Ako tražimo znakove da užasni nered u Afganistanu nije beznadan, trebali bismo razmotriti iznenađujuće nedavno iskustvo Somalije.
Plemenski sukob? U razvoju? Vjerski ekstremizam? Proxy ratovi supersila? Oružana intervencija? Poput Afganistana, Somalija je imala sve to. Još uvijek jest, u dijelovima, ali okosnice civilnog društva postoje.
Danas je većina Somalije stabilnija nego što je bila u proteklom desetljeću. Bivši vođe zaraćenih klanova zauzimaju mjesta u tranzicijskom parlamentu. Isto tako i 25 žena koje nisu samo simbolične predstavnice, već su stvarne vođe u svojim zajednicama.
Savez koji kontrolira glavni grad Afganistana i veći dio sela pristao je u utorak prisustvovati pregovorima o podjeli vlasti u Njemačkoj sljedeći tjedan. Glavni izaslanik UN-a za Afganistan, Lakhdar Brahimi, kaže da razgovori koji će, nadamo se, započeti u ponedjeljak u Berlinu ili u njegovoj blizini, imaju za cilj utrti put mnogo većem velikom vijeću koje bi uspostavilo novu vladu.
Sastanku u Berlinu prisustvovat će tri skupine osim Sjevernog saveza — sve uglavnom sastavljene od afganistanskih prognanika i sve uključujući Paštune, najveću etničku skupinu u Afganistanu. (Talibani, čije je vodstvo bilo uglavnom Paštun, su isključeni.)
Donošenje mira u nerazvijenu zemlju koja je opustošena sušom i borbama, a koju su razdirali lokalni patrijarsi i strani agenti koji su manipulirali religijom i etničkom pripadnošću za svoje, često psihotične ciljeve. . . pa, zvuči kao nemoguć zadatak. Ali nije kao da to već nije učinjeno.
Razmotrite Somaliju i dok razmišljate, razmislite o mogućnosti: kada je u pitanju mirotvorstvo, žene su možda već izumile kotač.
“To je najbolje čuvana tajna na svijetu,” kaže Hibaaq Ossman, organizator za prava žena rođen u Somaliji. Ossman je na čelu premalo poznatog Centra za strateške inicijative žena koji je djelovao jedno desetljeće u Somaliji nakon 1993.
Godine 1993. američke trupe pod zapovjedništvom UN-a napustile su bezakonje i kaotično mjesto. “Žene su silovane, žive zakapane, bombe su im stavljane u vagine. Brutalnost je bila nezamisliva”, prisjeća se Ossman.
U kolovozu 2000. zemlja je dočekala predsjednika i parlament koji su predstavljali četiri glavna somalijska klana, manjinske klanove i žene. Inicijativa je bila rezultat tromjesečne mirovne konferencije održane u susjednoj državi Djibouti.
Bilo je malo razloga za nadu prije konferencije u Dijboutiju. Dvanaest ranijih mirovnih inicijativa okupilo je vođe zaraćenih frakcija, a svaki od dvanaest sastanaka nije uspio. Džibuti je iznjedrio nešto drugačije jer su psihopati ostali kod kuće, a umjesto njih za pregovarački stol prvi put su sele starješine iz svih dijelova Somalije, vođe klanova i žene.
Priča iza kulisa ide otprilike ovako: 1993. Ossmanov CSIW - neutralna skupina izvan zemlje - okupio je preko 60 somalijskih žena iz različitih klanova ili etničkih skupina zajedno u neutralnom prostoru. "Kada su se žene okupile, stigle su s bijesom i bolom", rekao je Ossman. “Sve su one izgubile braću, sinove, muževe, domove... . . Kada su vidjeli i slušali jedni druge, shvatili su da je bol na svim stranama, od strane svakog klana.”
Nakon mnogih sastanaka i mnogo vanjske podrške, žene su razvile način, kaže Ossman, da "govore jednim glasom". Pojednostavljeni feminizam? Ne baš, objašnjava ona.
“Žene su bile te koje su imale sve za izgubiti. Za žene je mir osobno, a ne političko pitanje. Iz raznih klanova, kad su dolazili u Dijbuti, donosili su nešto drugo na stol — donosili su svoje suze. ”
Također su donijeli godine organizacijskog iskustva, UN-ovu i međunarodnu podršku i vještinu. Što se tiče Afganistana, čelnici SAD-a govore svijetu da kada je riječ o uključivanju žena u pregovore, islamska tradicija i kultura to ne dopuštaju.
Iz vlastitog iskustva, Ossman kaže da je to glupost. Stanovništvo Somalije većinom je muslimansko. “Ne postoji ništa u islamu što sprječava žene da rade ono što moraju”, kaže ona.
Somalijske žene, koje su se okupile u skupini pod nazivom Koalicija osnovnih ženskih organizacija, mogle su podići svoj glas, rekao je Ossman, jer su u proteklim godinama — uz međunarodnu potporu — donijele škole i pitku vodu, i zdravstvenih klinika svojim zajednicama.
“Obavili su posao koji im je priskrbio povjerenje njihovih zajednica i došli su na sastanak sa snagom i s planom koji muškarci — koji su se tek okupljali po prvi put — nisu mogli poreći.”
Žene koje su dolazile u Dijbuti bile su ono što Ossman naziva "snažnim ženama", što će reći, a ne samo žene nekog vojskovođe.
U kolovozu 2000. 25 žena postalo je članicama Prijelazne nacionalne skupštine Somalije. Ovog siječnja, Vijeće sigurnosti UN-a ponovno je potvrdilo svoju predanost miru u Somaliji pod tom novom vladom.
Nema jedinstvenog recepta za mir, ali primjer Somalije je barem vrijedan razmišljanja. Mir je proizvod političkog rada, a ne vođenja rata, uči somalijska lekcija. A mir zahtijeva uključivanje žena, što uključuje izgradnju i financiranje struktura i institucija koje vode žene – a ne simbolične geste.
CSIW radi s Equality Now i drugima kako bi okupio afganistanske žene kao što su to učinile Somalijke 1993. godine. Prvi samit afganistanskih žena trebao bi se održati početkom prosinca u Bruxellesu.
Za načine podrške toj inicijativi ljudi mogu provjeriti stranicu CSIW-a ili Equalitynow.org.
Također posjetite Peacewomen.org, gdje međunarodna mreža ženskih grupa prati Brahimijev napredak i potiče ga da dovede žene za stol u Afganistanu.