Izvor: Jonathancook.net

Ovo je kolumna o kojoj sam razmišljao neko vrijeme, ali sam, iz razloga koji bi trebali biti odmah očiti, oklijevao napisati. Riječ je o 5G, cjepivima, 9/11, vanzemaljcima i gospodarima guštera. Ili bolje rečeno, nije.

Dopustite mi da uvodim svoju tvrdnju jasno dajući do znanja da ne namjeravam izraziti bilo kakvo stajalište o istinitosti ili lažnosti bilo koje od ovih rasprava – čak ni one o gmazovskim vladarima. Moje odbijanje da javno zauzmem stav ne bi se trebalo tumačiti kao moje implicitno podržavanje bilo kojeg od ovih stajališta jer bi, na kraju krajeva, samo ludi simpatizer teoretičara zavjere sa šeširom od staniola odbio iznijeti svoje stavove o takvim stvarima.

Jednako tako, moje združivanje svih ovih različitih pitanja ne znači nužno da ih vidim kao iste. Oni su predstavljeni u mainstream razmišljanju kao sličan dokaz nepostojanog, zabludnog, zavjere orijentiranog načina razmišljanja. Radim u kategoriji koja je odabrana za mene.

Ova kolumna nije tema o istini i laži. Razmatranje ovih tema isključivo na temelju toga jesu li istinite ili netočne odvratilo bi pažnju od kritičkog razmišljanja kojim se ovdje želim baviti – pogotovo zato što je kritičko razmišljanje tako široko obeshrabreno u našim društvima. Želim da ova kolumna uskrati siguran prostor svima koji su emocionalno uključeni u bilo koju stranu ovih rasprava. (Bez sumnje, to neće odvratiti one koji bi radije napravili nestašluk i krivo predstavili moj argument. To je opasnost koja dolazi s teritorijem.)

Sada se usredotočujem na ovaj skup problema jer se neki od njih sve glasnije pojavljuju na društvenim medijima dok se nosimo s izolacijom karantina. Ljudi zarobljeni kod kuće imaju više vremena za istraživanje interneta, a to znači više prilika za pronalaženje često nejasnih informacija koje mogu, ali i ne moraju biti istinite. Ovakve vrste rasprava oblikuju naš diskurzivni krajolik i imaju duboke političke implikacije. Upravo te stvari, a ne pitanja istine, želim ispitati u ovoj kolumni.

Društveni mediji i 5G

Uzmimo 5G – novu, petu generaciju mobilne telefonske tehnologije – kao primjer. Nisam znanstvenik i nisam istraživao 5G. Što je jako dobar razlog zašto nikoga ne bi trebalo zanimati što imam za reći o znanosti ili sigurnosti 5G. Ali kao i mnogi ljudi aktivni na društvenim mrežama, bio sam svjestan – često s malo izbora s moje strane – internetskih rasprava o 5G i znanosti.

Kao TV voditelj Eamonn Holmes, neizbježno sam stekao utisak te rasprave. Za običnog gledatelja, rasprava izgled (i ovdje raspravljamo samo o izgledu) nešto poput ovoga:

a) Državni znanstveni savjetnici, kao i znanstvenici čije poslove ili istraživanja financira industrija mobilnih telefona, vrlo su sigurni da nema opasnosti povezanih s 5G.

b) Nekoliko znanstvenika (onih pravih, ne evanđeoski pastiri pretvarajući se da su bivši rukovoditelji Vodafona) imaju Upozorio da nije bilo neovisnih istraživanja o zdravstvenim učincima 5G, da je tehnologija požurivana iz komercijalnih razloga i da moguće opasnosti koje dugoročno predstavljaju naše zdravlje od stalne izloženosti nisu pravilno procijenjene.

c) Ostali znanstvenici u ovom specijalističkom području, vjerojatno većina, šute.

Poslovni naš novi bog

Taj dojam možda nije istinit. Moguće je da su društveni mediji upravo tako učinili raspravu. Moguće je da naprotiv:

• istraživanje je energično provedeno, čak i ako se ne čini da se o njemu naširoko izvještavalo u glavnim medijima,
• mobilne telefonije i druge komunikacijske industrije nisu financirale istraživanje koje postoji u pokušaju da se dobiju rezultati korisni njihovim komercijalnim interesima,
• agresivno konkurentna industrija mobilnih telefona spremna je sjediti i čekati nekoliko godina da se riješe sva sigurnosna pitanja, ne brinući se o učincima takvih odgoda na njihov profit,
• industrija je izbjegla korištenje svog novca i lobista za kupnju utjecaja u hodnicima moći i napredovanje političke agende temeljene na njezinim komercijalnim interesima, a ne na znanosti,
• i pojedinačne vlade, željne da ne budu zaostale na globalnom bojnom polju u kojem se natječu za ekonomsku, vojnu i obavještajnu prednost, kolektivno su čekale da vide je li 5G siguran radije nego da pokušavaju potkopati jedna drugu i steći prednost nad saveznicima i neprijateljima slično.

Sve je to moguće. Ali svatko tko je promatrao naša društva u proteklih nekoliko desetljeća – gdje je biznis postao naš novi bog, i gdje korporativni novac, čini se, dominira našim političkim sustavima više nego političari koje biramo – imao bi barem razumne razloge brinuti se da bi kutovi mogli su prekinuti, da je možda izvršen politički pritisak i da su neki znanstvenici (koji su vjerojatno ljudi kao i mi ostali) možda bili spremni dati prednost svojim karijerama i prihodima u odnosu na najstrožu znanost.

Looney-tunes zavjera

Opet, ja nisam znanstvenik. Čak i ako istraživanje nije provedeno kako treba i telefonska industrija je lobirala kod simpatičnih političara da unaprijede svoje komercijalne interese, još uvijek je moguće da je, unatoč svemu tome, 5G potpuno siguran. Ali kao što sam rekao na početku, nisam ovdje da izrazim svoje mišljenje o znanosti o 5G.

Umjesto toga raspravljam o tome zašto nije nerazumno ili potpuno iracionalno da je rasprava o sigurnosti 5G postala viralna na društvenim medijima dok su je korporativni mediji ignorirali; zašto bi to mogao predložiti vrlo mainstream TV voditelj poput Eamonna Holmesa – ogromno kritika – potreba za rješavanjem sve veće zabrinutosti javnosti o 5G; zašto bi se takve brige mogle brzo pretvoriti u strahove od a veza između 5G i trenutne globalne pandemije; i zašto bi uplašeni ljudi mogli odlučiti uzeti stvari u svoje ruke tako što će izgarajući 5G jarboli.

Objašnjavanje ovog lanca događaja nije isto što i opravdavanje bilo koje od karika u tom lancu. Ali isto tako, odbacivanje svega toga kao jednostavno ludilačke zavjere nije ni sasvim razumno ni racionalno.

Ovdje se zapravo ne radi o 5G, već o tome imaju li naše glavne institucije još uvijek povjerenje javnosti. Oni koji otpuštaju svi zabrinutost oko 5G ima vrlo visoku razinu povjerenja u državu i njezine institucije. Oni koji brinu o 5G – čini se sve veći dio zapadnog stanovništva – imaju vrlo malo povjerenja u naše institucije i sve više u naše znanstvenike. A ljudi odgovorni za tu eroziju povjerenja su naše vlade – i, ako smo brutalno iskreni, također i znanstvenici.

Previše informacija

Rasprave poput one o 5G nisu nastale u vakuumu. Dolaze u trenutku neviđenog širenja informacija koje proizlazi iz desetljeća brzog rasta društvenih medija. Mi smo prva društva koja imaju pristup podacima i informacijama koji su nekoć bili vlasništvo monarha, državnih dužnosnika i savjetnika, au novije vrijeme nekolicine odabranih novinara.

Sada odmetnuti akademici, odmetnuti novinari, odmetnuti bivši dužnosnici - zapravo bilo tko - može otići na internet i otkriti bezbroj stvari koje donedavno nitko izvan uskog kruga establišmenta nije trebao razumjeti. Ako znate gdje tražiti, možete čak pronaći neke od ovih stvari na Wikipediji (pogledajte, na primjer, Operacija Timber Sycamore).

Učinak ove preopterećenosti informacijama bio je da dezorijentira veliku većinu nas kojima nedostaje vremena, znanja i analitičkih vještina da sve to probiremo i shvatimo svijet oko sebe. Teško je razlikovati kad postoji toliko informacija – i dobrih i loših – za probaviti.

Ipak, iz ovih internetskih rasprava, osnaženih događajima u nevirtualnom svijetu, imamo osjećaj da naši političari ne govore uvijek istinu, da novac – umjesto javnog interesa – ponekad pobjeđuje u procesima donošenja odluka, i da su naše elite možda malo bolje opremljene od nas – osim njihovog skupog obrazovanja – za vođenje naših društava.

Dva desetljeća laži

U posljednja dva desetljeća bilo je pregršt usputnih mjesta do naše sadašnje ere Velikog Razočarenja. Oni uključuju:

• o nedostatak transparentnosti u američkoj vladi istraga u događaje vezane uz 9. rujna (zamagljene paralelnom internetskom kontroverzom o tome što se tog dana dogodilo);
• o dokumentirane laži govorio o razlozima pokretanja katastrofalnog i nezakonitog agresorskog rata protiv Iraka 2003. godine koji je pokrenuo regionalni kaos, valove destabilizirajuće migracije u Europu i nove, iznimno brutalne oblike političkog islama;
• astronomska spašavanja bankara nakon kraha 2008. čije su kriminalne aktivnosti gotovo bankrotirao globalnu ekonomiju (ali koji nikada nisu pozvani na odgovornost) i pokrenuli više od desetljeća mjera štednje koje je morala platiti javnost;
• odbijanje zapadnih vlada i globalnih institucija da poduzmu bilo kakvu vodstvo u borbi protiv klimatskih promjena, budući da je ne samo znanost, nego i samo vrijeme jasno ukazalo na hitnost te hitne situacije, jer bi to značilo preuzimanje njihovih korporativnih sponzora;
• a sada kriminalni neuspjesi naših vlada da se pripreme i pravilno odgovore na pandemiju Covid-19, unatoč dugogodišnjim upozorenjima.

Svatko tko još uvijek uzima zdravo za gotovo ono što naše vlade kažu... pa, imam nekoliko mostova za vas prodati.

Stručnjaci su nas iznevjerili

Ali nisu samo vlade krive. Propusti stručnjaka, administratora i profesionalne klase bili su previše vidljivi iu javnosti. Oni dužnosnici koji su uživali lak pristup istaknutim platformama u državno-korporacijskim medijima poslušno su ponavljali ono što su državni i korporativni interesi željeli da čujemo, često samo da bi te informacije kasnije bile razotkrivene kao nepotpune, obmanjujuće ili čisto izmišljene.

Uoči napada na Irak 2003., previše politologa, novinara i stručnjaka za oružje držalo je pognute glave, želeći sačuvati svoje karijere i status, radije nego govoriti u prilog onim rijetkim stručnjacima poput Scott Ritter i kasni David Kelly koji su se usudili uzbuniti da nam se ne govori cijela istina.

Godine 2008. samo je nekolicina ekonomista bila spremna raskinuti s korporativnom ortodoksijom i zapitati se je li mudro bacati novac bankarima koji su razotkriveni kao financijski kriminalci ili zahtijevati da se ti bankari kazneno gone. Ekonomisti nisu tvrdili da banke moraju platiti cijenu, poput javnog udjela u bankama koje su bile spašene, u zamjenu za prisiljavanje poreznih obveznika da masovno ulažu u ta diskreditirana poduzeća. A ekonomisti nisu predložili reviziju naših financijskih sustava kako bi se osiguralo da se ekonomski krah ne ponovi. Umjesto toga, i oni su pognuli glave u nadi da će se njihove visoke plaće nastaviti i da neće izgubiti cijenjene pozicije u think-tankovima i na sveučilištima.

Znamo da su klimatolozi tiho upozoravali još 1950-ih opasnosti od brzog globalnog zatopljenja, i to u 1980-ovima znanstvenici koji rade za kompanije fosilnih goriva vrlo su precizno predvidjeli kako i kada će se katastrofa odvijati – upravo sada. Divno je da se danas velika većina tih znanstvenika javno slaže oko opasnosti, čak i ako su još uvijek zarobljeni u opasnom oprezu konzervativizma znanstvenog postupka. Ali izgubili su povjerenje javnosti ostavljajući tako jako, jako kasno da progovore.

A nedavno smo saznali, na primjer, da je niz konzervativnih vlada u Ujedinjenom Kraljevstvu nesmotreno srušio zalihe bolničke zaštitne opreme, iako su više od desetljeća upozoravali na nadolazeću pandemiju. Postavlja se pitanje zašto nitko od znanstvenih savjetnika ili zdravstvenih djelatnika nije o tome ranije zviždao. Sada je prekasno da se spasi živote mnogih tisuća, uključujući desetke medicinskog osoblja, koji su dosad bili žrtve virusa u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Manje od dva zla

Što je još gore, u anglosferi SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, završili smo s političkim sustavima koji nude izbor između jedne stranke koja podržava brutalnu, neobuzdanu verziju neoliberalizma i druge stranke koja podržava marginalno manje brutalnu, malo ublaženu verziju neoliberalizma. (A nedavno smo otkrili u Ujedinjenom Kraljevstvu da je, nakon što je osnovno članstvo jedne od tih zbratimljenih stranaka uspjelo izabrati vođu Jeremyja Corbyna koji je odbacio ovu ortodoksnost, njegov vlastiti stranački stroj urotio se radije baciti izbore nego ga pustiti blizu vlasti.) Kao što nas upozoravaju na svakim izborima, ako odlučimo da su izbori zapravo uzaludni, uživamo u izboru – između zla i manjeg zla.

Oni koji ignoriraju ili instinktivno brane ove očigledne nedostatke modernog korporativnog sustava zapravo nisu u poziciji da samodopadno osuđuju one koji žele dovesti u pitanje sigurnost 5G, ili cjepiva, ili istinu o 9. rujnu, ili stvarnost klimatska katastrofa ili čak prisutnost gospodara guštera.

Jer svojim refleksnim odbacivanjem sumnje, svakog kritičkog razmišljanja o bilo čemu što nisu unaprijed odobrile naše vlade i državno-korporacijski mediji, pomogli su unakaziti jedina mjerila koja imamo za mjerenje istine ili laži. Natjerali su nas na užasan izbor: slijepo slijediti one koji su opetovano pokazali da nisu vrijedni slijeđenja ili ne vjerovati ničemu, sumnjati u sve. Nijedan položaj nije onaj koji bi zdrav, uravnotežen pojedinac želio usvojiti. Ali tu smo danas.

Big Brother režimi

Stoga nije iznenađujuće da se oni koje je trenutna eksplozija informacija toliko diskreditirala – političari, korporacije i profesionalna klasa – pitaju kako popraviti stvari na način da će najvjerojatnije zadržati svoju moć i autoritet.

Suočeni su s dvije, moguće komplementarne mogućnosti.

Jedan je dopustiti da se preopterećenost informacijama nastavi ili čak eskalira. Postoji argument da što nam se više mogućih istina predoči, to ih je više slab osjećamo i što smo spremniji prikloniti se onima koji su najglasniji u prisvajanju autoriteta. Zbunjeni i beznadni, gledat ćemo očinske figure, moćnike iz davnine, one koji su njegovali auru odlučnosti i neustrašivosti, one koji izgledaju kao prizemni maveri i buntovnici.

Ovaj pristup izbacit će još Donalda Trumpa, Borisa Johnsona i Jaira Bolsonarosa. A ovi ljudi, iako nas šarmiraju svojim navodnim nedostatkom pravovjernosti, i dalje će, naravno, biti izuzetno popustljivi prema najmoćnijim korporativnim interesima – vojno-industrijski kompleks – koji stvarno vode predstavu.

Druga opcija, koja je već isprobana pod rubrikom “lažne vijesti”, bit će da se prema nama, javnosti, ponašamo kao prema neodgovornoj djeci, kojoj treba čvrsta ruka vodilja. Tehnokrati i profesionalci pokušat će ponovno uspostaviti svoj autoritet kao da posljednja dva desetljeća nije bilo, kao da nismo prozreli njihovo licemjerje i laži.

Oni će citirati "teorije zavjere" - čak i one istinite - kao dokaz da je vrijeme za nametnuti nove rubnike o internetskim slobodama, o pravu na govor i mišljenje. Oni će tvrditi da je eksperiment društvenih medija završio svojim tijekom i pokazao se kao prijetnja – jer mi, javnost, jesmo prijetnja. Oni već lete probnim balonima za ovaj novi Big Brother svijet, pod okriljem borbe protiv zdravstvenih prijetnji koje predstavlja epidemija Covid-19.

Ne trebamo biti iznenađeni što su "vođe misli" za zatvaranje kakofonije interneta oni čiji su neuspjesi najviše razotkriveni našim novim slobodama da istražujemo mračne zakutke nedavne prošlosti. Oni su uključivali Tonyja Blaira, britanskog premijera koji je lagao zapadnu javnost o katastrofalnom i nezakonitom ratu protiv Iraka 2003., i Jacka Goldsmitha, nagrađenog kao profesor prava na Harvardu za njegovu ulogu – otkad je izbjegnut – u pomaganju Bushevoj administraciji da legalizira mučenje i pojačati programe nadzora bez naloga.

Potreba za novim medijem

Jedina alternativa budućnosti u kojoj nam vladaju Big Brother tehnokrati poput Tonyja Blaira, ili prijateljski autoritarci koji ne podnose neslaganje, ili mješavina to dvoje, zahtijevat će potpunu reviziju pristupa informacija u našim društvima. Trebat će nam manje ograničenja slobode govora, ne više.

Pravi test za naša društva – i jedina nada za preživljavanje nadolazećih kriznih situacija, ekonomskih i ekoloških – bit će pronalaženje načina da naše vođe istinski pozovemo na odgovornost. Ne na temelju toga jesu li potajno gušteri, već na temelju onoga što rade kako bi spasili naš planet od našeg previše ljudskog, samodestruktivnog instinkta za stjecanjem i naše žudnje za jamstvima sigurnosti u nesigurnom svijetu.

To će pak zahtijevati transformaciju našeg odnosa prema informacijama i raspravi. Trebat će nam novi model neovisnih, pluralističkih, osjetljivih medija koji postavljaju pitanja i koji su odgovorni javnosti, a ne milijarderima i korporacijama. Upravo onakve medije kakve sada nemamo. Trebat će nam mediji kojima možemo vjerovati da predstavljaju cijeli niz vjerodostojnih, inteligentnih, informiranih rasprava, a ne uski Overtonov prozor kroz koji dobivamo izrazito stranački, iskrivljeni pogled na svijet koji služi 1 posto – eliti tako bogato nagrađenoj sadašnjim sustavom da su spremni zanemariti činjenicu da i oni i mi hrlimo prema ponoru.

S takvom vrstom medija – onih koji političare uistinu pozivaju na odgovornost i slave znanstvenike zbog njihovih doprinosa kolektivnom znanju, a ne njihove korisnosti za korporativno bogaćenje – ne bismo se morali brinuti o sigurnosti naših komunikacijskih sustava ili lijekova, mi bismo ne treba sumnjati u istinitost događaja u vijestima ili se pitati imamo li guštere za vladare, jer u takvom svijetu nitko nama ne bi vladao. Oni bi služili javnosti za opće dobro.

Zvuči kao fantastičan, nevjerojatan sustav vlasti? Ima ime: demokracija. Možda je vrijeme da konačno krenemo.

---