišćenja od strane Armenaca, treba dodati. Ali dijasporu je razbjesnilo odbijanje vlade u Jerevanu da tursko priznanje genocida postavi kao uvjet za razgovore.
"Armenska vlada pokušava nam zasladiti okus predlažući da turski i armenski povjesničari sjednu za stol kako bi odlučili što se dogodilo 1915.", rekao je jedan od Armenaca koji su prosvjedovali u Bejrutu.
"Ali bi li Izraelci održavali diplomatske odnose ako bi njemačka vlada iznenada dovela u pitanje židovski holokaust i predložila da o svemu tome razmotre povjesničari?"
Izdaja je uvijek bila u zraku. Barack Obama bio je treći uzastopni predsjednik SAD-a koji je obećao armenskim biračima da će priznati genocid ako osvoji dužnost – a onda ih je izdao, kada bude izabran, odbivši čak i upotrijebiti tu riječ. Unatoč gromoglasnim osudama nakon genocida nad Armencima od strane Lloyda Georgea i Churchilla – prvog britanskog političara koji ga je nazvao holokaustom – Ministarstvo vanjskih poslova također sada krotko tvrdi da su "pojedinosti" masakra iz 1915. još uvijek upitne. Ipak, dokazi i dalje dolaze, čak i od čitatelja ovih novina. U pismu upućenom meni, Australac, Robert Davidson, rekao je da je njegov djed, John "Jock" Davidson, veteran Prvog svjetskog rata Australske lake konjice, svjedočio armenskom genocidu: "Pisao je o stotinama armenskih lešina izvan zidine Homsa Bili su to muškarci, žene i djeca i svi su bili goli i ostavljeni da trunu ili su ih psi pojeli.
"Australski laki konjanici bili su zgroženi brutalnošću učinjenoj ovim ljudima. U drugom slučaju njegova je četa naišla na Armenku i dvoje djece u stanju kostura. Potpisala im je da su Turci zaklali njezina muža i dvoje starije djece ."
U svojoj novoj knjizi o biskupu Balakianu, Armenska golgota, povjesničar Peter Balakian (biskupov pranećak) bilježi kako su britanski vojnici koji su se predali Turcima kod Kut al-Amara u današnjem Iraku i bili poslani na vlastiti smrtni marš sjever – od 13,000 britanskih i indijskih vojnika, samo će 1,600 preživjeti – govorio je o zastrašujućim prizorima armenskog pokolja u blizini Deir ez-Zoura, nedaleko od Homsa u Siriji. "U tim golemim pustinjama", rekao je biskup, "naišli su na gomile ljudskih kostiju, smrskanih lubanja i kostura razastrtih posvuda, i gomile kostura ubijene djece."
Kad ministri vanjskih poslova u subotu u Švicarskoj sjednu da potpišu svoj protokol, moraju se nadati da im krv neće poteći iz pera.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije