Tako da juče popodne nisam imao pojma kako će izgledati početak Covid-19. Možda još nemam pojma. Ko zna? Ali u rasponu od nekoliko sati prešao sam od sasvim dobrog snalaženja, ako zanemarimo neobično poskakivanje iz sobe u sobu, do osjećaja bolova u desnoj strani gornjeg dijela grudi. Još dva sata i generalizirani bol je bio manji, ali svaki udah koji bih udahnuo na pretjerani način, kao udah prije ronjenja pod vodu, imao je svoj bol, isto mjesto osim što je centrirani i malo niže. Nije bolno sakaćenje, ali je vrlo primjetno dok je udahnut zrak ulazio, ali ne i dok je ulazio.
Kako se ovo uklopilo u obrazac, u trenutku kada su mi dva Tylenol PM pomagala da spavam, bio je bol u donjem centru vrata, non stop, daleko od intenzivnog, iznutra, na vrhu dugih, moglo bi se reći. I dalje je eskalirao, a zatim jenjavao sa svakim dubokim udahom. Koje sam duboko udahnuo često, kao da se jezikom bode u zub koji boli, valjda nadajući se da sljedeći put više neće boljeti. Ili možda pomalo poput traženja izgubljenih ključeva, iznova i iznova, na istom mjestu, svaki put malo racionalnosti izmiče.
U svakom slučaju, vazduha nije nedostajalo. Nema kratkog daha. Ali bilo je malo povremenog zviždanja. I kako jutro dođe, probudim se iz telefonskog poziva i ništa se ne čini drugačije. Još uvijek isto.
Možda bih trebao dodati, pošto sam upravo pomislio, rijetko sam bolestan, nemam pojma zašto, i obično se oporavim za dan ili dva. Vidit ćemo. U međuvremenu kucam, upravo sada, "u međuvremenu kucam."
Mislim da nemam temperaturu. Nisam siguran, međutim, jer termometar koji sam naručio putem interneta treba četiri sedmice da stigne, a ne stiže još dvije sedmice. Već mnogo sedmica smatram da je cijela stvar sa izolacijom zamorna, ali sada ne više nego prošle sedmice. Tako da nemam otežano disanje. Nema iscrpljenosti. Nema temperature, mislim. Ali, ko zna?
Pa šta ja imam? sta da radim? Šest od jednog, pola tuceta drugog. Da imam Covid, to jest, zamišljao bih da bi se prijavljivanje i traženje pomoći moglo pokazati mudrim, čak i neophodnim. Iako bez priznatog tretmana sve dok i osim ako ne dobijete dovoljno kiseonika, a za ljude mojih godina, možda čak ni tada, ko zna? Nemam lekara u blizini, samo ostatak mesta gde sam živeo pre nego što sam se preselio gde sam sada. Trebao sam nabaviti novi. Glupa greška, barem gledano unazad.
Dakle, pretpostavljam da je moja opcija da grad nazovem „Odbor zdravlja“. Pogledao sam to i tako se zove, barem u Norwood Massachusettsu, gdje sam sada. Ali ako ono što imam nije Covid, onda ne samo da bi pozivanje gradskog odbora Heatha bilo gubljenje njihovog vremena, već bi i odlazak na bilo koju kliniku ili bilo šta drugo radi testiranja ili bilo čega drugog – ko zna šta – pozovi da dobijem ono što još nisam imao, Covid. Tako da mislim da ću malo pričekati. Možda bih trebao imati objektivan standard za donošenje odluke. Ako jednom idem gore-dolje svojim malim stepenicama i ne mogu pronaći svoj vjetar, vrijeme je da pozovem. Ili možda ako dubok udah počne biti smiješan na frontu bola. Te norme izgledaju, možda, razumne. Ko zna?
A evo i konceptualnog prekida. Bio sam dobro i potpuno izolovan. Živeći sam, jeo sam hranu iz ove dijetalne operacije koja daje mjesečne obroke u kutijama odjednom. Dobio sam i nekoliko drugih isporuka, ali u zadnjih deset dana, mislim samo dvije ili možda tri. Nemam bukvalno nikakav drugi kontakt izvana od prije zatvaranja Massachusettsa – bio sam ispred te krivulje. Pa, odneo sam smeće u sport i otišao u svoj poštanski sandučić, ali svaki pažljivo. Dakle, da li je dostava recepta, obroka, baterija ili moje hrane na kućni prag, bez kontakta s ljudima, prenijela malog ubojicu na paket, koji se potom utrljao na mene, a koji sam onda oprao nakon otvaranja pošiljke , skliznuo u mene, a zatim uhvatio? Ili je to bilo iz koverte? Šanse za te puteve bolje da budu vrlo niske ili – pa, još ništa nismo vidjeli. Napišite krupno, bez isporuka za mnoga očajna i opasnija putovanja u kupovinu. Ali sa isporukama, male ubice? Ko zna?
Zašto pišem ovaj lični tekst u poređenju sa mojim uobičajenim pisanjem o viziji i strategiji za sistemske promene? Pretpostavljam da mislim da će možda neko čitajući ovo uzeti nešto korisno od preciznijeg slušanja početnih atributa koje se osjećaju kod jedne osobe – iako je to, rečeno mi je, bolest koja se u početku manifestira na mnogo različitih načina. Ili će možda neko uzeti nešto korisno da čuje da neko može imati atribute koji impliciraju Covid, ali koji se ispostavi da su, šta, stres? Vidit ćemo. Ili će možda čuti da se čak i zaista efikasna izolacija može narušiti pomoći ljudima da budu oprezniji? Ili će se možda čuti o preživljavanju podići? Ili će čuti smrt podlaktice? Vidit ćemo. Ili će me možda samo čuvši da tako malo znam, kao i vi, pitam ko zna, postaviti i možda marginalno smanjiti stres i glupost da se pitam ko, ako iko, zna.
O da, vrh šargarepe, glavni narcis, kaže da zna. Pa, sigurno ne znam. Vrijeme ne ceka nikoga. I samo će vrijeme pokazati.
U međuvremenu, možda ću naručiti novi iPad, na deset minuta rastresenog uzbuđenja prije nego što shvatim: novi iPad, baš kao stari iPad. Ne čekaj. Morao bih da otvorim paket. Bolje da se odreknete tog bekstva. Možda ću pogledati neku TV seriju koju sam gledao prije nekoliko godina. Jednu sam uglavnom ili možda čak potpuno zaboravio zbog razaranja u ovom slučaju prednosti poodmakle dobi koja ne utiče na pluća, već na um. Nije li to čudno, zaborav može biti blagoslov, barem na nekim frontovima. Ali, doduše, ne toliko na drugima. Ili ću možda održati Zoom sastanak, ili napisati uobičajeniji članak, ili raditi na dugoročnom projektu koji bi inače gnojio poput grožđica na suncu. Ko zna?
Ono što bih želio učiniti, moram priznati – osim što čujem da je vakcina u razvoju koja će nas ovaj put poštedjeti vatre, i da je u toku ogromna društvena promjena koja će nas sljedeći put poštedjeti vatre, i da se još dublja fundamentalna promjena rađa da bi se rodila nova i trajna zora – to je privatni ručak s vrhom šargarepe. To ne bi bila sesija obostranog divljenja.
Ko zna?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
7 Komentari
Jej! Smrdljivi COVID. Ostani dobro!
Osjećam se bolje – hvala. Čini se da je to možda bila neka vrsta alergijske reakcije, ili možda trovanja hranom, koja je oponašala simptome Covida. Opet, ko zna? Osim ako se brzo uključi, onda se prilično ugasi, a onda se vrati za pravu stvar – dobro sam, mislim.
Zdravo Michael – Nadam se da ovo nije COVID i da se već osjećate bolje.
Kako se osjećaš? Imate li sada neko testiranje u NY?
Dragi Michael,
Često sam čitao ZNet u cijelosti skoro svake noći prije nego što sam ugasio svjetla već decenijama. Neka ovo ne bude COVID i neka imate još mnogo decenija da pripremite moju uspavanku.
Vizija i strategija za sistemske promjene su stalna briga, ali vaše zdravlje sada ima prednost, jer ovisimo o osobama poput vas da budu informirani, i što je još važnije, da budu inspirirani. Nadam se da ćete imati priliku nešto reći Trampu. Gabriel Camara. Meksiko
Cijenim zcomm.org i blog o participativnom socijalizmu, tako da sam poštovao i sve koji vam pomažu u vašem radu. Ovo je, pretpostavljam, sebičan interes, ali moja želja za sve najbolje ide i dalje od toga, treba da znate.