Nije bio skroman predsjednik. Nije popuštao. Bilo je nagovještaja, naravno – ukidanje hitnih zakona, "reforme" – ali kad je jučer govorio, pokušavajući smiriti krizu u kojoj je više od 60 ljudi ubijeno u dva tjedna i prijeti samom njegovu uredu, predsjednik Bashar al-Assad Sirije nije odavao dojam čovjeka u bijegu.
Je li mu Libija dala "oomph" da nastavi, ohrabrenje da ustane i kaže kako "reforma nije sezonska tema" – točan prijevod njegovog uvjerenja da se Sirija ne mora prilagoditi revoluciji na Bliskom istoku? U svakom slučaju, Baath stranka će se boriti dalje. Assad ostaje predsjednik Sirije. Bez promjena.
Pa naravno, vidjet ćemo. Muammar Gaddafi iz Libije nije mudar primjer koji treba slijediti u vrijeme nevolje. Petak je još jedan dan, tradicionalni dan sjećanja, suđenja i ispitivanja. Ako uspije proći sutra bez daljnjih ubojstava u Derai i Latakiji, Assad bi mogao uspjeti. On je mlad, njegova supruga - koju krivo ismijavaju oni koji mrze Siriju - velika mu je vrijednost, a njegova je vladavina odagnala najgore ekscese njegova oca Hafeza. Ali – i to je veliko "ali" – mučenje se nastavlja, nedjela sigurnosnih službi mukhabarata se nastavljaju, slobodu u Siriji teško je pronaći kao oazu u pustinji, a sirijski parlament ostaje, prema riječima Al-a Jazeerin analitičar Marwan Beshara, "cirkus podrške".
Ipak, u Siriji ima više "ali". To je teška, žilava zemlja, bez mogućnosti slobode govora koji su bili dostupni u Egiptu, dakako, ali središte arapskog nacionalizma. Nisu uzalud Sirijci uzvikivali Um al Arabiya Wahida ("majka jedne arapske nacije"). Sirijci se uzalud ne sjećaju da su se oni i samo oni protivili sporazumu Sykes-Picot koji je 1916. silom oružja podijelio regiju između Francuske i Britanije, a njihovu konjičku vojsku pokosili su francuski tenkovi u bitci kod Maysaloona, njihovog kralja dobio monarhiju Iraka kao utješnu nagradu od Winstona Churchilla.
To ne opravdava Basharovu autokratsku vladavinu. Ali govori nešto o tome. Sirijci ne poštuju pravila. Sirijci ne slijede druge Arape kao ovce. Borili su se jače nego itko drugi za palestinsko-izraelski mir – koji je Assad jučer opisao kao "stagnirajući", a nemire kao "test za naciju", a ne kao test za predsjednika. Istina, regija Hauran – Deraa je u Hauranu, poprištu zastrašujuće serije vladinih ubojstava prošlog tjedna – uvijek je bila buntovna, čak i pod francuskom vlašću. Ali može li Bashar al-Assad održati svoju zemlju na okupu?
Uspio je, s manjinskom alavitskom moći (što se čita šijitskom), dovesti sunitsku muslimansku većinu Sirije u ekonomski establišment. Doista, suniti su gospodarstvo Sirije, moćna elita koju ne zanimaju nemiri, nejedinstvo ili strane spletke. Bilo je čudno da je Assad jučer govorio o stranim "zavjerama". To je stara poslovica koja mu ne služi na čast; strane "zavjere" uvijek su otkrivane kada se diktatori osjećaju nesigurnima. Ipak, Damask je bio napadnut od strane izraelskih agenata i sadamističkih agenata i turskih desničarskih agenata u proteklih 40 godina. Ima odjeka, ovaj govor o moamareru – "zavjeri" – koji Sirijce čini domoljubima, a ne borcima za slobodu.
Naravno, mnogo toga nije u redu sa Sirijom – i Bashar al-Assad je jučer možda pokvario svoju sreću, propustivši objaviti "reforme" i slobode koje su Sirijci očekivali od njega. Umjesto "Bog, Sirija i Bashar", bilo je "Bog, Sirija i moj narod" – ali je li to dovoljno? On ne bi provodio reforme pod pritiskom – "reforme", uzgred, znači demokracija - ali sigurno je pod pritiskom kada vladini snajperisti ubijaju nedužne na ulicama sirijskih gradova. Možda nije raspoložen za ustupke. Ali zar Siriji nisu potrebni ovi?
Njezino gospodarstvo je blizu bankrota – švedski diplomatski zbor je procijenio da nije pogođeno ekonomskom katastrofom Zapada na temelju toga što ono zapravo ne postoji – a njegova kurdska manjina na sjeveru je u stanju polurevolta. Ali Assad ima dva prijatelja koji mu daju moć: Hezbolah u Libanonu i Islamsku Republiku Iran. Ako Izraelcima treba mir u Libanonu, treba im Assad, a ako Assad želi zadržati svoju regionalnu moć, treba mu Iran. Sirija je arapska kapija kroz koju Iran može proći. Iran je muslimanska kapija kroz koju Assad – a zapamtite, on je alavit i stoga šiit – može proći.
Gospođi Clinton je previše lako grditi Siriju zbog ubijanja vlastitog naroda – izraz koji ona, naravno, ne koristi za Bahrein – ali Amerikancima treba Sirija da izvuku svoje posljednje trupe iz Iraka. Probleme Sirije također je lako pretvoriti u sektaštvo. Nikolaos Van Dam, briljantni nizozemski diplomat, napisao je izvrsnu knjigu naglašavajući da borba za vlast u Siriji leži na Alavitima i da ta manjina učinkovito upravlja zemljom.
Ipak, Sirija je uvijek ostala unitarna država i udovoljavala je zahtjevima Zapada za sigurnosnom suradnjom – sve dok Amerikanci nisu došli preko granice u Siriju i pucali u kuću sirijskog sigurnosnog agenta. Toliko je popustljivo da su SAD zapravo poslale jadnog Kanađanina u Damask – "predanog", popularnim izrazom – da ga zvjerski muče i drže u kanalizaciji sve dok Amerikanci nisu shvatili da je nevin i posramljeno su mu dopustili da se vrati u Toronto.
Ovo, nepotrebno je reći, nisu pitanja o kojima će se raspravljati u televizijskim emisijama vijesti ili od strane američkog državnog tajnika - koji je toliko zabrinut za nevine Libije da njezino zrakoplovstvo bombardira Gadafija, ali je tako malo zabrinuto o nevinosti Sirije da njezino zrakoplovstvo sigurno neće bombardirati Siriju.
Siriju treba obnoviti. Treba ukinuti hitne zakone, slobodne medije i pošteno pravosuđe te puštanje političkih zatvorenika i – neka se time kaže – prestanak miješanja u Libanon. Brojka od 60 mrtvih, procjena Human Rights Watcha, zapravo bi mogla biti puno veća. Sutra će nam predsjednik Bashar al-Assad navodno reći svoju budućnost za Siriju. Bolje da je dobro.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije