Nevjerojatno je kako Sjedinjene Države troše goleme količine novca na rat, podupiranje terorizma i poticanje državnih udara, dok političari i stručnjaci inzistiraju na tome da nema novca za uspješne, prijeko potrebne domaće programe. Samo od 2002. godine SAD je potrošio trilijune dolara vodeći rat protiv Iraka i Afganistana, a trošenju ili bijedi tih dviju zemalja apsolutno se ne nazire kraj. U isto vrijeme, osiguranje za slučaj nezaposlenosti, naknade za veterane i mnogi drugi programi bivaju još više usitnjeni jer "nema novca".

U međuvremenu, napetosti bukte u Ukrajini i Venezueli uglavnom zbog ogromnih količina novca koje su SAD usmjerile kontrarevolucionarima. Korporacijske manekenke poput predsjednika Obame, Hilary Clinton i Fox Newsa ujedinjene su u inzistiranju na tome da američki imperijalizam ima pravo miješati se ili izvršiti invaziju na bilo koju zemlju kad god želi, a da pritom nikome ne mora odgovarati ili biti pozvan na odgovornost. Plemeniti govor o "promicanju demokracije" je paravan za žestoko protivljenje demokraciji i posebno je podmukao u vezi s Venezuelom, gdje postoje demokratske strukture koje uvelike nadilaze sve što imamo ovdje. Kao što ljudi na globalnom Jugu predobro znaju iz duge i krvave povijesti, profiti korporacija i uništenje svakog pokreta ili države koji se usudi izazvati Imperij pravi su ciljevi vanjske politike SAD-a. 

Institucije imperijalne moći poput CIA-e, USAID-a, Nacionalne zaklade za demokraciju i nevladine organizacije poput CANVAS-a dale su desetke milijuna dolara venezuelanskim elitama koje žele svrgnuti narodno izabranu vladu. Godine 2002. reakcionarne snage iskoristile su tu pomoć da nakratko svrgnu pokojnog Huga Chaveza sve dok se narod nije digao kako bi odbio zavjerenike. U proteklih 12 godina Bolivarska revolucija je sve više jačala, a oni koji se žele vratiti u dane kada je mala oligarhija uživala u velikom bogatstvu, dok je većina živjela u bijedi, uvijek su iznova odbijani, kako na biralištima, tako i na izborima. ulice. Međutim, zbog venezuelanskih rezervi nafte i nade koju revolucija potiče drugdje, SAD se bore dalje, potičući sabotažu i nasilje u nadi da će uspjeti tamo gdje nisu uspjele 2002.   

U Ukrajini su SAD uložile pet milijardi dolara da svrgnu vladu nakon što je sada svrgnuti predsjednik Viktor Janukovič odbacio Europsku uniju i umjesto toga uspostavio bliže veze s Rusijom (ovo se dogodilo nekoliko godina nakon što je također odbio pridružiti se Sjevernoatlantskom savezu). S obzirom na razaranje koje su Europska unija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Zapad općenito napravili u Grčkoj, Cipru i cijeloj istočnoj Europi, s vanjskim ulagačima koji zarađuju milijarde u profitu, ta je odluka bila savršeno razumna. Nepotrebno je reći da poslovna klasa Zapada nije bila zadovoljna pa je Janukovič morao otići.  

Ukrajinski narod ima mnogo legitimnih pritužbi i moguće je da je istinski pokret za veću slobodu i pošteno gospodarstvo izbacio Janukoviča i Superbogate koje on predstavlja. Ta je mogućnost nestala, međutim, kako su se fašisti i Zapad bacili na prosvjede i oteli ih, a upravo je fašistima SAD dao većinu od tih 5 milijardi dolara.

I nemojte pogriješiti, oni koji su dobili većinu tog novca - ljudi s kojima se druže John McCain i Victoria Nuland, ljudi Obama i punditokracija koji hvale "demokrate", ljudi koji pokreću događaje u Ukrajini čak i ako nisu brojčano većina – su fašisti. Parlamentarna stranka Svoboda i ulični razbojnici Desnog sektora ponosno se proglašavaju antisemitima, mrziteljima Rusije, ultranacionalističkim suprematistima u tradiciji onih koji su surađivali s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata i pomogli ubiti tri milijuna Ukrajinaca . Oni nemaju ništa osim prezira prema demokraciji i prema radnicima i studentima s kojima su demonstrirali zajedno u Kijevu.

Naoružani pripadnici Desnog sektora zauzeli su Središnje izborno povjerenstvo, prijeteći da će izbori raspisani za svibanj proći u pravom smjeru. Članovi Janukovičeve političke stranke su ustrijeljeni, a oni koji su obnašali dužnost dali su ostavke u strahu za svoje živote i živote članova obitelji. Oni koje je na njihova mjesta postavio novi režim dolaze prvenstveno iz iste oligarhije, dok je Desni sektor bio zauzet paljenjem sinagoga i crkava.

Na Zapadu je također mnogo napravljeno od Janukovičevog zatvaranja bivše premijerke Julije Timošenko, čije je puštanje iz zatvora pozdravljeno kao pobjeda demokracije. Rijetko se spominje činjenica da je ona još veći prevarant od Janukoviča, jer su ona i njezini prijatelji zaradili milijarde pretvarajući javna sredstva u privatne profite. Od svog oslobađanja, Timošenko je radila u prešutnom savezu s fašistima.

Jedan od ciljeva Zapada u Ukrajini gotovo je osiguran, jer će se nova vlada nedvojbeno predati EU. Drugi cilj je daljnje okruživanje Rusije vojnim bazama, nastavak politike agresije prema toj zemlji koja datira od invazije na SSSR pod vodstvom SAD nedugo nakon revolucije 1917. godine. NATO sada uključuje gotovo sve članice starog istočnog bloka, kršeći sporazume sklopljene prije 25 godina s Mihailom Gorbačovom, i središnji je dio američke odlučnosti da izolira i, ako je moguće, uništi Rusiju, baš kao što je uništio Irak, Afganistan i Libiju i nastoji uništiti Siriju i Iran.  

Izgubljena usred otrovnog šovinizma poput Hilary Clinton je činjenica da je Zapad tri puta napao Rusiju u 20.^th stoljeća, uz cijenu od 25 milijuna života, a ruski odgovor na ukrajinski državni udar mora se shvatiti u kontekstu tih invazija i tih mrtvih. Nadalje, curenje obavještajnih podataka pokazuje da je Zapad sasvim sigurno imao planove za državni udar i aneksiju Krima, planove koji su za sada osujećeni ruskim upadom. Vladimir Putin je autokratski razbojnik, ali njegov diplomatski rad bio je ključan u sprječavanju američkog napada na Siriju prošlog ljeta, a dao je slične diplomatske prijedloge u vezi s Ukrajinom koji su mogli spriječiti trenutnu krizu – prijedloge koje je Obama odbio. Umjesto demoniziranja Putina i prijetnji dodatnim nasiljem, SAD i EU bi trebali ponovno razmotriti te prijedloge.

U međuvremenu, sljedeći put kad čujete brbljavu budalu senatora ili MSNBC-ja kako brblja o tome kako nema novca za bonove za hranu, sjetite se trilijuna potrošeno na ratno oružje i da oni koji vode ovu državu radije dižu u zrak djecu u Afganistanu nego osigurati da su djeca kod kuće adekvatno nahranjena, zatim razmisliti što to govori o njihovim prioritetima i zadacima s kojima se svi mi ostali suočavamo.  

Andy Piascik je dugogodišnji aktivist i nagrađivani autor koji piše za Z Magazine, The Indypendent, Counterpunch i mnoge druge publikacije i web stranice. Do njega se može doći na andypiascik@yahoo.com.