Istina i propaganda – Pogled iz Tamil Eelama
Nadesan Satyendra
31 svibnja 1998
Prije nekih 70 godina, Jiddu Krishnamurthy proglasio da je istina bespuće. Ali Hitlerovom šefu propagande, Josephu Goebbelsu, istina je imala nešto usmjereniji sadržaj. On je 1930-ih rekao:
"Služimo istini služeći njemačkoj pobjedi. Propaganda nema nikakve veze s istinom..."
Oni koji su pretplaćeni na Goebbelsian gledaju, kažu s razoružavajućim 'realizmom' da je to ipak tako. Budi stvaran, kažu. U ratu si ne možemo priuštiti luksuz da u svakom trenutku govorimo istinu. Kažu da oružani sukob nije popodnevna čajanka. Služimo istini služeći pobjedi 'naše strane'. Moramo se usredotočiti na naš 'cilj'. Ali, možda, sudbina koju su na kraju doživjeli i Hitler i Goebbels također može ukazati na lekciju koju možemo korisno apsorbirati.
Gdje propaganda 'nema veze s istinom', ono što vi propagirate možete izgubiti vjerodostojnost i vi možete prestati utjecati. Gdje tražite slijepu podršku, možete završiti samo sa slijepim pristalicama. Takozvani pragmatični pristup može dovesti do klizajućeg nizbrdica oportunizma, bez znanja kada i kako stati.
Tada možete doživjeti neuspjeh mobilizirati argumentiranu podršku koju trebate postići vaš cilj – čak iako je cilj koji tražite očito pravedan. Rezultat može biti sve veći cinizam i nedostatak koherentnosti i na kraju neuspjeh da se osigura vrlo 'pobjeda' koja se tako željno tražila. Možda je procvjetalo tisuću cvjetova, ali je svaki zagušio rast drugoga.
Istina je da služimo 'pobjedi' služeći istini – a ne obrnuto. Tek kada se riječ i djelo poklope, taj princip se pojavljuje sa snagom da donese promjenu. Kapsula s cijanidom u rukama Oslobodilačkih tigrova Tamil Eelama nije dokaz prostodušne spremnosti na smrt, već žestoke odlučnosti koja viče: "Neću izgubiti svoju slobodu osim svojim životom." To je ovo thiyagam, ova spremnost na patnju, ova podudarnost riječi i djela, ova istina koja je pronašla odgovor kod milijuna Tamila koji žive u mnogim zemljama.
U isto vrijeme, riječi Alberta Camusa u Buntovniku ostaju oprez:
"...Od najranijih dana nisu bili sposobni opravdati ono što su ipak smatrali potrebnim, i zamislili su se ponuditi sebe kao opravdanje i osobnom žrtvom odgovoriti na pitanje koje su sami sebi postavili. Za njih kao i za sve pobunjenike prije njih, ubojstvo se poistovjećuje sa samoubojstvom...zato ne vrednuju nijednu ideju iznad ljudskog života, iako ubijaju radi ideja.Točnije, žive na planu svoje ideje.Opravdaju je, na kraju, inkarnirajući je u točka smrti... Oni će tada staviti apstraktnu ideju iznad ljudskog života, čak i ako je nazovu poviješću, kojoj su se sami unaprijed podredili, i kojoj će odlučiti, posve proizvoljno, podložiti sve druge... Što je veći vrijednost koju procjenitelj stavlja u ovu konačnu spoznaju, manja je vrijednost ljudskog života. Na krajnjoj granici, on više ne vrijedi ništa..."
Oružani pokret otpora nije carte blanche za ubijanje i sakaćenje. Morat će se povući crte, koliko god se taj zadatak ponekad činio težak i naizgled nemoguć.
