Kabul je glavni grad Afganistana, grad od preko pet miliona ljudi koji se potpuno transformirao od 2001. Kandahar je bio, i ostao, uporište talibana. Autoput između Kabula i Kandahara, koji prolazi kroz Vardak, Gazni i Zabul, ponekad se naziva i autoputem smrti. Jedan britanski novinar, koji je pisao 2012. godine, nazvao ju je „galenom dugom 300 milja sa kraterima bombi“. Većina Afganistanaca nema drugog izbora nego da putuje njime. Desetine ljudi stradaju na autoputu svake godine.
Početkom 2015. godine, preživjeli na autoputu ispričali su novinaru Samadu Aliju Nawazešu o obrascu napada: „Kada krenemo s autoputa Kabul-Kandahar prema Jaghooriju, nailaze nam mnoge vrste pljačkaša i naoružanih pojedinaca. Pretresu putnike, opljačkaju i neke puste. Ponekad odrube glave putnicima”.
Prije toga, 2014. godine, autoput Kabul-Behsud (koji presijeca autoput Kabul-Kandahar) postao je poznat kao “put smrti” gdje su avganistanski manjinski Hazari bili posebno meta za ubistvo od strane talibana. Hazari su tradicionalno potlačena manjina. Poslednjih decenija, oni su počeli da se oporavljaju, stičući mogućnosti u obrazovanju i zapošljavanju koje su im tradicionalno bile zatvorene. Talibanski progon njih je dijelom bio sektaški (Hazari su šiiti, dok su Talibani suniti), dijelom tradicionalno ugnjetavanje (pokušavajući da zadrže Hazare na mjestu nižeg statusa kroz teror). Mnoge frakcije u građanskim ratovima koje je Afganistan patio od 1979. s posebnom žestinom gađale su hazarske civile.
Dakle, kada je prije nekoliko mjeseci grupa hazarskih civila – četiri muškarca, dvije žene i dijete – oteta na autoputu Kabul-Kandahar, koju su mjesec dana držali, vjerovatno od strane ISIS-Afganistana (odvajanje od talibana ), a potom odrubljene glave, autori zločina, kao i vlada zemlje, možda su očekivali istu vrstu teroriziranog odgovora na koji su navikli.
Odgovor nije bio onakav kakav su očekivali. Porodice žrtava su odbile da pokopaju tijela. Sa kovčezima su marširali u Kabulu.
Pišući u švedskom Feministiskt Perspektiv, dr. Farooq Sulehria, novinar sa velikim iskustvom u Afganistanu, opisao je masovni protest od 11. novembra, u kojem je Kabul "izbio" u razmjerima koji su viđeni "prvi put u tri decenije", uz “Miting od 30,000 ljudi” koji se “protezao preko 15 kilometara”. Protest je bio izuzetan ne samo po svojoj veličini: „Dok Hazari dominiraju brojčano, na skupu je vidljiva svaka etnička pripadnost... Hiljade žena, ponekad noseći kovčege na ramenima, marširaju u prethodnici.“ Protesti su, piše Sulehria, stavili po strani tradicionalno vođstvo Hazara. “Muhammad Mohaqiq, vojskovođa i drugi zamjenik izvršnog direktora, kao ni Karim Khalili, bivši potpredsjednik, nisu primijećeni na skupu.” Afganistanska dijaspora se također mobilizirala, sa skupovima u mnogim gradovima u afganistanskim ambasadama širom svijeta. Među pjesmama bilo je jedno istaknuto po svojoj jednostavnosti: „smrt Islamskoj državi“.
I iako je od novembra bilo više otmica Hazara duž autoputeva i više ljudi pronađeno obezglavljenih, postoje znakovi da su protesti možda potresli i počinioce i vladu. Do danas niko nije preuzeo odgovornost za ubistva, iako svi smatraju odgovornim ISIS-Afganistan.
Razmjeri protesta iznenadili su avganistanske vlasti. Protesti su imali nekoliko novih karakteristika: solidarnost među grupama Paštuna, Tadžika, Uzbekistana i Hazara u Avganistanu; njihova osnovna priroda, zanemarujući tradicionalne vlasti tipa vojskovođe; i njihovu militantnost. Nakon dugog perioda službene šutnje, predsjednik Afganistana je obećao da će poduzeti mjere.
Avganistan ima mnogo tradicija. Da, neki od njih su konzervativni i religiozni. Ali ono koje se rijetko pamti je tradicija nacionalizma koja je ujedinila etničke grupe u zemlji u borbi za suverenitet i razvoj – na toj osnovi je bilo mnogo masovnih protesta 1970-ih.
Druga tradicija koja se rijetko pamti je tradicija ženskih borbi. U proljeće sam pisao o masovnom izlivu bijesa i protesta nakon ubistva žene po imenu Farkhunda ispred džamije u Kabulu. Taj izliv, koji je takođe iznenadio i ubice i vlasti, primorao je vladu da uhapsi i zatvori neke od počinilaca.
Prerano je znati da li su protesti 2015. početak nečeg većeg u Afganistanu. Ali potencijal svakako postoji. Možda dovoljno potencijala da uplaši one kojima je najprijatnije terorizirati druge. Veliki broj ljudi koji su militantni, koje je teško uplašiti i koje je teško podijeliti po sektaškim linijama, ogromna je sila, koju bi jedan Afganistan mogao vidjeti više u 2016.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati