Sankcije koje ne funkcioniraju naspram diplomacije koja funkcionira
Američki križarski rat za nove sankcije UN-a protiv Irana traje već duže vrijeme. Ali novi intenzitet, novo trčanje okolo kako bi se uvjerili da se Kina i Rusija slažu, i nova borba za trenutnu javnu objavu odražavaju frustraciju Washingtona novim sporazumom s Iranom koji su sklopili Turska i Brazil. Taj sporazum zahtijeva od Irana da pošalje otprilike polovicu svog nisko obogaćenog urana Turskoj u zamjenu za nešto više obogaćene pripremljene gorivne šipke za upotrebu u svom medicinskom reaktoru, što je prilično blizu onoga što su SAD i njegovi saveznici tražili od Irana samo nekoliko mjeseci prije.
Dakle, oštar odgovor SAD-a - osuđujući sporazum kao "samo riječi", zahtijevajući da Iran učini još više ustupaka, implicirajući da bi samo potpuna i potpuna iranska predaja bila dovoljna - jasno pokazuje da američka politika prema Iranu nije stvarna nuklearna prijetnja oružjem, već o politici moći. Nema sumnje da su Sjedinjene Države stvarno ljute: UN-om kruže izvještaji da je Washington dorastao svojim starim navikama upućivanja implicitnih prijetnji dvjema novopečenim diplomatskim silama. Brazil je tražio stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, a Turska već dugo pokušava pristupiti Europskoj uniji. Čini se da američki diplomati nagovještaju da nema kockica ni za jedno ni za drugo.
Nove sankcije UN-a neće zaustaviti iransko nuklearno obogaćivanje, koje je još uvijek legalno prema NPT-u i još uvijek pod nuklearnim inspekcijama UN-a. Umjesto toga, kao i ekonomske sankcije protiv bilo koje zemlje s represivnom vladom, mnogo je vjerojatnije da će utjecati na civilno stanovništvo. Brazilsko-turska inicijativa, s druge strane, zapravo poduzima velike korake prema prijenosu velikog dijela iranskog obogaćenog urana iz zemlje, povećanju međunarodnog nadzora nad njegovim nuklearnim programom i, ako se dopusti da se nastavi bez uplitanja SAD-a, mogla bi dovesti do značajno smanjenje budućeg bogaćenja Irana. Da je to doista cilj američke antiiranske mobilizacije, pomislili biste da bi Washington bio zadovoljan. Umjesto toga, čini se da mnogi u Kongresu i Obaminoj administraciji rade koliko god mogu kako bi potkopali brazilsko-tursku inicijativu, iako bi (ili možda zato) mogla dovesti do rješenja trenutne krize.
Nove sankcije UN-a mogle bi poremetiti novi trojni sporazum. Ali postoji jedna stvar koja bi mogla spriječiti tu opasnost: obnovljena razina neovisnosti u Vijeću sigurnosti UN-a. Čini se da je američki pritisak dobio obećanja Rusije i Kine da neće uložiti veto na novi oštri režim sankcija — ali to nije isto što i obećanje da će se glasati za sankcije.
Ako sadašnji članovi vijeća Brazil i Turska uspiju uvjeriti neke od svojih saveznika da se odupru pritisku SAD-a, suzdržavanje Rusije i Kine (a možda čak i Francuske?) moglo bi omogućiti novoj "koaliciji nevoljnih" da spriječi sankcije jer nije dovoljno zemalja glasalo za ih.
Predvođeni Turskom i Brazilom, nestalni članovi Vijeća (s kojima se SAD i drugi vlasnici prava veta rijetko konzultiraju o politici prema Iranu) mogli bi zaustaviti potez sankcija na samom putu. Mogu li predsjednik Lula i premijer Erdogan uvjeriti zemlju poput Japana, koja ima više razloga od većine zemalja da želi ukinuti nuklearno oružje, da glasa protiv beskorisnih sankcija i umjesto toga da novoj diplomatskoj inicijativi vremena da proradi? Mogu li se ostali članovi vijeća (Libanon, Meksiko, Austrija, Gabon, Bosna, Nigerija) uvjeriti da novi krug sankcija neće učiniti ništa da zaustavi bogaćenje Irana, ali će potkopati novu inicijativu koja bi mogla učiniti upravo to?
Vijeće sigurnosti UN-a reklo je ne američko-britanskom pritisku krajem 2002. i početkom 2003., kada su Washington i London pokušali prisiliti članice Vijeća da podrže Bushov rat u Iraku. Tada su Njemačka, Francuska i Rusija predvodile opoziciju, a "neposvećena šestorka" (Gvineja, Kamerun, Angola, Pakistan, Čile i opet Meksiko) je to odbila. Šestorica su rekla ne i konačno je 15. veljače 2003. svijet "rekao ne ratu" u masovnim prosvjedima u 665 gradova diljem svijeta. Washington i London su se povukli i objavili da odustaju od svoje kampanje za potporu UN-a.
Vijeće sigurnosti već je jednom prkosilo pokušavajući zaustaviti američki rat. Možda to može učiniti opet, tako da UN-ove sankcije koje predvodi SAD ne unište najbolje diplomatsko rješenje koje smo vidjeli za vrlo opasnu krizu.
Phyllis Bennis je suradnica na Institut za politološka istraživanja i autor Razumijevanje američko-iranske krize: uvod.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije