Egipatski lončić se slomio. "Jedinstvo" Egipta - to sveobuhvatno, domoljubno, suštinsko ljepilo koje je povezivalo naciju zajedno od svrgavanja monarhije 1952. i vladavine Nassera - rastopilo se usred masakra, vatrenog oružja i bijesa jučerašnjeg gušenja muslimanskog bratstva. Stotinu mrtvih - 200, 300 "mučenika" - ne čini nikakvu razliku u ishodu: za milijune Egipćana put demokracije bio je isprekidan usred žive vatre i brutalnosti. Koji će musliman koji traži državu utemeljenu na svojoj vjeri ikada više vjerovati glasačkoj kutiji?
Ovo je prava priča o današnje krvoproliće. Koga može iznenaditi što su neki pristaše Muslimanskog bratstva vitlali kalašnjikovima na ulicama Kaira? Ili da su pristaše vojske i njezine “privremene vlade” – ni manje ni više u srednjoklasnim dijelovima glavnoga grada – zgrabili njihovo oružje ili proizveli vlastito i počeli pucati. Ovo nije Bratstvo protiv vojske, iako će tako naši zapadni državnici lažljivo pokušati prikazati ovu tragediju. Današnje nasilje stvorilo je okrutnu podjelu unutar egipatskog društva za koju će trebati godine da se izliječi; između ljevičara i sekularista i kršćanskih Kopta i sunitskih muslimanskih seljana, između naroda i policije, između Bratstva i vojske. Zbog toga je Mohamed el-Baradei večeras podnio ostavku. Paljenje crkava bilo je neizbježna posljedica ovog užasnog posla.
U Alžiru 1992., u Kairu 2013. – i tko zna što će se dogoditi u Tunisu sljedećih tjedana i mjeseci? – Muslimani koji su pošteno i demokratski zajedničkim glasanjem osvojili vlast, zbačeni su s vlasti. I tko može zaboraviti našu opaku opsadu Gaze kada su Palestinci glasovali – ponovno demokratski – za Hamas? Bez obzira na to koliko je grešaka Bratstvo napravilo u Egiptu – bez obzira koliko promiskuitetna ili besmislena bila njihova vladavina – demokratski izabranog predsjednika Mohameda Morsija svrgnula je vojska. Bilo je državni udar, a John McCain je imao pravo upotrijebiti tu riječ.
Bratstvo je, naravno, odavno trebalo obuzdati svoj amour propre i pokušati se zadržati unutar ljušture pseudo-demokracije koju je vojska dopustila u Egiptu – ne zato što je bilo pošteno, prihvatljivo ili pravedno, već zato što je alternativa bila vezana za biti povratak u tajnost, u ponoćna uhićenja, mučenja i mučeništva. To je bila povijesna uloga Bratstva – s razdobljima sramotne suradnje s britanskim okupatorima i egipatskim vojnim diktatorima – a povratak u tamu sugerira samo dva ishoda: da će Bratstvo biti ugašeno u nasilju ili da će uspjeti u nekom dalekom kraju datum – nebo poštedjelo Egipat takve sudbine – u stvaranju islamističke autokracije.
Stručnjaci su danas obavili svoj otrovni posao prije nego što je prvi leš bio u grobu. Može li Egipat izbjeći građanski rat? Hoće li "terorističko" Bratstvo biti zbrisala lojalna vojska? Što je s onima koji su demonstrirali prije Morsijeva svrgavanja? Tony Blair bio je samo jedan od onih koji su govorili o nadolazećem "kaosu" dajući podršku generalu Abdul-Fattahu al-Sisiju. Svaki nasilni incident na Sinaju, svaki pištolj u rukama Muslimanskog bratstva sada će se koristiti za uvjeravanje svijeta da je ta organizacija – daleko od toga da je slabo naoružan, ali dobro organiziran islamistički pokret – bila desna ruka Al-Qa'ide .
Povijest može imati drugačiji pogled. Sigurno će biti teško objasniti koliko je tisuća – da, možda i milijuna – obrazovanih, liberalnih Egipćana nastavilo svesrdno podržavati generala koji je proveo mnogo vremena nakon svrgavanja Mubaraka opravdavajući vojsku testovi djevičanstva prosvjednica na trgu Tahrir. Al-Sisi će biti pod velikim nadzorom u nadolazećim danima; navodno je uvijek bio naklonjen Bratstvu, iako je ova ideja možda bila izazvana time što je njegova žena nosila nikab. A mnogi intelektualci srednje klase koji su bacili podršku vojsci morat će stisnuti svoju savjest u bocu kako bi se prilagodili budućim događajima.
Može li nositelj Nobelove nagrade i nuklearni stručnjak Mohamed el-Baradei, najpoznatija ličnost – u očima Zapada, ali ne i u Egipćanima – u 'privremenoj vladi', čiji su društveni pogledi i integritet izgledali zastrašujuće u suprotnosti s današnjim postupcima 'njegove' vlade , ostali na vlasti? Naravno da ne. Morao je otići, jer nikada nije namjeravao takav ishod svoje političke moći kada je pristao poduprijeti vojni izbor ministara nakon prošlomjesečnog državnog udara. Ali krug pisaca i umjetnika koji su inzistirali na tome da se puč smatra samo još jednom fazom u revoluciji 2011. morat će – nakon krvi i el-Baradeijeve ostavke – upotrijebiti prilično mučnu lingvistiku kako bi izbjegao moralnu krivnju za te događaje.
Pričekajte, naravno, za uobičajena žargonska pitanja. Znači li to kraj političkog islama? Za sada, svakako; Bratstvo nije raspoloženo pokušavati s daljnjim eksperimentima u demokraciji – odbijanje koje je neposredna opasnost u Egiptu. Jer bez slobode ima nasilja. Hoće li se Egipat pretvoriti u drugu Siriju? Malo vjerojatno. Egipat nije ni sektaška država - nikada nije bila, čak ni s 10 posto stanovništva kršćana - niti inherentno nasilna. Nikada nije iskusio divljaštvo alžirskih ustanaka protiv Francuza, ili sirijskih, libanonskih i palestinskih pobuna protiv Britanaca i Francuza. Ali danas će dosta duhova pognuti glave od srama; onaj veliki revolucionarni odvjetnik iz ustanka 1919. primjerice Saad Zaghloul. I general Muhammad Neguib, čiji su revolucionarni traktati iz 1952. toliko sličili zahtjevima naroda Tahrir u 2011.
Ali da, danas je nešto umrlo u Egiptu. Ne revolucija, jer u cijelom arapskom svijetu integritet vlasništva – ljudi koji zahtijevaju da oni, a ne njihovi vođe, posjeduju vlastitu zemlju – ostaje, koliko god krvavo umrljan. Nevinost je umrla, naravno, kao i nakon svake revolucije. Ne, danas je istekla ideja da je Egipat vječna majka arapske nacije, nacionalistički ideal, čistoća povijesti u kojoj je Egipat sve svoje ljude smatrao svojom djecom. Za Bratstvo su danas žrtve – uz policiju i provladine pristaše – bila i djeca Egipta. I nitko to nije rekao. Postali su “teroristi”, neprijatelji naroda. To je novo nasljeđe Egipta.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije