Obraćajući se zajedničkoj sjednici filipinskog Kongresa u subotu, predsjednik Bush rekao je skeptičnim kritičarima njegove politike prema Iraku: “Neki kažu da kultura Bliskog istoka neće održati institucije demokracije. Iste sumnje su nekada bile izražene o kulturi Azije. Ove sumnje su se pokazale pogrešnima prije gotovo šest desetljeća, kada je Republika Filipini postala prva demokratska nacija u Aziji.”
Mnogo toga u Bushevom govoru bilo je krajnje besmislice — poput njegove tvrdnje da je rat u Iraku rezultirao zatvaranjem terorističkog utočišta, dok su zapravo SAD “uzele zemlju koja nije bila teroristička prijetnja i pretvorile je u takvu, ” riječima stručnjakinje za terorizam Jessice Stern. Ali Bush je bio u pravu kada je sugerirao da uvid u američke rezultate na Filipinima može pomoći da se rasvijetli što se sprema Iraku.
Što nam povijesni zapisi govore o američkoj predanosti promicanju demokracije?
Prije sto godina, Sjedinjene Države porazile su španjolske kolonizatore Filipina samo da bi preuzele otoke za sebe. (U Bushevom govoru u subotu ovo je sažeto kao "Zajedno su naši vojnici oslobodili Filipine od kolonijalne vladavine." A prema riječima predsjedničkog tajnika za tisak Scotta McClellana, mučeništvo nacionalnog heroja Josea Rizala 1896. nadahnulo je Filipine: "A kasnije je izbila revolucija i Azija je ubrzo dobila svoju prvu neovisnu republiku.”
Pa da, ali tu su neovisnu republiku odmah osvojile Sjedinjene Države.) Kada su kritičari američke aneksije Filipina optužili Washington da nije dobio pristanak stanovnika, senator Henry Cabot Ledge je odgovorio da ako pristanak stanovnika bude potrebno "onda je čitava naša dosadašnja evidencija širenja zločin."
Što su Filipinci htjeli davne 1898.? Koja je bila njihova demokratska želja? Prema američkom generalu koji je svjedočio pred američkim Senatom, Filipinci su imali toliko malo pojma o tome što neovisnost znači da su vjerojatno mislili da je to nešto za jelo. "Oni nemaju više pojma o tome što to znači nego pastirski pas", objasnio je. Ali ubrzo nakon toga u svom svjedočenju, general je izjavio da se Filipinci "žele riješiti Amerikanaca". "Oni čine?" upitao je zbunjeni senator. "Da, gospodine", odgovorio je general. “Žele da nas istjeraju, kako bi mogli imati ovu neovisnost, ali ne znaju što je to.”
Ova nesposobnost Sjedinjenih Država da razumiju pravo značenje samoodređenja nije bila samo kratkovidnost s prijelaza stoljeća. Razmotrite sljedeću scenu iz filma “Povratak u Bataan” iz 1945. U filipinskoj školi 1941. američki učitelj pita učenike što su Sjedinjene Države dale Filipinima. "Gazirano piće!" “Hrenovke!” "Filmovi!" "Radio!" "Bejzbol!" vrište zjenice. No, učiteljica i ravnatelj ispravljaju pogriješile mlade objašnjavajući im da je pravi američki doprinos podučavanje Filipinaca slobodi. U početku, međutim, kaže učiteljica s čistim licem, Filipinci nisu cijenili slobodu jer su se “oduprli američkoj okupaciji”.
Doista jesu. I mnoge tisuće Filipinaca - boraca i neboraca - pobile su američke vojne snage kako bi Filipince poučili američkom značenju slobode.
Godine 1946., nakon gotovo pola stoljeća, američka kolonijalna vlast na Filipinima završila je. Ali američka dominacija se nastavila, a filipinska demokracija ostala je osujećena. Ovo nije bio prvi slučaj da je kolonija dobila neovisnost i da je kolonijalizam zamijenjen neokolonijalizmom. Nasumično uzmimo jedan primjer, Britanija je Iraku dala neovisnost 1932., ali ne prije nego što je potpisala 25-godišnji ugovor kojim se Londonu daje pristup iračkim vojnim bazama, a zapadne naftne kompanije postigle su kontrolu nad iračkom naftom.
Uzorak na Filipinima bio je sličan: Washington je zadržao dvije ogromne vojne baze i mnogo manjih na 99-godišnji najam bez naknade. Filipinski grad Olongapo postao je, prema riječima izvještaja iz 1959. godine u časopisu Time, "jedini strani grad kojim upravlja američka mornarica." Uvjeti sporazuma o bazama revidirani su nekoliko puta tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, ali kao što su američki dužnosnici priznali čak i 1970-ih, Sjedinjene Države nigdje nisu imale opsežnija i neometanija prava na baze nego na Filipinima. Ove su baze godinama služile kao logističko središte za američke intervencije od Vijetnama do Perzijskog zaljeva; Washington, a ne Manila, odlučio je kako će se te baze koristiti i protiv koga, a filipinski narod nije bio obaviješten o prisutnosti nuklearnog oružja na njihovom tlu.
Neovisni Filipini također su bili ekonomski podređeni Sjedinjenim Državama. Filipinskoj vladi zabranjeno je mijenjati vrijednost svoje valute bez odobrenja američkog predsjednika, a američkim ulagačima dana su posebna prava ulaganja na Filipinima. Američki dužnosnici inzistirali su na tome da su Filipinci demokratski prihvatili posebna prava ulaganja, ali zapravo je zakonodavstvo koje je omogućilo usvojilo filipinski Kongres tek nakon što su protivni zakonodavci nepropisno suspendirani, a Filipinci su ratificirali prava ulaganja na referendumu samo zato što je Washington dao pomoć za rehabilitaciju ratu opustošeni Filipini ovise o Filipincima koji glasaju za.
Od 1946. do 1972. Filipini su bili formalna demokracija u smislu da su imali natjecateljske izbore. Ali bio je to politički sustav u kojem su se dvije koalicije bogate elite, koje se nisu razlikovale po ideologiji ili programu, natjecale za vlast, a glavna odrednica uspjeha bila je otvorena ili prikrivena potpora američke vlade. Istina je da je postojalo pitanje odvajanja kandidata 1965. kada se Ferdinand Marcos kandidirao pod obećanjem da neće slati filipinske građanske trupe u Vijetnam, ali budući da je Marcos prekršio svoje predizborno obećanje čim je pobijedio na izborima, to teško da ima smisla izuzetak.
Ovo je možda bio još jedan primjer američkog političkog tutorstva nad Filipincima - prisjetimo se da je tijekom američke predsjedničke kampanje 1964. Lyndon Johnson obećao "Nema šireg rata", a zatim odmah eskalirao američku vojnu uključenost - ali vjerojatnije je da je Marcosov preokret bio potaknut američkim fondovima potajno poslao svoj put.
Do 1972., unatoč najvećim naporima filipinske elite i njihovih američkih saveznika, filipinska se demokracija konačno počela izražavati. Političari su otkrivali da njihova uobičajena kupovina glasova više ne funkcionira ("Uzimaju novac, ali glasaju za čovjeka za kojeg misle da je kvalificiran", požalio se jedan političar.) Seljaci, studenti i radnici sve su više izazivali status quo. Reagirajući na narodne pritiske, Kongres pa čak i Vrhovni sud krenuli su u sve više nacionalističkom smjeru, ugrožavajući interese SAD-a. I tako kada je Marcos, približavajući se kraju svog drugog i posljednjeg predsjedničkog mandata, proglasio izvanredno stanje, iz Washingtona nije bilo nikakvih osuda.
Naprotiv, kako je Marcos zatvorio Kongres i tisak te uhitio svoje političke protivnike, Washington je pojačao svoju vojnu i ekonomsku pomoć. Kao što je izvješće osoblja američkog Senata saželo američku reakciju, “vojne baze i poznata vlada na Filipinima važniji su od očuvanja demokratskih institucija koje su u najboljem slučaju bile nesavršene.”
Tijekom više od desetljeća duge diktatorske vladavine Ferdinanda Marcosa podupirala ga je vlada Sjedinjenih Država. Kada je kozmetički ukinuo izvanredno stanje 1981., ali je zadržao sve svoje ovlasti izvanrednog stanja netaknutima, američki potpredsjednik George HW Bush posjetio je Manilu i nazdravio Marcosu: "Sviđa nam se vaša privrženost demokratskim načelima i demokratskim procesima."
Filipinci su 1986., pokazujući da, za razliku od svojih vođa ili onih u Washingtonu, stvarno razumiju demokraciju, svrgnuli Marcosa, a Reaganova administracija držala ga se do zadnjeg trenutka.
Corazon Aquino zamijenila je Marcosa i u početku je imala nekoliko naprednjaka u svojoj vladi te je najavila program društvenih reformi kao način rješavanja dugotrajnog problema pobune u zemlji. Ali pod pritiskom Sjedinjenih Država i filipinskih oružanih snaga, naprednjaci su uklonjeni i Aquinov plan postao je vojna akcija umjesto društvene reforme.
Unatoč Aquinovim najvećim naporima, novi post-Marcosov ustav navodi da "strane vojne baze, postrojbe ili objekti neće biti dopušteni na Filipinima osim prema ugovoru koji je valjano prihvatio Senat." Nacionalistički osjećaji bili su dovoljno jaki u zemlji da je 1991. filipinski Senat glasovao protiv produljenja Američko-filipinskog sporazuma o vojnim bazama. Ali gotovo čim je glasovanje obavljeno, SAD je pokušao uz pomoć kooperativnih filipinskih dužnosnika zaobići ustav.
Godine 1999. sklopljen je sporazum kojim se SAD-u daje "pristup" filipinskim bazama, a 2002. stotine američkih vojnika poslane su na Filipine kako bi pomogli u borbi protiv gerilaca Abu Sayyef. Danas, prema izvješću Agence France Presse, “Pentagon radi na održavanju na otocima onoga što je šef američkog Pacifičkog zapovjedništva admiral Thomas Fargo nazvao 'kritičnim taktičkim pokretnim platformama', uključujući helikoptere UH-1H, transportne zrakoplove C-130, teške kamione i patrolni čamci koji bi se mogli koristiti u slučaju velikih američkih vojnih operacija u regiji.”
Naravno, ove američke trupe i oprema ne moraju kršiti filipinski ustav samo ako bi predsjednica Gloria Macapagal-Arroyo podnijela odgovarajući ugovor Senatu. Ali sumnjajući da bi takav ugovor bio odbačen, administracija Arroya i njezin američki kolega odlučili su jednostavno ignorirati ustav. To nije obilježje demokracije nego neokolonijalizma.
U Iraku danas očito nema demokracije: SAD vodi glavnu riječ. Kao što je rekao savjetnik jednog od članova Upravnog vijeća Iraka koje su imenovale SAD, “Stanovništvo Iraka ispravno percipira da su okupatori ti koji upravljaju stvarima. Svi ostali su tu u nekoj sporednoj ili podređenoj ulozi.” Ali čak i ako i kada se održe izbori i iračka vlada formalno preuzme vlast, može se očekivati neokolonijalni odnos, odnos u kojem SAD pomaže osigurati da Iračani na vlasti podupiru američke interese.
Već vidimo naznake američkih ciljeva. New York Times je 29. travnja 2003. izvijestio: “Sjedinjene Države planiraju dugoročni vojni odnos s vladom Iraka u nastajanju, odnos koji bi Pentagonu omogućio pristup vojnim bazama i projicirao američki utjecaj u srce nemirnog svijeta. regiji, kažu visoki dužnosnici Bushove administracije.”
Jedan viši dužnosnik administracije izjavio je da će “postojati neka vrsta dugoročnog obrambenog odnosa s novim Irakom, slično Afganistanu. Opseg toga tek treba definirati — hoće li to biti pune operativne baze, manje prednje operativne baze ili samo običan pristup.” Šef Pentagona Donald Rumsfeld zanijekao je tu priču, ali pet mjeseci kasnije (9. rujna 21.) druga Timesova priča pokazala je da dužnosnici Bushove administracije “kažu da će buduća iračka vlada odlučiti . . . hoće li dopustiti Sjedinjenim Državama da ovdje uspostave stalne baze, ako ih Pentagon zatraži.”
Što se tiče ekonomske politike, komentirao je Independent (9. rujna 22.), “Irak je zapravo stavljen na prodaju jučer kada je administracija koju su imenovali Amerikanci objavila da otvara sve sektore gospodarstva stranim ulagačima. . . . Inicijativa je nosila sva obilježja rastućeg neokonzervativnog lobija u Washingtonu, zajedno sa smanjenjem poreza i ukidanjem trgovinskih carina. Primjenjivat će se na sve, od industrije do zdravlja i vode, ali ne i nafte.” A što se tiče nafte, predsjednik američkog "savjetodavnog" odbora za iračku naftnu industriju, Philip J. Carroll, bivši šef Shell Oila, imenovan od strane SAD-a, rekao je da je gotovo sigurno da će buduće širenje Iračku naftnu industriju djelomično će pokretati strani kapital.
U svom govoru u filipinskom Kongresu, George W. Bush zahvalio je “građanima Manile koji su danas stajali na ulicama na njihovoj toploj i ljubaznoj dobrodošlici”. Možda nije vidio tisuće Filipinaca koji su prosvjedovali protiv njegova posjeta. Busheva povorka kasnila je sat vremena dok se Tajna služba brinula za njegovu sigurnost, a američke i filipinske vlasti (eto opet ono demokratsko tutorstvo) držale su prosvjednike — i pravu demokraciju — iza prometnih barijera i blokada vojnih vozila.