Dragi Znetovci i Zmagovci,
Pišem u vezi s komentarom Justina Podura na Rezoluciju 1441 Vijeća sigurnosti UN-a o Iraku. Predstavnik sam UN-a za nekoliko nevladinih organizacija i pratim rasprave Vijeća sigurnosti. Zamolio bih vas da proslijedite moje komentare Justinu i da objavite moj odgovor na vašoj web stranici i po mogućnosti u vašem časopisu. Procjena djelovanja Vijeća sigurnosti vrlo je ozbiljna stvar, s obzirom na značajnu ulogu koju će vjerojatno igrati u mjesecima koji dolaze.
Od presudnog je značaja da se mnoge zemlje koje su se protivile prvoj Bushevoj rezoluciji pohvale za njihovo djelovanje u tom pogledu i za čvrsto stajanje protiv golemog pritiska koji je na njih izvršen. Jedini razlog zašto je rezolucija (s izmjenama i dopunama) uopće usvojena bio je taj što je bilo potrebno vratiti inspektore u Irak prije nego što Bushova administracija može napasti i dati do znanja Sadamu da će se morati pridržavati, tako da Irak ne bi bio napadnut i sankcije bi se mogle ukinuti.
Što se tiče komentara, mislim da pogrešno tumači situaciju. Nakon šest tjedana poduzimanja svega što je mogla, Bushova administracija nije uspjela dobiti odobrenje od UN-a da sama ode u Irak. Možete zamisliti golemi pritisak koji je administracija iza zatvorenih vrata izvršila na ostale članice Vijeća sigurnosti.
Vijeće je bilo sasvim jasno da zahtijeva da odluka o tome hoće li Irak biti napadnut ostaje na Vijeću i da je ne treba donositi niti jedna zemlja. SC nije pokleknuo oko ovog središnjeg pitanja; u biti su se složili s rezolucijom kako bi spriječili Busha da sam poduzme nešto.
Sada je možda istina da će SAD pokušati isprovocirati ili stvoriti izgovor za napad. Gotovo da se može očekivati; i zbog toga je imperativ da nastavimo s pritiskom za diplomatskim rješenjem ove situacije. Međutim, ne bih umanjivao stvarni otpor koji pokazuju Francuska, Rusija i druge članice Vijeća sigurnosti.
Komentar sugerira da bi SAD-u moglo biti lako dobiti ovlaštenje za napad na Irak. Vjerujem da je vjerojatnije da je suprotno. Navodi se da, “nakon što inspektori obave svoj posao utvrđivanja 'propusta' ili 'uplitanja', sljedeći korak, dobivanje odobrenja od Vijeća sigurnosti za uporabu sile, neće biti ništa teži nego što je bilo dobivanje rezolucije 1441. ” Oni koji su pratili pregovore u Vijeću sigurnosti mogu reći da SAD-u nije bilo nimalo lako izdejstvovati čak ni Rezoluciju 1441. Ostale zemlje postaju sve više frustrirane zbog američkih pokušaja da pregaze ostatak svijeta s malo ili bez razloga. SAD-u ovaj put neće biti lako prevariti Vijeće sigurnosti ili ga natjerati da podrži rat bez stvarnog opravdanja.
A ovo je poruka koju bismo trebali poslati: Vijeće sigurnosti obvezalo se osigurati da mora postojati opravdan razlog za svaki napad na Irak. Busheva administracija i dalje ima ratoboran pristup i vjerojatno će pokušati potkopati proces. Stoga je imperativ da nastavimo podržavati i ohrabrivati Vijeće sigurnosti u suprotstavljanju američkom unilateralizmu i neopravdanim napadima na Irak ili bilo koju drugu zemlju.
Da, mobilizacije, marševi mira i otpor naroda pomogli su; ali i napori drugih vlada. I to trebamo cijeniti i zahvaljivati. Kao dio naših organizacijskih napora, trebali bismo nastaviti kontaktirati s članovima Vijeća sigurnosti dok također nastavljamo graditi ovaj masovni pokret.
Iskreno,
Rob Wheeler, UN predstavnik CCC-UN Udruga građana svijeta
Član Upravnog odbora Svjetskog foruma civilnog društva
Justin odgovara
Odgovor Roba Wheelera na moj komentar o Rezoluciji 1441 Vijeća sigurnosti UN-a sugerira da sam bio previše pesimističan u svojoj procjeni da je “nakon što inspektori obave svoj posao pronalaženja 'propusta' ili 'uplitanja', sljedeći korak, dobivanje odobrenja od Vijeća sigurnosti za uporaba sile neće biti ništa teža nego što je bilo dobivanje rezolucije 1441.”
Wheeler smatra da je rezoluciju 1441 bilo vrlo teško za SAD osvojiti. Njegovo tumačenje postupaka članova SC-a je sljedeće: “Vijeće je bilo sasvim jasno da zahtijeva da odluka o tome hoće li Irak biti napadnut ostaje na Vijeću i da o njoj ne odlučuje niti jedna zemlja. SC nije pokleknuo oko ovog središnjeg pitanja; oni su se u biti složili s rezolucijom kako bi spriječili Busha da sam poduzme nešto.”
Istina je da se nadam da je Wheelerovo tumačenje ispravno, da je moje pogrešno i da će Vijeće sigurnosti otežati stvari SAD-u. Sada kada je Irak prihvatio inspektore, saznat ćemo uskoro. Ali u svakom slučaju ne vjerujem da je zahtjev da 'odluka o tome hoće li Irak biti napadnut ostaje na vijeću i da to ne treba odlučiti niti jedna zemlja' dovoljan da spriječi rat. Umjesto toga, radi se o pravnim tehnikalijama koje se mogu nadvladati vrstom zakulisnih dogovora u koje su se SAD uključile posljednji put (pogledajte materijal citiran u mom komentaru).
Premda se slažem s Wheelerom da bismo trebali biti sretni zbog pomoći koju dobivamo, čini mi se da protivljenje ratu koje proizlazi iz protivljenja unilateralizmu – onakvo kakvo možda demonstriraju ruska i francuska vlada – nije tako pouzdano kao protivljenje koje proizlazi iz brige za živote nevinih civila, upravo zato što se SAD može pozabaviti ovim prvim samo savjetovanjem s UN-om prije nego krene ubijati Iračane. Poruka antiratnog pokreta ne bi trebala biti "konzultirajte se s UN-om prije odlaska u rat", već ne ratu protiv Iraka i prekidu sankcija koje su već ubile stotine tisuća ljudi. Za one koji žele spriječiti ovaj rat, najvažnija poruka koju treba poslati Francuskoj, Rusiji, SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i svakoj zemlji u UN-u jest da postoji velika i rastuća grupa birača koja će se protiviti ratu bez obzira što Vijeće sigurnosti odluči. Ovo je također poruka koja će natjerati Francusku ili Rusiju da glasaju protiv rezolucije o uporabi sile kada za to dođe vrijeme, i poruka koja bi mogla spriječiti SAD da ide sam ako pravno opravdanje ne stigne.
Još jedna konačna točka. Wheeler kaže: "Vijeće sigurnosti se obvezalo osigurati da mora postojati opravdan razlog za svaki napad na Irak.." Na drugom mjestu spominje protivljenje "neopravdanim" napadima na Irak. Ovo postavlja važno pitanje: što bi opravdalo napad? Da su inspektori opstruirani, bi li to opravdavalo napad? Što ako se nađe oružje? Svi se protive Sadamu Huseinu; svi bi željeli vidjeti nastavak inspekcija i razoružanja (i to ne samo Iraka!). Ali pravo pitanje nije treba li ili ne biti inspekcija – nego što se događa nakon inspekcija. Može li ono što inspektori za oružje pronađu ili ne nađu opravdati masakr nad civilima?
Justin Podur
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije