Izvor: TomDispatch.com

Ako imate trenutak, što kažete na to da se pridružite dvojici umirovljenih časnika, Billu Astoreu i meni, Dannyju Sjursenu, dok razmišljamo o katastrofalnim vječnim ratovima ove zemlje koji, bez obzira na njihovu smrtonosnu cijenu i nedostatak napretka, izgleda nikad sasvim do kraja?

Nedavno, u a podcasta Razgovarajući o našim vrlo različitim, ali nekako dvostrukim putovanjima kroz te ratove, on i ja morali smo razmišljati o tome što bi se moglo dogoditi da su nam se putovi ukrstili toliko ranije. Na kraju krajeva, oboje smo pisali za TomDispatch godinama. Kao što mi je Bill jednom rekao, razmišljajući o svojoj postvojnoj spisateljskoj karijeri, "Znaš, Danny, na svoj mali način pokušavao sam - i nisam uspio - zaustaviti ratove u koje si ti krenuo."

To je zanimljiva, iako uznemirujuća misao. Ali Bille, što bi rekao poručniku Dannyju (to sam bio ja jednom davno!) i kako bi on tada mogao odgovoriti?

Tko bi sada mogao znati, naravno? Ipak, evo našeg retrospektivnog pokušaja da to razriješimo u zajedničkom dopisivanju u kojem pratimo oko 15 godina beskrajnih ratova u ovoj zemlji.

Korištenje električnih romobila ističe Frankenstein i Star Trek Godine američkog rata

Bill: Kad si diplomirao na West Pointu 2005. i sjajio svoje poručničke šipke, Danny, odlagao sam svoju uniformu nakon 20 godina u zračnim snagama i vozio se u Pennsylvaniju u novu karijeru profesora povijesti. Mislio sam predavati i možda napisati knjigu ili dvije. Nikada sebe nisam zamišljao kao disidenta i nikada nisam javno govorio protiv ratova u kojima smo bili. Jednom sam intervjuiran o njima, 2005. godine, dok sam još bio vojni dekan studenata na Defence Language Institute pri Presidio of Monterey, sjećam se da sam rekao da više volim da naše trupe koriste riječi, a ne kundake za komunikaciju s Afganistancima i Iračanima. Naravno, imali smo tako malo vojnika koji su govorili arapski, pašto ili dari da smo se umjesto toga oslonili na svoje puške, što je značilo puno mrtvih i otuđenih ljudi u obje zemlje.

U ljeto 2007. bio sam sve više zgrožen načinom na koji se administracija predsjednika Georgea W. Busha i potpredsjednika Dicka Cheneya skrivala iza oruđenih prsa iračkog zapovjednika generala Davida Petraeusa. Naš vrhovni civilni zapovjednik, George W., izbjegavao je odgovornost za katastrofalan rat u Iraku slanjem Petraeusa, tada poznatog kao generala "navala", pred Kongres da posvjedoči da je neka vrsta pobjede još uvijek moguća, čak i dok se on branio njegov govor o napretku s riječima poput "krhko" i "reverzibilno".

Pa sam se digao i napisao članak u kojem je tvrdio da trebamo okončati rat u Iraku i našu ludost "prolijevanja krvi i blaga s tako bezobzirnom napuštenošću". Poslao sam ga novinama poput New York Times bez uspjeha. Srećom, prijatelj mi je rekao za TomDispatch, gdje je Tom Engelhardt objavljivao kritičke članke umirovljenog pukovnika Andrewa Bacevicha. Na moju sreću, Tomu se svidio moj komad i objavljen to kao "Spašavanje vojske od nje same" u listopadu iste godine.

Taj me članak stavio na put neslaganja s američkim vječnim ratovima, iako tada nisam bio toliko protiv rata koliko protiv glupog rata. Kao što sam tada pitao, kako pobijediti u tuđem građanskom ratu? Biti Star Trek fan, referirao sam se na Kobayashi Maru, scenarij "bez pobjede" predstavljen u drugom Star Trek film. Vidio sam naše trupe, mlade poručnike poput vas u Iraku, zaglavljene u situaciji bez pobjede i već sam bio uvjeren da, koliko god Petraeus govorio o "metrici" i "napretku", to se neće dogoditi, ta “pobjeda” je zapravo značila otići, a mi još nismo pobijedili od tada, bog nam pomogao, još smo tu.

Naravno, takozvani val u Iraku je tada učinio ono što je zapravo trebao učiniti. Pružao je iluziju napretka i stabilnosti, iako se pokazao jednako krhkim i reverzibilnim kao što je lasica Petraeus rekao da će biti. Što je još gore, mit o tom iračkom naletu vodio bi katastrofalno u Afganistanska verzija istog pod Barackom Obamom i — opet — Petraeusom koji će se pokazati kao general za sve predsjednike.

Sretniče! U oba naleta bili ste na zemlji, zar ne?

Danny: Bio sam! Vjerovali ili ne, jedan pukovnik mi je jednom rekao da sam imao sreće što sam obavljao "linijsku dužnost" u oba - voda i zapovjedništvo čete, Irak i Afganistan, Bagdad i Kandahar. Da budem iskren, Bille, znao sam da nešto nije u redu čak i prije nego što si otišao u mirovinu ili sam diplomirao na West Pointu i krenuo u te ratove.

Zapravo, smiješno je da spominjete Bacevicha. Prvi put me upoznao s njegovim radom u zimu 2004. godine kao stariji student West Pointa od strane tadašnjeg potpukovnika Ty Seidule. U to vrijeme, za tipa poput mene, Bacevich je imao nešto što bi se moglo nazvati samo hrabrim antiratnim stavovima (namigivanje vašem Blog Bracing Views, Bill) za učionicu rastućih neokonzervativaca koji će uskoro krenuti prema Iraku. Iskreno govoreći, većina nas jedva je čekala otići.

A ni mi ne bismo morali toliko dugo čekati. Prvi od naših kolege umrijeti, Emily Perez, ubijena je u Iraku bombom kraj ceste u rujnu 2006. u roku od 18 mjeseci nakon diplome (i još pet trebali umrijeti u godinama koje dolaze). Odveo sam izviđački vod u jugoistočni Bagdad mjesec dana kasnije i nismo otišli - većina nas, to jest - 15 mjeseci.

Moje djelomično Bacevicheve prikrivene sumnje o američkim ratovima koji više nisu udaljeni bile su, naravno, potvrđene. Ispostavilo se da je nadzor nad etno-religiozno-sektaškim sukobom, većinom u vlastitoj zemlji, uz izbjegavanje protupobunjeničkih napada usmjerenih na protjerivanje nas okupatora iz te zemlje bilo jednako teško kao što su predviđali protivnici državne invazije.

U usamljenim jutrima na ispostavi imao sam gadnu dnevnu naviku čitati imena naših najavljenih mrtvih. Na pola puta, jedan od onih bezbrojnih napada ubijen 1. poručnik Andrew J. Bacevich. Kad sam vidio to ime, odmah sam shvatio da mora biti sin čovjeka čiju sam knjigu čitao prije dvije godine, čovjeka koji je sada naš kolega. Trenutak ostaje bolno kristalno jasan u mom sjećanju.

Usput, Bille, tvoj stav o ratu u Iraku je bio mrtav. Tijekom vlastite turneje tamo, došao sam do iste spoznaje. Međutim, dovoljno neugodno, trebalo mi je sedam godina da javno kažem iste stvari u svom prvom knjiga, s prikladnim podnaslovom "Mit o valovima". Do tada, naravno, ISIS — the Frankensteinovo čudovište američke nesreće - već je tekla preko sirijskih sintetičkih granica i osvajala dijelove sjevernog i zapadnog Iraka, zbog čega je estrih protiv rata u Iraku doista izgledao čudno, barem u krugovima establišmenta.

Ali Bille, nastavi.

Bill: Bilo je to i 2007. godine kada me nešto što je John McCain rekao na PBS-u stvarno iznerviralo. U biti, upozorio je da ako američka vojska izgubi u Iraku, to neće biti krivnja generala. Ne, to bi bilo naše, onih od nas koji smo dovodili u pitanje rat i njegovo vođenje i tako slomili vjeru upravo toj vojsci. Kao odgovor, napisao sam članak na TomDispatch s sarkastičan naslov, "Ako izgubimo Irak, ti ​​si kriv", jer sam već smatrao da su takve laži "zabadanja nožem u leđa" neopisive pogubne. Kao Andy Bacevich nedavno primijetio kada je riječ o takvim lažima o ranijoj američkoj vojnoj katastrofi: nismo izgubili Vijetnamski rat 1975. kada je pao Saigon, izgubili smo ga 1965. kada je predsjednik Johnson obvezao američke trupe na pobjedu u građanskom ratu koji je Južni Vijetnam već izgubio.

Nešto slično vrijedi za ratove u Iraku i Afganistanu danas. Nećemo izgubiti te sukobe kada konačno povučemo sve američke trupe i kada situacija krene na jug (kao što će najvjerojatnije i biti). Ne, izgubili smo afganistanski rat 2002. kada smo odlučili pretvoriti napad na talibane i al-Qaidu u okupaciju te zemlje; i izgubili smo rat u Iraku onog trenutka kada smo izvršili invaziju 2003. godine i nismo pronašli ništa od oružja za masovno uništenje koje su imali Bush i njegovi najviši dužnosnici zakleti bili tamo. To su bili ratovi izbora, a ne nužde, i mogli smo ih "pobijediti" samo tako da ih konačno odlučimo prekinuti. Gubimo ih - a možda i našu demokraciju - odabirom da ih nastavimo voditi u lažnom cilju "stabilnosti" ili "protuterorizma", ili što god želite.

Početkom 2009. doživio sam neku vrstu prosvjeda dok sam šetao po groblju. S tim stalnim raspoređivanjem u Iraku, Afganistanu i desecima drugih zemalja diljem svijeta, američka vojska, mislio sam, postaje legija stranaca, gotovo kao suštinska francuska verzija istog, sve više odvojen od naroda, i sve više regrutiran iz “stranih” elemenata, uključujući nedavne imigrante u ovu zemlju koji traže brzi put do državljanstva.

Danny: Bille, jedan od mojih vojnika odgovara kalupu koji si upravo spomenuo. Redov prve klase Gustavo Rios-Ordonez, oženjen otac dvoje djece i kolumbijski državljanin. Djelomično tražeći državljanstvo kroz službu, bio je posljednji vojnik koji se pridružio mom zapovjedništvu neposredno prije nego što smo isplovili i prvi ubijen kada je 20. lipnja 2011. nagazio na improviziranu eksplozivnu napravu u vidokrugu afganistanske ispostave kojom sam tada zapovijedao. Pišući ovo sada, buljim u uokvireni prašnjavi guidon jedinice, zastavicu koja je nekoć letjela iznad te naše izolirane baze u vrećama pijeska i koju su mi poklonili moji vojnici.

Oprosti, Bill, posljednji prekid... svaka čast!

Prenaponi do nigdje

Bill: Pa sam napisao članak koji je pitao pretvara li se naša vojska u carsku policiju. Kao što sam tada rekao: “Strani kao što su stalno raspoređeni u inozemstvo na imperijalnim poslovima; strano jer se sve više oslanja na privatne vojne izvođače; strane jer je sve više odvojena od elita koje najviše profitiraju od njezinih postupaka, a ipak najmanje služe u svojim redovima.” I dodao sam, "Sada bi bio dobar trenutak da se točno zapitamo zašto se i za koga naše trupe trenutno bore i umiru u urbanim džunglama Iraka i neprijateljskim brdima Afganistana."

Nekoliko ljudi me spalilo jer sam to napisao. Mislili su da govorim da su same trupe na neki način strane, da napadam obične, ali moja je namjera bila napasti one koji zlorabe vojsku za svoje vlastite ciljeve i ciljeve i sve ostale Amerikance koji su pristajali u zlouporabi naših trupa. Čudna je to dinamika u ovoj zemlji, način na koji smo natjerani da podržavamo svoje trupe, a da mi sami ne moramo služiti ili čak obraćati pozornost na ono što rade.

Doista, pod Georgeom W. Bushom, čak smo bili obeshrabreni od komemoracije čašćenih mrtvih, odbijen gledajući snimke povratka kovčega ogrnutih zastavama. Trebali smo slaviti naše trupe, dok su oni (osobito mrtvi i ranjeni) bili izvan vidokruga — doslovno iza zavjesa, po nalogu Bushove administracije - i tako uglavnom van pameti.

Bio sam protiv afganistanskog porasta, Danny, jer sam znao da bi bio i uzaludan i neodrživ. Argumentirajući taj slučaj, vratio sam se na spise dvojice otvorenih protivnika Vijetnamskog rata, Norman Mailer i mary mccarthy. Dok je predsjednik Obama raspravljao o tome treba li skočiti ili ne, predložio sam da bi se trebao posavjetovati s kritičarima širokih pogleda izvan vlade, tvrdoglavim slobodoumnicima izrezanim iz stila Mailera i McCarthyja.

Mailer je, na primjer, tvrdio da su Vijetnamci Amerikancima "bez lica" (kao što su bili Iračani i Afganistanci svih ovih godina), da malo znamo o njima kao narodu i da nam je još manje stalo. On je američku intervenciju vidio u terminima "srca tame". McCarthy je bio još otvoreniji, osuđujući kao "opaki" vladin tehnocentrični i hegemonistički oblik ratovanja s njegovom "apsolutnom ravnodušnošću prema cijeni ljudskih života". Predvidljivo, Obama je poslušao uvriježenu mudrost i ponovno skočio, prvo pod generalom Stanleyjem McChrystalom, a zatim, naravno, pod Petraeusom.

Danny: Pa, Bill, koliko god to sad zvučalo beznačajno, iskreno ti zahvaljujem na tvojoj službi osjetljivosti i pristojnosti nakon službe — čak iako me ti napori nisu sasvim poštedjeli nezadovoljstva zbog drugog boravka u drugom kinu s Petraeusom kao mojim po drugi put vrhovni zapovjednik.

Usput, naletio sam Kralj David (kako je postao poznat) prošle godine u dugom redu za pisoar u zračnoj luci Newark. Kao i ti, godinama sam rušio njegovu filozofiju i politiku. Ipak, zaključio sam da je pristojnost važna, pa sam se predstavio i spomenuo da smo se jednom sreli u bagdadskoj bazi 2007. Ali prije nego što sam ga uspio našaliti kako je njegovo osoblje inzistiralo da imamo dovoljno kriški kivija jer je volio jesti njih, Petraeus je iznenada otišao, a da nije ni stigao do štanda! Smatrao sam da je to zbunjujuće dok se nisam vidio u ogledalu i sjetio se da nosim majicu s natpisom "Irački veterani protiv rata".

U redu, evo još poučnije anegdote: jesam li vam ikada spomenuo da je moja afganistanska ispostava, "Pašmul Jug", kako je tada bio poznat, istaknuta u klasičnoj knjizi pokojnog novinara Michaela Hastinga, Operateri (koji je inspirirao Netflixov originalni film Ratna mašina)? U jednom trenutku Hastings opisuje kako je Petraeusov prethodnik u Afganistanu, Stanley McChrystal, posjetio izoliranu bazu punu ratom umornih i ratom ogorčenih pješaka. U jedan od rezidentnih vodova, svi osim sedam od 25 izvornih članova bili su "ubijeni, ranjeni ili su izgubili razum." I da, to je bila "palača" koju sam preuzeo nekoliko godina kasnije, predstraža koju su talibani tada napadali gotovo svakodnevno.

Do vremena kada sam se zauzeo za "Trajna sloboda” (kako je Pentagon nazvao afganistansku operaciju), već sam se pomirio s tim da sam jedan od onih stranih legionara o kojima ste govorili, ako ne i izravni plaćenik. Tijekom afganistanskog porasta, borio sam se za plaću, zdravstvenu skrb, buduće mjesto na fakultetu West Pointa i nedostatak bolje alternative (ili alternativnog identiteta). Moja su načela tada bila dovoljno jednostavna: patrolirajte što je manje moguće, ubijte što manje lokalnog stanovništva i pobrinite se da ćete jednog dana izaći (kao što su mnogi moji izviđači doslovno učinili) iz te doline zvane Arghandab.

Tada sam bio u mračnom prostoru. Nisam vjerovao ni jednoj prokletoj stvari koju je moja strana rekla, nisam gajio ni trunke nade u pobjedu, a nisam se čak ni dao potruditi mrziti svog "neprijatelja". Na desetu godišnjicu napada 10. rujna, stožerni časnici u zapovjedništvu brigade poslali su Reutersovog izvjestitelja duboko u pustoš profil jedini zapovjednik s područja New Yorka i rekao sam mu ono što mislim, ili dovoljno blizu u svakom slučaju. Dovoljno je reći da su moji pukovnici bili manje nego zadovoljni kada je kapetan Sjursen citiran da je "rat bio sve samo ne osoban" i da on nikada "uopće nije razmišljao o 9. rujnu" ili kada je opisao talibane na sljedeći način: " To su dečki s farme koji uzimaju oružje. Kako to mrziš?"

Čitajući sada ponovno taj članak, osjećam određenu tugu za tim svojim davno nestalim, tako izgubljenim u fatalizmu, beznađu i gotovo nihilizmu. Onda se uhvatim i pomislim: zamislite kako su se osjećali Afganistanci, pogotovo jer nisu imali neki daleki dom u koji bi prije ili kasnije odjurili.

U svakom slučaju, nikada nisam zaboravio da je Obama - od kojeg sam tražio spas za rat u Iraku - naredio mojim trupama da krenu u taj još apsurdniji afganistanski napad u nigdje (a nisam siguran ni da sam mu oprostio). Ipak, ako je u svoj toj besmislenosti bilo srebrne crte, možda je to bilo to što je takva dvostranačka izdaja proširila i širinu i dubinu mog budućeg neslaganja.

Sama borba

Bill: Kad smo već kod prenapona, Danny, čak je i ta riječ vojnički pogrešan naziv. To je nepošteno. Pravi generali napreduju i povlače se. Oni pojačavaju. Pobjeđuju (ili gube). Oni zauzimaju bojno polje. Linije se pomiču na kartama. Neprijatelji su potučeni i predaju se. Ništa od ovoga se ne događa s "navalom". Naši generali upravo su dodali još trupa kako bi izvršili privremenu kontrolu nad područjem, što je bila samo varljiva gesta spašavanja obraza. Maska. umišljenost. Sve što su ti skokovi učinili bilo je održavanje gubitničkog slučaja i pojačavanje neuspjeha. Smatrajte ih temeljnom pogreškom vojne strategije, poput bacanja dobrog novca nakon lošeg ili udvostručavanja u gubitničkoj ruci.

Zašto me nisu poslušali? Zašto nisu zaustavili valove u Iraku i Afganistanu i okončali te ratove? I sada kada smo, s drugim umirovljenim vojnim tipovima, obojica u Eisenhower Media Network (EMN) koju ste organizirali, nastavljajući govoriti protiv američkog načina vođenja rata u dvadeset prvom stoljeću, zašto nas još uvijek ne slušaju ? Bojim se da je odgovor dovoljno jednostavan: imaju trilijun razloga da to ne čine. Uostalom, otprilike a trilijuna dolara plus se svake godine troši na Pentagon, na takozvanu domovinsku sigurnost, na nuklearno oružje, na obavještajne podatke i nadzor, na kupnju oružja i onda još toga nakon toga. Zašto nas ne slušaju? Prijetimo njihovoj krajnjoj liniji, njihovim profitima. I zašto bismo trebali dobivati ​​pozivnice za CNN i MSNBC i druge glavne medijske stranice kad oni već jesu Pentagon navijačice u njihovim stožerima i umirovljeni viši časnici koji pronose stranačku liniju, poput novinara Davida Barstowa otkrila u njegovom Dobitnik Pulitzerove nagrade niz? Mi zapravo nismo u EMN-u, Danny, mi smo u MMF-u nemoguće misije snaga.

Sjećam se da sam čitao stare novine iz 1930-ih koje su bile prilično otvorene o tome kako okončati rat: izvući iz njega motiv profita. To je bilo kada je stalna američka vojska bila prilično mala i Amerikanci su bili skeptični prema proizvođačima oružja, "trgovci smrću” kako su ih tada s pravom nazivali. Gotovo stoljeće kasnije, mi smo vodeći trgovac smrću, zemlja koja naoružava svijet. U zemlji smo preplavljeni oružjem, s pištoljem za svakog Amerikanca mini-tenk za svaku policiju. Napao sam ovog puzavca militarizam, ova degradacija naše demokracije, ali s malo uspjeha. Dakle, dobrodošli u MMF iz klasične TV emisije Mission Impossible. Ako se ne opametimo i ne prekinemo ove vječite ratove, ova demokracija će se sama uništiti za pet sekundi. Izgledi su veliki, ali to je misija koju jednostavno moramo prihvatiti.

Danny: Ne mogu se više složiti, Bille. Problem militarizma je cikličan i sustavan s pozadinom koja će zasigurno zahvatiti radar našeg zajedničkog povjesničara. Nagovijestio sam to prije dva mjeseca u primjedbe Napravio sam na grobu legendarnog antiratnog veterana Smedleyja Butlera (bivšeg general bojnika kojem sam napisao oko at TomDispatch u veljači). Naglašavajući njegov proročanski aspekt, primijetio sam da je dvostruki dobitnik Medalje časti dijagnosticirao ključne komponente vojno-industrijskog kompleksa četvrt stoljeća prije nego što je imenjak naše nove organizacije, bivši predsjednik Dwight D. Eisenhower, skovao taj izraz u svom Kao Kasandra 1961 oproštajno obraćanje. Ako to nije dokaz da su naši problemi vječnog rata sustavni, a ne diskretni, ne znam što jest.

Taj moj kratki govor bio je povodom 19. godišnjice našeg apsurdnog afganistanskog rata, sukoba koji niste sami mogli zaustaviti na vrijeme da me spasite od drugi val izlet. U svakom slučaju, nemoj se opterećivati ​​zbog toga, Bille. Kao što ste rekli, zvijer iz ratne države je ogromna i naš prijatelj Bacevich je udarao po ovom bubnju od još si nosio Air Force plavo. U ovim okolnostima iu ovim pandemijskim vremenima, što bi moglo biti prikladnije od okrepe tog uvijek veselog francuskog romanopisca kuge i filozofa Albert Camus: "Sama borba... dovoljna je da ispuni čovjekovo srce."

I nećete vjerovati, ali morao sam tu stati na trenutak kako bih iznio izmučeni tekst mog bivšeg učenika koji je postao vojni poručnik koji se sada nalazi u onim sferama sumnje i neslaganja koje vi i ja predobro poznajemo. Možda se sjećate da sam napisao a komad prošle godine za našeg zajedničkog prijatelja Toma Engelhardta na temu “Gledanje kako se moji učenici pretvaraju u vojnike Carstva.” Proklet bio ako to nije bila pilula teška za progutati. Kad bolje razmislim, to mora biti upravo osjećaj neuspjeha koji ste opisali u našem nedavnom dopisivanju.

Pa, barem se čini da se razdoblje gestacije vojnog neslaganja skraćuje. Naručio sam točno 20 godina nakon vas. Posljednja generacija kadeta iz brucoške klase povijesti koju sam predavao na West Pointu nakon što sam se vratio iz tih ratova bila je samo 15 godina iza mene, a neki od njih su sada pod velikom sumnjom.

Stvar je u tome što se bojim da si ti bolji čovjek od mene, prijatelju. Vidim da scenarij dolazi niz prašnjavu i dobro utabanu stazu, ali nisam siguran da bih mogao podnijeti pisanje kolumne s jednim od te djece - a kamoli prisustvovanje jednom od njihovih sprovoda.

Mislim da bi bilo bolje da se mi starci bacimo na posao. U borbi protiv beskrajnog rata naš moto mora biti: nema povlačenja, nema predaje.

William Astore, umirovljeni potpukovnik (USAF) i profesor povijesti, TomDispatch redovan i viši suradnik u Eisenhower Media Network (EMN), organizaciji kritičnih veteranskih vojnih stručnjaka i stručnjaka za nacionalnu sigurnost. Njegov osobni blog je Podizanje pogleda.

Danny Sjursen, a TomDispatch redovan, umirovljeni bojnik američke vojske, suradnik urednika Antiwar.com, i viši suradnik na Centar za međunarodnu politiku, vodi Eisenhower Media Network i sudomaćin je “Tvrđava na brdu” podcast. Bivši instruktor povijesti na West Pointu, služio je u Iraku i Afganistanu. Njegove dvije knjige su Ghost Riders of Bagdad, i Domoljubno neslaganje: Amerika u doba beskrajnog rata. Pratite ga na Twitteru na @SkepticalVet.

Ovaj se članak prvi put pojavio na TomDispatch.com, web blogu Nation Institutea, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, suosnivača American Empire Projecta, autora Kraj pobjedničke kulture, prema romanu, Posljednji dani izdavaštva. Njegova najnovija knjiga je A Nation Unmade By War (Haymarket Books).

---