Prvi svijet, Drugi svijet, Treći svijet,
i tamilski svijet
Nadesan Satyendra
10. svibnja 1998., revidirano 10. svibnja 2008
Govorimo o Prvom svijetu, Drugom svijetu, Trećem svijetu i Četvrti svijet, a moglo bi biti korisno pitati se: kako je to došlo došlo do hijerarhijskog uređenja svijeta? Je li se to 'samo dogodilo'? Ili je klasifikacija odraz često neizrečenog, ali vrijednostima opterećenog pogleda na svijet?
Znamo, naravno, da su zemlje Prvog svijeta one koje se nalaze na vrhu ljestvice bruto nacionalnog proizvoda (BNP). Drugi svijet, tijekom razdoblja hladnog rata, bio je komunističko-socijalistički blok. A Treći svijet bile su te zemlje na dnu ljestvice BNP-a.
Zemlje koje su pripadale komunističkom/socijalističkom bloku odupirale su se ovoj 'drugorazrednoj' kategorizaciji. Bilo kako bilo, s padom Željezne zavjese, kategorizacija Drugog svijeta izgubila je svoju raniju konceptualnu podlogu i danas ima uglavnom povijesno značenje. I ako danas ne postoji Drugi svijet kao takav, zašto i dalje govorimo o Trećem svijetu? Je li i ta kategorizacija relikt prošlosti?
Čak i bez obzira na takva razmišljanja (koja bi neki mogli odbaciti kao puko dobacivanje riječima), ostaje pitanje: zašto su zemlje na vrhu ljestvice BNP-a, Prvog svijeta? Na primjer, te su zemlje također na dnu ljestvice što se tiče onečišćenja okoliša. Trebamo li ih stoga kategorizirati kao Drugi svijet, a bivši komunistički/socijalistički blok gdje je zagađenje najveće, kao Treći svijet – to je ako ocjenjujemo okoliš prije bruto društvenog proizvoda.
Neće iznenaditi mnoge da je klasifikacija sama po sebi proizvod Prvog svijeta. Hegemonija nije osigurana samo vojnom i ekonomskom moći, već i artefaktima 'legitimne kulture'.
Više od tri stotine godina, sve do raspada kolonijalnih imperija nakon Drugog svjetskog rata, kolonijalni vladar legitimirao je svoju vlast kao 'civilizacijski' utjecaj.
"…Jedan .. aspekt britanske vlasti u Indiji … bilo je uvjerenje svakog Europljanina u Indiji o konačnoj i trajnoj rasnoj superiornosti. Seton Kerr, ministar vanjskih poslova (britanske) vlade, objasnio je to kao 'njegovano uvjerenje o svaki Englez u Indiji, od najvišeg do najnižeg, od pomoćnika plantažera u njegovom skromnom bungalovu i od urednika u punom svjetlu predsjedničkog grada – od onih do glavnog povjerenika zaduženog za važnu pokrajinu do potkralja na njegovom prijestolje – uvjerenje u svakom čovjeku da pripada rasi kojoj je Bog odredio da upravlja i pokorava je. Mnoge jednako autoritativne izjave ovog gledišta, od osoba na najvišem službenom položaju u Indiji, mogle bi se citirati da pokažu koliko je univerzalna ovo je uvjerenje bilo tijekom prošlog stoljeća i doista sve do vremena Prvog velikog rata. Ipak, može se dopustiti još jedan citat jer baca svjetlo na stav vojske. Lord Kitchener, najugledniji zapovjednik Poglavica Indije je izjavio: 'Ta svijest o inherentnoj superiornosti Europljana je ono što je za nas osvojilo Indiju. Koliko god domorodac bio dobro obrazovan i pametan, i koliko god se pokazao hrabrim, vjerujem da nijedan čin koji mu možemo dodijeliti ne bi uzrokovao da ga se smatra jednakim britanskom časniku.'…" – K.M.Pannikar u Aziji i zapadnoj dominaciji, George Allen & Unwin, 1953
'Kultura legitimiranja' osvajača služila je dvostrukoj svrsi. S jedne strane, služio je kao racionalizirajuća platforma za osvajača da motivira vlastitu vojsku i ojača volju vlastitog naroda u potrazi za kolonijalnim osvajanjem. S druge strane, pomogao je uvjeriti pokorene da prešutno pristanu na ono što se predstavljalo kao proces 'modernizacije'. Čak se i Karl Marx uvjerio u mišljenje da su kolonijalna carstva unatoč svojim ekscesima pomogla 'modernizirati' azijska gospodarstva – iu tom su smislu bila 'progresivna'.
'Crveni' Indijanci, Aboridžini, Crnci, 'poganski' Indijanci koji su se molili idolima, 'žute' rase, bili su 'necivilizirani', čak 'barbari' i osvajač je uvjerio sebe, a u mnogim slučajevima i same pokorene ljude , da je on, osvajač, jednostavno izvršavao civilizacijsku dužnost koju su mu nametnuli Bog i povijest. Winston Churchill bio je elokventan – kao i uvijek:
"Ne slažem se da pas u jaslama ima konačno pravo na jasle iako je ondje možda dugo ležao. Ne priznajem to pravo. Ne priznajem, na primjer, da je velika nepravda nastala učinjeno crvenim Indijancima u Americi ili crnim ljudima u Australiji. Ne priznajem da je tim ljudima učinjeno zlo činjenicom da je jača rasa, rasa višeg stupnja, svjetovno mudrija rasa na taj način je ušao i zauzeo njihovo mjesto." – 1937, citirala Arundhati Roy 2002
Za Abrahama Lincolna, iako je demokracija bila vladavina naroda, od strane naroda, za narod, crnci, naposljetku, nisu bili 'ljudi' i stoga nisu imali pravo glasa. Što se tiče 'crvenih' Indijanaca, oni koji nisu ubijeni, trebali bi biti zatvoreni unutar 'zatvorenih naselja' za njihovo dobro.
A kao božanski instrument, osvajač nije bio nesklon pružiti Bogu ruku pomoći. Godine 1835. Thomas Macaulay, predsjednik Odbora za javnu nastavu u Bengalu, preporučio je Indiji potpuno engleski obrazovni sustav koji bi 'stvorio klasu osoba, indijskih po krvi i boji kože, ali engleskih po ukusu, moralu i intelektu' . 'Utilitarističku' potporu pružili su James Mills i drugi:
"Tijekom svog života, Millova krajnja briga bila je sreća čovječanstva u cjelini, ili kako ću je ja zvati, globalna sreća. Globalna sreća će se postići ako sve rase naroda svijeta budu 'civilizirane' u utilitarističkom smislu. Mill bio je uvjeren da će svi neeuropski narodi postati 'civilizirani' ako im se prenesu europska znanja, umjetnosti, maniri i institucije. Mill je bio posebno zabrinut kako donijeti prosvjetljenje onome za što je vjerovao da je 'polucivilizirano' naroda, poput naroda u Indiji i drugim azijskim nacijama..." Man To Leung o Jamesu Millu i britanskom imperijalizmu, 1998
Danas, oni od nas koji su 'Indijci po krvi i boji kože, ali Englezi po ukusu, moralu i intelektu' može, bez puno razmišljanja, ovjekovječiti kategorizaciju svijeta koja proglašava da je Prvi svijet na neki način 'Prvi' i da je Treći svijet 'Treći' – i ima nešto za nadoknaditi. Carstvo je možda mrtvo, ali mrtvi često vladaju iz svojih grobova. Za one u takozvanom Trećem svijetu prihvatiti hijerarhiju koju su nametnuli njihovi nekadašnji kolonijalni vladari, znači ovjekovječiti tu vladavinu manje očitim sredstvima.
Nije da Treći svijet nema što naučiti od Prvog. To radi. Ali učenje je dvosmjerna ulica i Treći svijet također ima mnogo čemu naučiti Prvi svijet – Prvi svijet, koji hrli naprijed na temelju svoje kartezijanske sigurnosti 'Mislim, dakle jesam', ne znajući kada i kako stati; koja je zahvaćena konzumerizmom koji uništava okoliš i proizvodi nižu klasu unutar vlastitih teritorijalnih granica; koja nije u stanju pronaći odgovore na ona temeljna pitanja koja muče ljudsko srce i um; koja traži bijeg od te nelagode uranjajući u sebe u potrazi za pojačanim osjetom; i čiji se razvijeniji umovi, u potrazi za smislom, okreću temeljnim istinama ugrađenim u civilizacije Trećeg svijeta.
"Opći pojmovi o ljudskom razumijevanju ... koji su ilustrirani otkrićima u atomskoj fizici ... imaju povijest, au budističkoj i hinduističkoj misli značajnije i središnje mjesto." ... Julius Robert Oppenheimer
Lišen smjeru, takozvani 'Prvi svijet' namjerava tamo brzo stići.
"..Osim njihove samouvjerenosti, najčešće karakteristike naših elita su cinizam, retorika i obožavanje i ambicije i moći... Pretpostavka je da svijetom umorni cinizam demonstrira intelektualnu superiornost. U stvarnosti to ne ukazuje ni na inteligenciju, ni na iskustvo ni točnost... Biti umoran od svijeta znači biti voljan ponavljati stare greške... Duh, apetit, vjera, emocija, intuicija, volja, iskustvo – ništa od toga nije relevantno za djelovanje našeg društva. Umjesto toga automatski pripisujemo krivnju za svoje neuspjehe i zločine iracionalnom impulsu...
Naše društvo su dobrim dijelom začele kurtizane. Stoga su definirali ideju modernizma na način koji jača njihove vještine... Nije iznenađujuće da se, poput većine religija koje stare, razum može izvući predstavljajući se kao rješenje problema koje stvara...
Lutanje bez korijena možda je objašnjenje za hipnotički učinak koji ideja učinkovitosti ima na nas. Lišeni smjera, odlučni smo ići tamo brzo... Brkamo namjeru s izvršenjem. Odlučivanje s upravom. Stvaranje s računovodstvom. Na mračnoj ravnici kojom lutamo, totemi su podignuti, ne da bi ukazali na put, već da bi pružili nadu puno olakšanje... Kakva nada postoji leži upravo u sporom, stvarnosti bliskom istraživanju i brizi humanista. Ali prvo on, a možda se više nadamo i ona, moraju prestati vjerovati da su postignuća posljednjih nekoliko stoljeća rezultat racionalnih metoda, strukture i osobnog interesa, dok su neuspjesi i nasilje rezultat ljudskosti i osjetljivosti. Unatoč retorici koja dominira našom civilizacijom, istina je upravo suprotna..." John Ralston Saul u Voltaireovim Gadovima – Diktatura razuma na Zapadu, 1994.
Ako želimo ustrajati u klasifikaciji zemalja svijeta na temelju BNP-a, možda bi bilo oslobađajuće usvojiti pristup koji se više temelji na činjenicama. Takozvani Treći svijet zapravo je većinski svijet – a takozvani Prvi svijet je manjinski svijet. Takva će klasifikacija barem odgovarati broju ljudi koji pripadaju svakoj kategoriji bez nametanja hijerarhijskog poretka.
Usredotočujući se na brojke, takva će kategorizacija također pomoći mnogima u većinskom svijetu da lakše razumiju zašto neki politički lideri Prvog svijeta vide Treći svijet kao prijetnju njihovoj sigurnosti.
"…. kombinacija demografskih pritisaka i političkih nemira posebno će proizvesti sve veće nemire i nasilje u trećem svijetu… Stanovništvo svijeta će do kraja ovog stoljeća narasti na nekih 6 milijardi ljudi… štoviše najveći dio povećanja bit će koncentrirana u siromašnijim dijelovima svijeta, s 85% svjetskog stanovništva do kraja ovog stoljeća koji će živjeti u Africi, Latinskoj Americi i siromašnijim dijelovima Azije... problemi s kojima se Washington suočava u osiguravanju nacionalne sigurnosti SAD-a postat će sve veći kompleks…" – Moć i načelo: Memoari savjetnika za nacionalnu sigurnost, 1977.-1981., objavili Weidenfeld i Nicolson, 1983.
Pristup temeljen na činjenicama koji Prvi svijet naziva Manjinskim svijetom, imat će dodatnu prednost pomaganja Prvom svijetu prepoznati da i oni moraju puno nadoknaditi; da GNP ne donosi nužno mudrost; da nastavak napada na okoliš neće donijeti napredak, već deprivaciju za sve; da će budućnost graditi narodi većinskog svijeta i manjinskog svijeta radeći zajedno kao partneri; i da će politički čelnici morati istinski služiti biračkom tijelu koje žele voditi – nastajućem Jednom svijetu, kao cjelini, a ne partijskim državnim interesima.
Jedan svijet neće nastati davanjem vjerodostojnosti ideji "da slobodno tržište ruši nacionalne barijere i da je konačno odredište korporativne globalizacije hipi raj."
"…Postoji mišljenje da Slobodno tržište ruši nacionalne barijere i da je konačno odredište korporativne globalizacije hipijevski raj gdje je srce jedina putovnica i gdje svi živimo sretno zajedno u pjesmi Johna Lennona. (" Zamislite da postoji nijedna zemlja...") Ali ovo je kanader. Ono što Slobodno tržište potkopava nije nacionalni suverenitet, već demokracija. Kako razlika između bogatih i siromašnih raste... Korporativna globalizacija treba međunarodnu konfederaciju lojalnih, korumpiranih, po mogućnosti autoritarnih vlada u siromašnijim zemlje da proguraju nepopularne reforme i uguše pobune...ne slobodno kretanje ljudi, ne poštivanje ljudskih prava, ne međunarodni ugovori o rasnoj diskriminaciji ili kemijskom i nuklearnom oružju, ili emisije stakleničkih plinova, klimatske promjene, ili ne daj Bože, pravda .." Arundhati Roy, 2002. u rujnu
A Immanuel Wallerstein je bio u pravu kad je istaknuo –
„...Iako je danas moderno govoriti o globalizaciji kao o fenomenu koji je započeo najranije 1970-ih, zapravo su transnacionalni robni lanci bili opsežni od samog početka sustava, a globalni od druge polovice devetnaestog stoljeća. .. Istini za volju, napredak u tehnologiji omogućio je transport više i različitih vrsta artikala na velike udaljenosti, ali tvrdim da nije bilo temeljnih promjena u strukturi i radu ovih robnih lanaca u dvadesetom stoljeću, i da se ništa vjerojatno neće dogoditi zbog takozvane informacijske revolucije..." – Immanuel Wallerstein, 1997. u Države? Suverenitet? Dileme kapitalista u doba tranzicije
Primjedbe Eduarda Galeana naglašavaju političku stvarnost – ne od jučer, nego danas.
"...Kristofor Kolumbo nije mogao otkriti Ameriku jer nije imao vizu pa čak ni putovnicu. Pedro Alvares Cabral nije mogao sići s broda u Brazilu jer je možda nosio boginje, ospice, gripu ili druge pošasti zemlja nikad nije znala. Hernan Cortes i Francisco Pizarro nikada nisu ni započeli osvajanje Meksika i Perua jer nisu imali zelene karte. Pedro de Alvarado je odbijen iz Gvatemale, a Pedro de Valdivia nije mogao ući u Čile jer su imali policijski dosje . Hodočasnici iz Mayflowera su poslani natrag na more s obale Massachusettsa, jer su useljeničke kvote bile pune. Te su se nesreće dogodile u dalekoj prošlosti, mnogo prije nego što je globalizacija uklonila granice..." Novi internacionalist, veljača 2004
I na vlastitu odgovornost ignoriramo riječi Jeremyja Seabrooka –
"Globalizacija dopušta novcu i robi da se neometano kreću svijetom, ali kriminalizira drugi neizostavan element proizvodnje, rad, kada se nastoji preseliti tamo gdje može imati pristojan život... Globalizacija je imperijalizam drugim imenom; svjetsko tržište je produžetak globalne imperijalne avanture devetnaestog stoljeća; a većina radničke klase sada se ne nalazi u stambenim zgradama Berlina i Glasgowa, useljeničkim stambenim blokovima Chicaga i New Yorka, već u užasnim slamovima Azije, favele Latinske Amerike, gradovi Afrike... ljudi ne trebaju samo kao radnici oslobođenje od totalizirajućih dogmi neoliberalizma, već i kao potrošači, kao potpuna ljudska bića. Postoji nova hitnost u vezi s potrebom formuliranja bogatiji oblik oslobođenja od onog koji su zamislili revolucionari i pioniri rada..." Novi internacionalist, veljača 1999
Nadajmo se da će stavovi osoba kao što je Margaret Wheatley biti sve više prihvaćeni –
"..Puno godina sam bio zainteresiran za drugačije viđenje svijeta. Želio sam vidjeti dalje od zapadnjačkog, mehaničkog pogleda na svijet i vidjeti što bi se još moglo pojaviti kada se promijeni leća. Naučio sam, baš kao što je Joel Barker predvidio kada nas je prije mnogo godina upoznao s paradigmama, da se "problemi koje je nemoguće riješiti s jednom paradigmom mogu lako riješiti s drugom... Lideri su oni koji pomažu drugima.."
"… Svi smo mi vođe, čak i bez te formalne titule. Mi smo u zajednicama, vladama, korporacijama, školama, sveučilištima, crkvama, neprofitnim organizacijama, nevladinim organizacijama, zdravstvu. Vrlo smo različiti, ali naše nas vrijednosti ujedinjuju: oslanjamo se na ljudska dobrota. Ovisimo o različitosti. Vjerujemo u sposobnost života da se samoorganizira na održive, velikodušne i međuovisne načine. Živimo u mnogim različitim kulturama i nacijama i izražavamo te vrijednosti na čudesno različite načine. Ipak, svatko od nas služi vizija svijeta u kojem se ljudi mogu doživjeti kao cjeloviti, zdravi, sveti i slobodni. U svim našim različitim aktivnostima želimo osloboditi kreativnost i brigu koji su zajednički svim ljudima..."
'Lideri su oni koji pomažu drugima'. Ali, kako možemo osigurati da će se pojaviti vođe koji istinski služe? Dee Hock, izvršni direktor emericijus Visa International bio u pravu kad je rekao –
"Živimo u izvanrednim vremenima. Diljem svijeta suočavamo se sa sustavnim i duboko ukorijenjenim izazovima u gotovo svim područjima. U isto vrijeme, djelomično zbog ovih izazova, počinjemo vidjeti sebe, jedni druge i svoj planet novi načini. Imamo neviđenu priliku ostvariti prastare snove o obilju i ponovno stvoriti naše institucije u službi čitavog čovječanstva i života... Ključno pitanje je kako osigurati da oni koji vode budu konstruktivni, etični, otvoreni i pošteni . Odgovor je slijediti one koji se ponašaju na taj način. Svodi se na individualni i kolektivni osjećaj gdje i kako ljudi odluče biti vođeni. U vrlo stvarnom smislu, sljedbenici vode birajući kamo će biti vođeni. Gdje je organizacija zajednica će biti vođena neodvojiva je od zajedničkih vrijednosti i uvjerenja njezinih članova..." Dee Hock – Umijeće čaordičkog vođenja
'Sljedbenici vode tako što biraju kamo će biti vođeni'. Naši su vođe možda više reprezentativni za nas nego što ponekad želimo priznati. Gandhijeve riječi mogu nas podsjetiti da mi sami moramo postati promjena koju želimo vidjeti u svijetu.
"… Kao ljudska bića, naša veličina ne leži toliko u mogućnosti preoblikovanja Svijeta – to je mit o atomskom dobu – koliko u mogućnosti preoblikovanja samih sebe. Moramo postati promjena koju želimo vidjeti u svijetu… ”
A riječi nepoznatog autora o mijenjanju svijeta i dalje zadržavaju svoj značaj –
"Kada sam bio mladić, želio sam promijeniti svijet. Shvatio sam da je teško promijeniti svijet, pa sam pokušao promijeniti svoju naciju. Kada sam shvatio da ne mogu promijeniti naciju, počeo sam se fokusirati na svoju Grad. Nisam mogao promijeniti grad i kao stariji čovjek, pokušao sam promijeniti svoju obitelj. Sada, kao star čovjek, shvaćam da jedino što mogu promijeniti sam sebe i odjednom shvaćam da sam davno prije imao promijenio sebe, mogao sam utjecati na svoju obitelj. Moja obitelj i ja mogli smo utjecati na naš grad. Njihov utjecaj mogao je promijeniti naciju, a ja sam doista mogao promijeniti svijet."
Svatko od nas tada može početi prepoznavati trajnu mudrost Charlesa Chaplina u Velikom diktatoru –
"...Žao mi je, ali ne želim biti car. To nije moja stvar. Ne želim vladati niti osvajati bilo koga. Volio bih pomoći svima – ako je moguće – Židovima, poganima – crncima – bijelo. Svi želimo pomoći jedni drugima. Ljudska bića su takva. Želimo živjeti od sreće jedni drugih – a ne od patnje jedni drugih. Ne želimo se mrziti i prezirati. U ovom svijetu ima mjesta za sve. A dobra zemlja je bogata i može pružiti svima. Put života može biti slobodan i lijep, ali mi smo izgubili put. Pohlepa je zatrovala ljudske duše – zabarikadirala je svijet mržnjom – pregazila nas u bijedu i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Mašinerija koja daje obilje ostavila nas je u oskudici. Naše nas je znanje učinilo ciničnima, naša pamet tvrdim i neljubaznim. Previše mislimo, a premalo osjećamo. Više od strojeva trebamo ljudskost. Više od pameti trebamo dobrotu i nježnost. Bez ovih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno..." Charles Chaplin u završnom govoru u svom filmu Veliki diktator – citirano u Charles Chaplin: Moja autobiografija, 1964
Danas više od 80 milijuna Tamila, koji žive u mnogim zemljama i preko dalekih mora – žive u Prvom, Drugom i Trećem svijetu. I to u mjeri u kojoj Tamili su transdržavna nacija, pripadaju i četvrtom svijetu (svijetu nedržavnih nacija). Istina je, dakle, reći da je za Tamile svijet već je, na mnogo načina, 'Jedan svijet'. To je 'Jedan svijet' ne zato što mi nismo Tamili, to je 'Jedan svijet' zato što smo mi Tamili. To je jedan svijet, jer kao Tamili, raspršeni u mnogim zemljama i preko dalekih mora, naša životna iskustva dala su novo značenje riječima tamilskog pjesnika Kanniyana Poongundrana u Purananuru (pjesma 192), napisanih prije dvije tisuće petsto godina – riječi koje i dalje diraju, pokreću i inspiriraju –
„Za nas su svi gradovi jedno, svi su nam ljudi rod.
Životno dobro ne dolazi od tuđeg dara, niti od zla
Čovjekove boli i ublažavanje boli dolaze iznutra.
Smrt nije nova stvar; niti naša njedra oduševljavaju
Kad se radosno život čini kao slatki propuh.
Kad smo ožalošćeni, mi strpljivi patimo; jer, smatramo
Ovako – hvaljeni život naš krhki splav
Nošena vodama nekog planinskog potoka
Ta golema gromada urlajući traži ravnicu
Oluje s munjama bljeskaju s mračnog neba
Spusti se, splav ide dalje kako sudbina odredi.
Tako smo vidjeli u vizijama mudrih! –
Ne čudimo se veličini velikih;
Još manje preziremo mi ljudi niskog statusa."
– engleski prijevod vlč. G.U.Pope
u tamilskim herojskim pjesmama
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije