Posljednja erupcija nasilja u Gazi i Izraelu tragičan je podsjetnik na ljudske posljedice desetljeća ugnjetavanja. Ljudski bilans – stotine Palestinaca i Izraelaca ubijenih do sada – govori tu užasnu priču. Mnogi od ciljeva, i mnogi od ubijenih, s obje strane, bili su civili.
I, kao što je posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za ljudska prava na okupiranom palestinskom teritoriju primijetio o napadima na civile, “tko god ih pokrene (palestinske oružane skupine ili izraelske okupacijske snage) čini zločine za koje se mora odgovarati.”
Ali iako je neophodno, osuda napada na civile nije dovoljna. Ako ozbiljno želimo prekinuti ovo spiralno nasilje, moramo sagledati temeljne uzroke. A to znači – koliko god to nekima bilo teško priznati – moramo pogledati kontekst.
Iako je ovaj napad na Izrael možda bio iznenađenje za izraelske političke i vojne dužnosnike, nije trebao biti neočekivan. Erupcije nasilja imaju dobro poznate uzroke; nisu tajna. Organizacije za ljudska prava (izraelske, palestinske, američke i međunarodne) i dužnosnici UN-a, parlamentarci i vlade diljem svijeta dugo su upozoravali da će izraelsko dugogodišnje uskraćivanje slobode i jednakosti Palestincima nastaviti izazivati cikluse nasilja.
Naše razumijevanje stvarnosti oblikuje se kada pokrenemo sat.
Subotnji napad iz Gaze nije se dogodio iz ničega. To se dogodilo u kontekstu desetljeća izraelske dominacije i kontrole nad Palestincima. Kao izraelska organizacija za ljudska prava B'tselem to opisuje, “na cijelom području između Sredozemnog mora i rijeke Jordan, izraelski režim provodi zakone, prakse i državno nasilje osmišljeno da zacementira nadmoć jedne skupine – Židova – nad drugom – Palestincima. … [I] 2007. Izrael je uveo blokadu Pojasa Gaze koja je još uvijek na snazi. Tijekom svih ovih godina, Izrael je izvana nastavio kontrolirati gotovo svaki aspekt života u Gazi.”
Generacije Palestinaca, od kojih su 80 posto izbjeglice, odrasle su u prenapučenom, siromašnom pojasu Gaze, jednom od najnapučenijih dijelova zemlje na Zemlji. Otkako je Izrael opkolio Gazu 2007., većini njih nikada nije bilo dopušteno napustiti pojas ograđen, vojno čuvan, nikada nisu vidjeli Zapadnu obalu ili Jeruzalem, a kamoli Izrael iz 1948., a pogotovo ne cijeli svijet.
U 2012. UN je odredio da bez “herkulovske akcije” međunarodne zajednice do 2020. U Gazi se "neće moći živjeti" – uglavnom, ali ne samo, zbog dubokog nedostatka pristupa čistoj vodi. Godine 2015. UN je ponovno izvijestio da su se uvjeti pogoršali, posebno zbog izraelskog vojnog napada 2014. i uništenja vodovodne i električne infrastrukture. I na to su još jednom hitno upozorili Gaza bi bila "nemoguća za život" by 2020.
Ipak, više od 2 milijuna Palestinaca i dalje je u Gazi, zaključano u zatvoru na otvorenom. 2020. je došla i prošla. Međunarodna zajednica nije poduzela “herkulovsku akciju” da zaustavi izraelsku blokadu ili da zaustavi aneksiju palestinske zemlje od strane trenutne ekstremističke vlade. Nisu učinili ništa (tadašnji predsjednik Trump je to čak i pohvalio) kada je Izrael donio zakon koji kaže da je “pravo na nacionalno samoodređenje u državi Izrael jedinstveno za židovski narod” — tako da su čak i Palestincima koji su državljani Izraela službeno uskraćena jednaka prava. A u Gazi se ne može živjeti.
U 2018. održan je niz pretežno nenasilnih marševa u organizaciji Ahmed Ebu Artema, mladi pjesnik iz Gaze, a odvijao se unutar opkoljenog Pojasa, pozivao je na prekid blokade i slobodu kretanja za stanovništvo Gaze. Dočekali su ih suzavcem, gumenim mecima i Izraelski strijelci ciljaju kod većinom mladih prosvjednika.
Nakon dvije godine, rezultat je bio 214 ubijenih Palestinaca, uključujući 46 djece, i više od 36,000 ranjenih, uključujući 8,800 djece. Više od 8,000 ozlijeđenih pogođeno je bojevim streljivom. U trenutku kada su protesti jenjavali, 2019 izvijestili su Ujedinjeni narodi da se 1,700 prosvjednika suočilo s amputacijom nogu ili ruku jer bolnice u Gazi nisu imale dovoljno sredstava za zdravstvenu skrb da pruže naprednu skrb onima na koje su pucali izraelski snajperisti.
Ništa od ovoga ne čini napade na civile legalnim ili prihvatljivim. Ali bez rješavanja temeljnih uzroka, nasilje će nastaviti eruptirati. Izrael ostaje okupacijska sila. Prije današnjeg dana izraelski su vojnici već ubijali više od 214 Palestinaca, Od toga 47 djece, na okupiranoj Zapadnoj obali, i naseljeničko nasilje je eskaliralo, s gotovo 600 napada u samo prvih šest mjeseci ove godine.
Previše Palestinaca i previše Izraelaca je ubijeno. Ako je Izrael doista bio iznenađen napadom, bio je to obavještajni propust – nešto što se neće riješiti slanjem još oružja. Sjedinjene Države daje 3.8 milijardi dolara – 20 posto izraelskog vojnog proračuna – svake godine, a to očito ne pomaže u rješavanju temeljnih uzroka nasilja.
Upravo sada, potrebna nam je potpora SAD-a za UN jer poziva na trenutni prekid vatre. A onda nam treba ozbiljna predanost SAD-a okončanju nasilja - sveg nasilja. To znači prekinuti Washingtonovo omogućavanje izraelskih kršenja i umjesto toga zahtijevati stvarnu odgovornost za kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava, stvarne poteze za okončanje okupacije i sustava apartheida i stvarne poteze za traženje jednakosti za sve koji žive pod izraelskom kontrolom.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije