Riječi bi otopile kameno srce - osim onih gestapovskih mučitelja na katu. Zatvorenici su na zidovima svojih ćelija pisali svoje priče, svoje pjesme, svoje posljednje jadikovke prije pogubljenja – koje još uvijek možete pročitati u podrumu starog sjedišta nacističke tajne policije u Kölnu. Ovaj sam tjedan tamo proveo sate, čitajući imena i poruke.
Urezani u zid jedne ćelije ispisani su ovi redovi, na ruskom, od strane mlade žene osuđene na smrt, očito ropske radnice u Kölnu koja se pridružila pokretu otpora 1944.:
“Ovdje je držana u pritvoru Vallja Baran, koju su izdali njeni ruski sunarodnjaci. Muža i mene strpali smo oboje u jednu ćeliju... čekat će nas vješala, jedino mi je žao što sam [sada] odvojena od voljenog muža i cijelog svijeta. Oh, cure, zašto je naša omladina tako posrnula? Sada imam 18 godina, trudna sam i voljela bih vidjeti svoje prvorođeno dijete. Pa, ovo neće biti moguće, moram umrijeti.”
Ćelije još uvijek nose svoje izvorne brojeve. Upotpunjene su masivnim, teškim sivo obojenim vratima kroz koja je Gestapo mogao viriti u svoje žrtve, ponekad i 30 u sobi namijenjenoj samo za dva ili tri zatvorenika, toliko da se čak i lokalni Gestapo žalio Berlinu na prenatrpanost.
Hodajući od ćelije do ćelije, primijetio sam knjigu posjetitelja kako leži na stolu između njih. I u njemu je ovaj tjedan jedan američki par napisao ove riječi. “Nikad više znači nikad više. Od Palestine do granice SAD-a i Meksika.”
Instinktivno sam ustuknuo pred ovom otrcanom, grubom, jednostavnom primjedbom. Kako zločini u vezi s ljudskim pravima i kolonijalna krađa zemlje koje je počinila izraelska vlada na okupiranoj Zapadnoj obali te prenapučenost i odvajanje djece u izbjegličkim kampovima na američkoj granici – jer pretpostavljam da je zabilježena žalba Gestapoa potaknula ovu referencu u posjetiteljima knjigu – usporediti s nedjelima nacističke Njemačke? Zasigurno mora postojati osjećaj perspektive, barem neka nevoljkost prije nego što se posveti takvim usporedbama, ponajviše ovdje, na ovom mjestu užasa.
Ponekad je ovdje držano više zatvorenica nego muškaraca. U tim su ćelijama držani Židovi, njemački Židovi i članovi njemačkih gusara Eidelweiss, pomalo boemskog antinacističkog Jugend pokreta s pjesmama i gitarom koji je prezirao naciste. I oni su umrli ovdje. Također su javno obješeni u Kölnu 1944. godine, od kojih su šestorica bili tinejdžeri, po Himmlerovoj naredbi.
Postoji niz fotografija, na kojima se vide mladići koji se penju na skelu, neki već vise, vratovi su im polomljeni užetom, drugi skamenjeno zure u leševe svojih prijatelja dok ih pažljivo tjeraju da stanu pred vlastitu omču. Vješala u dvorištu sjedišta Gestapoa na Appellhofplatzu 23-25 mogla su primiti sedam osuđenih muškaraca i žena na jedno pogubljenje.
Je li ovo stoga bilo mjesto za usporedbu zla nacističke Njemačke s izraelskom okrutnošću i rasističkom ideologijom Trumpa i njegove šašave administracije? Mogao bih suosjećati s američkim parom koji je napisao te riječi; tražili su način da izraze svoj strah od sadašnjosti i svoju mržnju prema nepravdi. Ali oni su pravili implicitnu paralelu između nacista i Izraelaca. Mogao sam vidjeti kako bi bilo lako tvrditi – iako riječ “Izrael” nije postojala u njihovoj poruci – da je njihov doprinos u knjizi posjetitelja bio antisemitski.
Vratimo se na trenutak tim porukama na zidovima, izgrebanim čavlima, šarafima i noktima, ali ponekad i ružem za usne. Evo još jedne koju čitatelji vjerojatno neće zaboraviti, opet od žene, napisana olovkom u rujnu 1944. Ona je Njemica. Ona čak identificira svoje gestapovske mučitelje, podvlačeći njihova imena.
“Gospodin Schmitz i gospodin Hans Krug. Bilo bi me sram da se tako ponašam i prema životinji, kao što ste me jučer pokušali pokoriti... Čak i da sam radio iznad i bio jako sretan što sam dobio priznanje jedne gospođe iz Aachena... koja mi je poklonila tri rajčice... Ja Već sam čula kako joj je g. Krug rekao: 'Možeš jesti sve, ali EK ne smije imati što jesti' … Zatvoren sam u svojoj ćeliji bez kante i sa samo jednom dekom.”
Već, naravno, želimo znati što se dogodilo s dvojicom gestapovaca. Ispostavilo se da je Schmitz nakon rata uhvaćen, nakratko mu je suđeno – a onda oslobođen. Krug je nestao 1945. “Gospoda točno znaju kakva je moja situacija”, napisao je zatvorenik godinu prije. “Već tri mjeseca sam u obitelji na putu od njemačkog časnika. Ruskinja Marija do mene, koja ima tri deke i jednu kantu, smjela je pojesti rajčice koje su mi dali. Ova dva gospodina … [loše] tretirani od strane mnogih drugih… Njemica, koja nosi dijete ispod srca. gđa Else Kollmann. 29/9/44”
Do tog datuma gotovo svi Židovi u Kölnu – njihova populacija u Weimarskoj republici bila je oko 16,000 1943 – bili su prevezeni u vozovima za stoku koji su vozili u geto Litzmannstadt u Lodzu i u Rigu, a drugi izravno u Sobibor. Dokumentacijski centar u staroj zgradi Gestapa – ironično, građevina je preživjela rat netaknuta, a posljednji put je obješena samo dan prije nego što su prve američke trupe ušle u Köln – sadrži tisuće dokumenata o sudbini gradskih Židova, čak i razglednicu izbačenu iz transport u ožujku 24. 1945-godišnji Helmut Goldschmidt. Nevjerojatno, preživio je Buchenwald i oslobođen je u travnju XNUMX.
Arhiv na Appellhofplatzu 23-25 također sadrži dokumente koncentracijskih logora: Karola Wolf, na primjer, radni broj 37725 s oznakom “TRANSPORT 10/3/44”. Uz njega je priložena fotografija mlade žene kratke, uredno počešljane kose koja nosi tamnu bluzu s gumbima sprijeda. Usta su joj stisnuta, blago se smiješi, možda radi grimasu na svjetlu kamere. Umrla je u Belsenu u svibnju 1945.
Postoji još jedan dokument, ovoga puta snimka, žene i dvoje djece kako hodaju pokraj snijegom prekrivenih zgrada u Lodzu. U prvom planu je skela s koje visi muško tijelo, čini se obrijane glave – slika je očito snimljena tajno – i ruku vezanih na leđima. Datum je 21. veljače 1942. "Pogubljeni čovjek", kaže naslov, "je Max Hertz iz Kölna."
Hvala Bogu, stalno si govorite dok se krećete kroz staru zgradu Gestapoa, da Nijemci danas ova bitna povijesna sjećanja održavaju živima na najfizičkiji, taktilniji način. Službenik mi je rekao da su dokumentacijski centar i muzej prošle godine primili 80,000 posjetitelja, većinom stranaca, ali mnogi od njih njemački školarci. Dobro, kažem mu. Oni su ljudi koji Ako dođi ovamo. Stanovnici Kölna nisu pošteđeni. Postoje fotografije njihovih leševa, nagomilanih nakon bombardiranja RAF-a – posebno prvog napada tisuću bombardera na grad.
Ali tu su i slike koje su svojim obiteljima poslali vojnici iz Kölna koji su služili u Wehrmachtu na istočnoj fronti. Riječ je o ruskim partizanima koji vise na vješalima, o Židovima koji leže ubijeni na ulicama poljskih i ruskih gradova. Oni nisu poslani kući kao dokaz zločina. Bili su to suveniri sinova, očeva i ljubavnika s fronte, horor razglednice poslane poštom kao što bi drugi možda slali slike s ljetovanja prepunih plaža ili snijegom prekrivenih planina.
Pa kako su ta dva Amerikanca mogla posjetiti ovo mjesto – postoje opisi očevidaca dobiveni nakon rata žestokih premlaćivanja u ćelijama u Kölnu – i pomisliti na Palestinu i Trumpovo odvratno postupanje s izbjeglicama na meksičkoj granici? Nije li to barem nedostajalo poštovanja prema žrtvama beskrajno strašnijih djela nečovječnosti?
Namjeravao sam zaključiti da je to istina. Ima dovoljno dokaza o izraelskom mučenju zatvorenih Palestinaca, o masovnom izraelskom ubijanju na granici Gaze – ali ne u ovolikim razmjerima. Gaza je palestinski arapski geto, ali tamo nema plinskih komora koje čekaju zatvorene ljude. Nitko nije obješen ili ubijen od strane streljačkih vodova na Zapadnoj obali pod izraelskom okupacijom. A onda me pogodi članak u izraelskim novinama Ha'aretz koji je napisao moj stari prijatelj novinar Gideon Levy.
Komentirao je glasovanje njemačkog parlamenta prije dva mjeseca za osudu palestinskog pokreta za bojkot Izraela kao antisemitskog, optužujući ga za korištenje “obrasaca i metoda” koje su koristili nacisti tijekom holokausta. Pokret za bojkot, oduzimanje i sankcije (BDS), koji također podržavaju liberalni Židovi – posebno u Americi – potiče svoje pristaše da nastave akademski, poslovni i kulturni bojkot Izraela u pokušaju da prisile njegovu vojsku na povlačenje s okupirane Zapadne obale, i ukloniti golemi zid koji je Izrael izgradio, većim dijelom na arapskoj zemlji, između Izraela i okupiranog teritorija.
Ali Izrael – a sada i njemački parlament – tvrdili su da je bojkot po svojim metodama nalik nacistima. “Naljepnice 'Ne kupuj' pokreta BDS na izraelskim proizvodima,” navodi se u neobvezujućoj njemačkoj rezoluciji, “podsjećaju [sic] na neizbježne asocijacije na nacistički poziv 'Ne kupuj od Židova', i druge odgovarajući grafiti na fasadama i izlozima.” I tako, iako je pokret BDS zabrinut za prava Palestinaca i neuspjehe Izraela u međunarodnom pravu, njegove pristaše treba osuditi kao slične nacistima.
Pa tko sada povezuje palestinsku tragediju i izraelsku okupaciju s nacistima? Njemački zakonodavci to rade. Prema riječima Gideona Levyja u njegovoj kolumni u izraelskim novinama, "nenasilna borba protiv ratnih zločina bit će proglašena nezakonitom" ako njemačka vlada usvoji ono što on naziva "ovom zabludom rezolucijom". Levy piše o “emocionalnom ucjenjivanju Njemačke”, naziva ga “maršem ludosti” i prezire izraelske vlasti zbog usvajanja ove taktike. “Borba protiv antisemitizma”, napisao je, “rješava sve probleme povezane s objašnjavanjem izraelskih postupaka. Samo recite 'antisemitizam' i svijet će biti paraliziran. Netko može ubijati djecu u Gazi, a zatim reći 'antisemitizam!' i odbaci svaku kritiku.”
I tu leži problem koji muzej i arhiv stare zgrade Gestapoa u Kölnu ne mogu riješiti. Ima pravih antisemita na ovom našem svijetu. Ima pravih rasista, Trump je jedan od njih. A Izrael sebi ne čini uslugu lažno optužujući časne i pristojne muškarce i žene da su nacisti. Svi bismo se trebali boriti pravi antisemitizam ne "kotowing" (Levyjeva riječ) izraelskoj propagandi.
Ipak, sada se tome pridružuje i sam Trump. On optužuje četiri američke kongresnice da koriste antisemitski jezik i da se suprotstavljaju Izraelu – tako poistovjećujući rasizam sa svima koji se protive sramotnoj politici izraelske vlade prema Palestincima. Po istom principu, prihvaća navodni odnos između nacista i svakoga tko zahtijeva pravdu za siromašne, okupirane, zbijene mase koje žude slobodno disati.
Moramo izvući zaključke. Istina je da je bojkot Židova u Kölnu prethodio deportaciji Židova; nacisti su vjerovali da njihovi Židovi nisu Nijemci - kao što Trump jasno vjeruje da četiri kongresnice nisu Amerikanke.
Dakle, mogu li stvarno prigovoriti ovaj tjedan na riječi u knjizi posjetitelja u starom Gestapovom centru za mučenje? Ako Izraelci povezuju naciste, zašto dvojica Amerikanaca koji su napisali te riječi u Kölnu ne mogu povezati Palestinu? Ako Trump može potaknuti dio svog vlastitog američkog naroda da napusti svoju zemlju – što je bila Hitlerova politika prema Židovima čak i prije nego što su njegove genocidne namjere postale jasne ostatku svijeta – kako onda možemo izbjeći akcije Messera Schmitza i Kruga? Uostalom, izvukli su se.
Postoje neki hrabri ženski glasovi obilježeni na zidovima tih ćelija. Tko, na primjer, ne može zagrijati dušu koja je napisala ovo: “Cure, ne podvrgavajte se ovim kurvinim sinovima! Budite hrabri i hrabri, pa makar vas čekala teška kazna.” Da, naravno, okolnosti su bile drugačije. Ali kad sam došao do sljedećeg vapaja jedne Francuskinje – čini se da je napisan olovkom – kako bih mogao ne pomisliti na odvajanje djece od njihovih obitelji danas u drugoj zemlji?
“Ako postoji Francuskinja kojoj jednog dana oduzmu dijete protiv njene volje u dobi od 11 dana, shvatit ćete što znači odvajanje i ako sam još živa to je samo za moje dijete, bez nje bih odavno su napustile ovaj svijet... čuvar... kaže mi da sam bolesna, dobro, ako jedna od vas prođe ovuda, razumjet će bol majke koja je odvojena od svog djeteta... Danas ima tri tjedna.”
I kad sam pročitao te riječi, shvatio sam da su američki posjetitelji bili potpuno u pravu kada su svoje riječi upisali u knjigu posjetitelja.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije