Kroz izmaglicu samopravednosti, medijske propagande, huškanja, odvraćanja pažnje, ispiranja mozga i žrtve proteklih dana, jednostavno pitanje vraća se punom snagom: Tko je u pravu?

U izraelskom arsenalu više nema opravdanih argumenata, kakve bi pristojna osoba mogla prihvatiti. Čak bi i Mahatma Gandhi razumio razloge ovog izljeva palestinskog nasilja. Čak i oni koji uzmiču od nasilja, koji ga vide kao nemoralno i beskorisno, ne mogu ne razumjeti kako ono povremeno izbija. Pitanje je zašto ne izbija češće.

Od pitanja tko je započeo do pitanja tko je kriv, prst se s pravom upire u Izrael, samo u Izrael. Nije da su Palestinci besprijekorni, ali glavna krivnja leži na plećima Izraela. Sve dok se Izrael ne otrese ove krivnje, nema temelja postavljati ni djelić zahtjeva od Palestinaca. Sve ostalo je lažna propaganda.

Kako je nedavno napisala veteranka palestinske aktivistice Hanan Ashrawi, Palestinci su jedini narod na zemlji koji mora jamčiti sigurnost okupatoru, dok je Izrael jedina zemlja koja zahtijeva zaštitu od svojih žrtava. I kako možemo odgovoriti?

Kao što je palestinski predsjednik Mahmoud Abbas upitao je u intervjuu za Haaretz, “Kako očekujete da će palestinska ulica reagirati nakon spaljivanja tinejdžera Mohammeda Abu Khdeira, paljenja kuće Dawabshehovih, agresije doseljenika i štete na imovini pred očima vojnika?” I što da odgovorimo?

100 godina oduzimanja imovine i 50 godina ugnjetavanja možemo dodati proteklih nekoliko godina, obilježenih nepodnošljivom izraelskom arogancijom koja nam ponovno eksplodira u lice.

Bile su to godine kada je Izrael mislio da može učiniti sve i ne platiti nikakvu cijenu. Mislilo se da se ministar obrane može pohvaliti da zna identitet Dawabshehovih ubojica i ne hapsi ih, a Palestinci bi se suzdržali. Mislilo se da gotovo svaki tjedan vojnici mogu ubiti dječaka ili tinejdžera, a Palestinci bi šutjeli.

Smatralo se da vojni i politički čelnici mogu podržati zločine i da nitko neće biti procesuiran. Mislilo se da se kuće mogu srušiti i pastiri protjerati, a Palestinci će sve to ponizno prihvatiti. Mislilo se da bi siledžije doseljenici mogli oštetiti, spaliti i ponašati se kao da je palestinska imovina njihova, a Palestinci bi pognuli glave.

Smatralo se da bi izraelski vojnici mogli svake noći upadati u palestinske domove i terorizirati, ponižavati i hapsiti ljude. Da stotine mogu biti uhićene bez suđenja. To bi sigurnosna služba Shin Bet mogla nastaviti s mučenjem osumnjičenika metodama koje je predao Sotona.

Smatralo se da se štrajkači glađu i oslobođeni zatvorenici mogu ponovno uhititi, često bez razloga. Da bi Izrael mogao uništiti Gazu jednom svake dvije do tri godine i Gaza bi se predala, a Zapadna obala ostala mirna. Da bi izraelsko javno mnijenje aplaudiralo svemu tome, u najboljem slučaju klicanjem, a u najgorem zahtjevima za više palestinske krvi, sa žeđu koju je teško razumjeti. I Palestinci bi oprostili.

Ovo bi moglo trajati još mnogo godina. Zašto? Jer Izrael je jači nego ikad, a Zapad je ravnodušan i pušta ga da divlja kao nikad. Palestinci su, u međuvremenu, slabi, podijeljeni, izolirani i krvare kao što nisu bili od Nakba.

Dakle, ovo bi se moglo nastaviti jer Izrael može - i ljudi to žele. Nitko to neće pokušati zaustaviti osim međunarodnog javnog mnijenja, koje Izrael odbacuje kao mržnju prema Židovima.

A o samoj okupaciji i nemogućnosti njenog okončanja nismo rekli ni riječi. Umorni smo. Nismo ni riječju rekli o nepravdi iz 1948., koja je tada trebala završiti, a ne još jače nastaviti 1967. i nastaviti joj se kraja ne nazire. Nismo govorili o međunarodnom pravu, prirodnoj pravdi i ljudskom moralu koji ništa od toga nikako ne može prihvatiti.

Kada mladi ljudi ubijaju doseljenike, bacaju zapaljive bombe na vojnike ili bacaju kamenje na Izraelce, to je pozadina. Treba vam velika doza tuposti, neznanja, nacionalizma i bahatosti – ili svega navedenog – da ovo zanemarite.