".. igramo se na velikodušnost i sve te stvari. Takva velikodušnost i osjećajnost su poput velikodušnosti i osjećajnosti dame koja se onesvijesti kad vidi da tele ubijaju; toliko je dobrog srca da ne može gledati u krv, ali voli jesti tele servirano s umakom. Pričaju nam o pravilima rata, o viteštvu, o zastavama primirja, o milosti prema nesretnicima i tako dalje. Sve je to smeće. Vidio sam viteštvo i zastave primirja 1805. .. Oni su nas prevarili, a mi njih. Oni pljačkaju tuđe kuće, izdaju lažni papirnati novac, i što je najgore, ubijaju moju djecu i mog oca, a onda neprijateljima pričaju o pravilima rata i velikodušnosti! Ne uzimajte zarobljenike, već ubijajte i biti ubijen!... Da nema ove velikodušnosti u ratu, trebali bismo ići u rat samo onda kada je vrijedilo ići u sigurnu smrt, kao sada... rat nije učtivost, nego najstrašnija stvar u životu; i trebali bismo to shvatiti, a ne igrati se rata... Ozračje rata je ubojstvo; metode rata su špijuniranje, izdaja i njihovo poticanje, uništavanje stanovnika zemlje, njihova pljačka ili krađa za opskrbu vojske, i prijevara i neistina nazvana vojnim zanatom... " Izmišljeni princ Andrija Bolhonski u *Tolstojevom Ratu i miru (Knjiga 10, Poglavlje 25, str. 486-7
Opet, kao što su pokazali Thileepan i Annai Poopathy (koji su postili do smrti u znak podrške borbi za slobodu naroda Tamil Eelama – Thileepan 1987. i Annai Poopathy 1988.), nenasilje zahtijeva još veću hrabrost i odlučnost od pribjegavanja nasilju . Rekao je to, o riječi Mahatme Gandhija iz 1920. nisu bez važnosti:
“Vjerujem da kad postoji samo izbor između kukavičluka i nasilja... radije bih da Indija pribjegne oružju kako bi obranila svoju čast nego da na kukavički način postane ili ostane bespomoćna žrtva vlastite nečasti. Ali vjerujem da je nenasilje beskrajno superiornije od nasilja, da je oprost muževniji od kazne.
Oprost krasi vojnika. Ali uzdržavanje je oprost samo kad postoji moć kažnjavanja; besmislena je kad proizlazi iz bespomoćnog stvorenja. Miš teško oprašta mački kad dopusti da je rastrgne na komade... Ali ne vjerujem da je Indija bespomoćna, ne vjerujem da sam bespomoćno stvorenje...
Da me se krivo ne shvati. Snaga ne proizlazi iz fizičkog kapaciteta. Proizlazi iz nesalomljive volje..."
Kad su ga nazvali vizionarom, Gandhi je odgovorio da sebe smatra praktičnim idealistom.
To je staro pitanje sredstava i ciljeva. Sredstva usvojimo uvijek će odrediti ciljeve koje mi, zapravo, postići – kakvi god bili ciljevi koje mi svibanj želja postići. Sredstva i ciljevi su neodvojivi. Odnos između njih dvoje je intrinzičan, a ne ekstrinzičan – i dinamičan, a ne statičan.
I to ne vrijedi samo za rat nego i za politiku. Lenjin je bio taj koji je preokrenuo Clausewitzov poznati aforizam i izjavio da je politika nastavak rata drugim sredstvima. Sredstva koja političar koristi da osigura vlast određuju prirodu njegove potpore baza i na kraju, njegova moć da ispuni svoja obećanja. Njegova prošlost utječe na njegovu sadašnjost i oblikuje njegovu budućnost. Kao što je pokazao politički pad Gorbačova, koliko god njegovi ciljevi bili dobronamjerni, a vođa ne može šutnuti ljestve na kojima se popeo na vlast – i preživjeti.
Ima, naravno, i onih koji nastavljaju inzistirati na toj istini i politika su čudni krevetski drugovi i dodati utješno to 'političari su takvi'. Istina nije samo prva žrtva rata – ona je prečesto prva žrtva politike. Laži pretpostavljaju prihvatljivije javno lice kao 'spin'. Ali, političari ne padaju na zemlju iz stratosfere. Mi smo ti koji stvaramo naše političke vođe i ako su političari 'takvi', možda smo i mi 'takvi'. Političari nas možda više predstavljaju nego što to ponekad želimo priznati.
Priča se priča o Malom čovjeku koji je otišao u raj. Tamo je sreo nekoliko svojih prijatelja i rado je razgovarao s njima. Zatim je sreo bučnog, glasnog čovjeka kojeg nije prepoznao. Bučni čovjek bio je pun sebe i smatrao se jednakim samo sebi. Čovječuljak nije mogao podnijeti društvo ovog uljeza i upitao je: 'Tko je taj čovjek?' Rečeno mu je: 'O, taj čovjek si bio ti kad si bio na zemlji'. Poanta priče može biti da trebamo da bolje pogledamo sami sebe – dok smo još na zemlji. Tolstoj je bio u pravu kad je istaknuo:
“Jedan čovjek ne tvrdi istinu koju zna, jer se osjeća vezan za ljude s kojima je zaručen; drugi, jer bi ga istina mogla lišiti profitabilnog položaja kojim uzdržava svoju obitelj; treći, jer želi postići ugled i autoritet, a zatim ih koristiti u službi čovječanstva; četvrti, jer ne želi uništiti stare svete tradicije; peti, jer nema želju vrijeđati ljude; šesto, jer bi izražavanje istine izazvalo progonstvo i poremetilo izvrsnu društvenu aktivnost kojoj se posvetio.”
Wilhem Reich je to donekle rekao abrazivnije 1945. u svojoj ljutitoj, ali vrlo ljudskoj knjizi 'Slušaj, mali čovječe':
"Zovu te 'Mali čovječe', 'Običan čovječe'; kažu da je počela nova era, 'Era običnog čovjeka'. Ne kažeš ti to, Mali čovječe. To su oni, potpredsjednici velikih nacija, unaprijeđenih radničkih vođa, pokajničkih sinova buržoaskih obitelji, državnika i filozofa. Daju ti budućnost, ali ne pitaju za prošlost… Nikada te nisam čuo da se žališ: "Promičeš me u budućeg gospodara sebe i svijet, ali mi ne kažeš kako treba biti gospodar samog sebe, i ne kažeš mi greške u mojim razmišljanjima i mojim postupcima."
"Vaši osloboditelji vam kažu da su vaši tlačitelji Wilhelm, Nikolaus, papa Grgur Dvadeset osmi, Morgan, Krupp ili Ford. A vaši 'osloboditelji' se zovu Mussolini, Napolean, Hitler i Staljin. Kažem vam: Samo vi sami možete biti tvoj osloboditelj!"
"Ova rečenica me tjera na dvojbu. Tvrdim da sam borac za čistoću i istinu. Oklijevam, jer se bojim tebe i tvog odnosa prema istini... Intelekt mi govori: 'Reci istinu pod svaku cijenu'.' Mali čovjek u meni kaže: 'Glupo je izlagati se malom čovjeku, prepuštati mu se na milost i nemilost. Mali čovjek ne želi čuti istinu o sebi. Ne želi veliku odgovornost koja je na njemu. Želi ostati Mali čovjek..."
Opet, kao što Schumacher primjećuje:
"U moderno doba nema manjka razumijevanja činjenice da je čovjek društveno biće i da 'Nijedan čovjek nije otok, bez obzira na to' (John Dunne, 1571.-1631.). Stoga nema nedostatka poticaja da treba voljeti svoga bližnjega – ili barem ne biti gadan prema njemu – te se prema njemu treba odnositi s tolerancijom, suosjećanjem i razumijevanjem.U isto vrijeme, međutim, njegovanje samospoznaje je palo u gotovo potpuno zanemarivanje, osim, tj. gdje je objekt aktivnog potiskivanja.
Da ne možete voljeti svoga bližnjega ako ne volite sebe; da ne možete razumjeti bližnjega ako ne razumijete sebe; da ne može postojati znanje o 'nevidljivoj osobi' koja je vaš bližnji osim na temelju samospoznaje – te su temeljne istine zaboravili čak i mnogi profesionalci u etabliranim religijama.
Opomene, prema tome, nikako ne mogu imati nikakvog učinka; istinsko razumijevanje bližnjega zamjenjuje se sentimentalnošću, koja se naravno raspada u ništa čim se probudi osobni interes...
Svatko tko otvoreno krene na putovanje u unutrašnjost, tko se povuče iz neprekidne uznemirenosti svakodnevnog života i slijedi vrstu treninga – satipatthana, yoga, Isusova molitva ili nešto slično – bez kojega se ne može postići istinska samospoznaja, optužen je za sebičnosti i okretanja leđa društvenim dužnostima.
U međuvremenu, svjetska kriza se umnožava i svi žale zbog nedostatka, ili čak potpunog nedostatka, 'mudrih' muškaraca ili žena, nesebičnih vođa, pouzdanih savjetnika itd. Teško je racionalno očekivati tako visoke kvalitete od ljudi koji nikada nisu radili nikakav unutarnji rad i ne bi ni razumio što su značile riječi..." – E.F.Schumacher, Vodič za zbunjene, 1977
Thiruvalluvarove mudre riječi na tamilskom, prije nekih dvije tisuće godina, možda mogu donekle ići prema integrirajući naše razumijevanje:
„Pitate se, na usnama ljudi, što može biti 'istina';
'Ovo je govor bez svake mrlje zla'...
"Laž može zauzeti mjesto istinite riječi,
Ako je blagoslov, bez mane, to si može priuštiti."
- iz prijevoda G.U.Pope
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije