Iako članak Anisse Helie 'Američka okupacija i rastući vjerski ekstremizam Dvostruka prijetnja ženama u Iraku' učinkovito naglašava uznemirujuće pitanje porasta nasilja nad ženama u Iraku - fenomen, koji ona ispravno ističe, je u velikim dijelom zbog invazije i okupacije pod vodstvom SAD-a - autorov popustljiv stav prema segmentu američke/britanske ljevice koji podržava elemente iračke pobune dovodi do nekoliko nezadovoljavajućih i beskorisnih zaključaka. Usvajajući ovaj stav, Helie se na kraju upušta u istu vrstu pojednostavljenog i dihotomnog rezoniranja za koje optužuje ‘naivnu’ ljevicu, i potkopavajući ono što bi inače moglo biti važno razmatranje učinaka okupacije i rata na žene.
Helie gleda na politički islam, ili ono što ona naziva 'muslimanskim ekstremistima', kao na monolit - brutalnu i arhaičnu skupinu koja ne želi ništa više od tlačenja žena, manjina, homoseksualaca i lezbijki. Prema Helie, 'ljevičarski i feministički krugovi' imaju 'romanticizirana' stajališta o iračkoj pobuni, za koju ona vjeruje da se sastoji od islamističkih fundamentalista 'koji ubijaju, siluju, otimaju žene i djevojke i otvoreno ciljaju na civile,' među ostalim zločinima. Dok ona nastavlja raspravljati o tri konkretna incidenta ciljanih napada (od kojih je jedan preuzet s Fox Newsa, mjesta za vijesti koje nije baš poznato po poštenju i točnosti u izvješćivanju), pruženi dokazi su previše rijetki da bi potkrijepili tako široku i generalizirani argument kao što je ovaj. Osim grubih generalizacija, Helie se također bavi neutemeljenim proricanjem. Na primjer, Helie je uvjerena da će, unatoč 'antiimperijalističkim tvrdnjama vođa naoružanih skupina', nakon završetka okupacije biti 'vrlo malo vjerojatno' da će 'progon žena ili vjerskih i seksualnih manjina će prestati – jer ono što je zapravo na kocki je teokratska agenda.« O stvarnom sadržaju njihove “teokratske agende†nikada se ne raspravlja, ali polemike ne zahtijevaju rigoroznu analizu, upravo je to razlog zašto su tako privlačne i opasne u isto vrijeme. U ovom slučaju, Helieina analiza navodi je da previdi jedno važno pitanje: ne može li skupina biti antiimperijalistička i istovremeno imati teokratski program?
Ova vrsta analize esencijalizira politički islam i zanemaruje njegove različite vrste, povijesti i razvoj. Iako je prošlo više od dva desetljeća otkako je objavljena revolucionarna knjiga Edwarda Saida ‘Orijentalizam’, jasno je da ovaj način razmišljanja, koji se oslanja na dihotomno rezoniranje (vidi Heliejeve binarne skupove: â €œprogresivni†protiv “reakcionarnihâ€, “liberalnih†protiv “konzervativnihâ€, “fundamentalističkih†protiv “sekularnih, feminističkih i pro-demokratskih zagovornikaâ€) kako bismo napravili razliku među nama (civiliziranih) i njih (barbara), ustraje, ne samo među neokonskim ideolozima, već i među ljevicom, kao i među onima koji su istinski zainteresirani za stati na kraj vrsti izrabljivačkih i neravnopravnih odnosa u koje često završavaju ovjekovječujući kroz svoj diskurs. Nema razloga zašto se ne može zauzeti stav koji se protivi nasilju nad ženama i manjinama (vjerskim, seksualnim, etničkim, itd.) dok u isto vrijeme radi na razvijanju nijansiranijeg razumijevanja političkih pokreta koji učinkovito funkcioniraju izvan zapadnih, sekularnih paradigmi .
Helie tvrdi da je pogrešna potpora ljevice iračkoj pobuni rezultat 'ideološke zbrke', one koja je vjerojatno nastala zbog nedostatka dubinskog znanja ljevice o skupinama s kojima su se svrstali se. Premda dijelim Helieinu zabrinutost zbog nedostatka znanja među nekim segmentima ljevice o pokretima koje podržavaju u Iraku, zabrinutost koju također imam zbog podrške mnogih dobronamjernih pojedinaca i organizacija na Zapadu drugim ' masovni pokreti diljem svijeta o kojima imaju vrlo malo znanja – sjetite se raznih naroda bez zemlje, domorodačkih, prodemokratskih, pa čak i pokreta za prava žena; ali iz toga logično ne slijedi da su sva ta kretanja stoga nelegitimna ili unatrag. To samo znači da ljudi na Zapadu trebaju razviti dublje razumijevanje raznih popularnih pokreta koje podržavaju, uključujući one koji potječu iz muslimanskog svijeta. Po ovom pitanju mislim da Stephen Chan ispravno ističe u svojoj knjizi ‘Izvan zla: Nova međunarodna politika i stare doktrine rata’, da oni na Zapadu koji demoniziraju i romantiziraju islam dolaze iz uglavnom iste perspektive; jedan od neznanja. “U Ujedinjenom Kraljevstvu, kao iu SAD-u, postoji užasno neznanje o Trećem svijetu općenito, a posebno o islamu,” piše Chan. Ovo neznanje dovodi do analiza koje se temelje na opasnoj i "spektakularnoj općenitosti".
Helie također, vjerujem, pogrešno grupira sve različite vrste iračkog 'otpora' u jednu kategoriju: 'Islamski ekstremisti'. Da je u pravu u ovoj procjeni, činilo bi mi se da bi bilo više kritika na račun ‘otpora’ u Iraku i arapskom svijetu općenito, osim ako Helie ne vjeruje da se cijeli muslimanski svijet sastoji od ženomrzaca islamista i stoga ne vidi ništa loše u podržavanju pobune koja čini takve zločine. Prema izvješćima koje sam pratio u arapskom tisku, čini se da značajna većina Iračana, bez obzira na vjersku pripadnost, podržava neku vrstu oružanog otpora, kao i većina muslimana diljem svijeta.
Nejasno je leži li Helien problem u oružanom otporu, općenito ili konkretno, u oružanom otporu koji provode ljudi koji imaju drugačija uvjerenja od njezinih. Svakako je u pravu kada kaže da "postoji mnogo nenaoružanih civila, kao i skupina svih političkih opredjeljenja, koji odbacuju američku okupaciju, ali ne sudjeluju u nasilju ili kršenju ljudskih prava," kao što je bilo u Alžirskom ratu za neovisnost , na koju se ona poziva. No, kao što se Helie također može prisjetiti, pitanje neselektivnih napada, ili ‘terorizma’, također su kritizirali mnogi na europskoj ljevici u to vrijeme koji su, poput Helieja, također bili umorni od ‘svim nužnim sredstvima’ €™ argument, možda zato što nisu razumjeli prirodu asimetričnog ratovanja i/ili su imali malo iskustva s vrstom očaja koja se rađa iz izrabljivačkih i brutalnih uvjeta koje je proizveo kolonijalizam/okupacija. Tko bi mogao zaboraviti scenu u 'Bitci za Alžir' u kojoj dužnosnik FLN-a L’Aarbi Ben M’Hidi odgovara na samodopadno pitanje francuskog novinara: “nije li to prljava stvar za korištenje ženskih košara za nošenje bombi za ubijanje nevinih ljudi?« s vlastitim pitanjem: »A ti? Ne čini li vam se još prljavijim bacati napalm bombe na bespomoćna sela s tisućama nevinih žrtava? Bilo bi nam puno lakše da imamo avione. Dajte nam svoje bombardere i možete dobiti naše košareâ€. Doduše, sektaško nasilje je donekle drugačije prirode, ali ipak je to problem koji se mora promatrati, poput 'terorizma', u kontekstu kolonijalizma/neokolonijalizma i okupacije.
Međutim, ako se Heliein problem tiče potonjeg, nevoljkosti da se podrži otpor ljudi ili grupa koje ne dijele njezin svjetonazor, onda se opet bavimo pitanjem orijentalizma. Da postoje određene skupine s kojima se Helie ne slaže iz određenih razloga (npr. zbog počinjenih nasilnih radnji nad ženama), bilo bi mi lakše složiti se s njom. Ali to nije ono što Helie tvrdi. Retorički alati koje ovdje koristi dopuštaju Helie da svijet promatra samo u terminima binarnih skupova: sekularno/religiozno, feministice/mizoginisti, dobro/zlo. Zvuči li ovo poznato? Helie je ovim argumentom oponašao pojednostavljenu Bushovu/neokonzervativnu logiku.
Kako bismo izbjegli poslovični ‘sukob civilizacija’ koji bi samo koristio neoimperijalističkoj eliti, možda nam je danas najviše potrebno početi razvijati nijansiranije razumijevanje političkog islama. Umjesto da kritiziramo Europski socijalni forum jer je pozvao Muslimansko vijeće Britanije (skupina koja se uglavnom bavi borbom protiv islamofobije u UK) i pojedince s vrijednim znanjem o političkom islamu (npr. Tariq Ramadan) kao što to čini Helie, ono što mi ljevica (u Zapad) treba još više angažirati. Svaki put kada održavamo sastanke o rasizmu, imperijalizmu, nejednakom razvoju, nasilju (ekonomskom, socijalnom, političkom, vojnom itd.), moramo uključiti one vjerske skupine koje dijele slične ciljeve. Može biti važnih nesuglasica, posebno o društvenim pitanjima, ali barem možemo razgovarati o tim nesuglasicama i možda čak učiti iz njih. Samo putem informiranog dijaloga, nasuprot snishodljivoj polemici, možemo početi stvarati međukulturalne/međureligijske/međunacionalne/međuetničke platforme s kojih se možemo zajedno boriti za pravedniji svijet.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije