Izvor: Counterpunch
Čitajući novu knjigu Naomi Klein, U plamenu: (gorući) slučaj za zeleni New Deal, slično je gledanju mega-filma katastrofe u kinu. Osim što svoje strahove možete ostaviti iza sebe kad izađete iz kazališta. Kleinova poruka je da naše klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjem uništavaju našu podesnu Zemlju, zaglavili smo ovdje, nije sigurno, kuća gori.
Klein u svojoj knjizi ne žanje nove strahote, dosta ih je kronično prikazano u njezinoj zbirci spisa i govora tijekom desetljeća, a posljednji unos bio je u travnju prošle godine. Uvod i epilog nastavljaju hitan zagovor knjige da se djeluje odmah, kako bi se izbjeglo naše eminentno izumiranje.
Da nas trgne iz sna, predstavlja heroje koji zvone na uzbunu. Najbolji primjer je Greta Thunberg, 15-godišnja djevojka iz Stockholma u Švedskoj, koja je u razdoblju od samo osam mjeseci potaknula stvaranje klimatskog pokreta mladih koji je kulminirao u ožujku 2019. s gotovo 2,100 klimatskih štrajkova mladih u 125 županija i s 1.6 sudjeluje milijun mladih ljudi. Thunberg je rekla: "Ne možemo riješiti hitan slučaj, a da ga ne tretiramo kao hitan slučaj."
U skladu s tim razmišljanjem, Klein tvrdi da napori u borbi protiv klimatskih promjena ne moraju unaprijed shvatiti svaki detalj predloženih rješenja, "ono što je važno je da odmah započnemo proces." Naglasak na akciji, a ne na planiranju, možda je razlog zašto Klein priznaje da su poricatelji postali popularni tvrdeći da će napori da se zaustave klimatske promjene "uništiti kapitalizam... ubijajući radna mjesta i tjerajući cijene u skok".
Moderator na konferenciji o klimatskim promjenama Instituta Heartland 2018. otvoreno je rekao da bi ovo pitanje moglo biti "zeleni trojanski konj" ispunjen "marksističkom socioekonomskom doktrinom". Viši suradnik na Competitive Enterprise Institute vidi da postoji pritisak da se uklone slobode koje bi spriječile vladu u nametanju drakonskih mjera za borbu protiv klimatskih promjena. Glavni govornik konferencije, Patrick Michaels, koji je viši suradnik na studijama zaštite okoliša na Institutu Cato, nazvao je nastojanje da se podrže rafinerije biogoriva u lokalnom vlasništvu sličnim "maoističkom" planu.
Iako ove izjave potječu od nekolicine desničarskih institucija, Klein pokazuje kako se javno mnijenje dramatično promijenilo. Prema anketama provedenim 2007. i 2011., postotak onih koji vjeruju da bi "nastavak izgaranja fosilnih goriva uzrokovao promjenu klime" pao je sa 71 posto na 44 posto.
Ono što je važno, dodaje da pojedinci ne mogu pobijediti u ovoj borbi, već samo kroz masovni ujedinjeni napor. Klein napominje da je jedinstvo postiglo nevjerojatne podvige među općom populacijom u pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Na primjer, 1943. tri petine stanovništva naše nacije “imalo je “vrtove pobjede” u svojim dvorištima, uzgajajući svježe povrće koje je činilo 42 posto ukupnog konzumiranog povrća te godine.” Nažalost, Klein ignorira moć predsjedništva da utječe na javno mnijenje i opstruira takvo jedinstvo. U Drugom svjetskom ratu imali smo predsjednika koji je pozornost javnosti usmjeravao na pobjedu u bitci, danas imamo predsjednika koji poriče da uopće postoji bitka koja se treba voditi.
Klein priznaje da poricatelji shvaćaju nešto što mnogi liberalni političari ignoriraju, da kako bi spriječili da zemlja postane nenastanjivo mjesto, mora doći do radikalnog preuređenja naših ekonomskih i političkih sustava koji su suprotni sustavu vjerovanja "slobodnog tržišta". Posebno poziva na novu civilizacijsku paradigmu koja ne dominira prirodom, već je poštuje odbacujući “imperativ rasta”. Njezino rješenje je smanjiti količinu materijalnih stvari koje konzumira 20 posto najbogatijih ljudi na planetu.
Kako bi postigla tako sveobuhvatnu promjenu, ona podržava javno financirane izbore i lišavanje korporacija njihovog statusa "ljudi" u ovoj zemlji. Za sve zemlje ona predlaže smanjenje vojnih proračuna za dvadeset pet posto i uvođenje poreza na transakcije financijskom sektoru. Međutim, kako ona priznaje, to što je samo "socijalistička" zemlja nije se pokazalo kao rješenje: Sovjetski Savez je imao čak i veći ugljični otisak po glavi stanovnika od Britanije, Kanade i Australije. A nedavno izvješće kaže da komunistička Kina gradi preko stotinu elektrana na ugljen u siromašnijim zemljama kao način da dio svojih emisija ugljika prepusti vanjskim tvrtkama.
Bez obzira na ideologiju vlade, Klein tvrdi da "nećemo obaviti posao ako nismo voljni prihvatiti sustavne ekonomske i društvene promjene." Srž te promjene je usvajanje ubitačne ideje da je ekonomski rast negativac, a ne spasitelj čovječanstva. Nažalost, ona ne nudi niti jednu zemlju koja odbacuje ekonomski rast kao radni model.
Ona zaključuje da postupne promjene nisu uspjele jer bitka za klimatske promjene povezuje sve borbe za socijalnu pravdu. Odvojeni rad na svakom pitanju stvara umjetne granice između njih. Posljedično, najveći pojedinačni čimbenik koji će nas "povući s klimatske litice" morat će doći od "akcija koje će poduzeti društveni pokreti u nadolazećim godinama".
Klein daje podatke i viziju. Nada se da će vidjeti koordinirani globalni pokret za uspješno preokretanje potrošnje ugljika unutar svake zemlje; izazov koji će zahtijevati nešto više od knjige, poput budućeg svjetskog radikalnog masovnog pokreta koji će izazvati vladu svake nacije. Kleinova bi sljedeća knjiga mogla predstaviti plan kako bi se to dogodilo.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije