Da li je Amerika u zahvatu desničarske reakcije koja će novembarske izbore pogoditi kao uragan? Ovaj narativ sve više raste. Hrani se ne samo manjinskim stranačkim desničarskim medijima, već i njegovim većinski "liberalnim" kolegom, koji voli trke konja i fasciniran je Tea Party-om, čak i ako nije toliko nestrpljiv da republikanci preuzmu Kongres. Bez obzira na ishod, 90+ posto stručnjaka i novinara će u svojoj postizbornoj analizi izmisliti isti, umorni, stari kliše: demokrate su kažnjene (neminovno će izgubiti barem dio mjesta u Kongresu) jer su pokušali ići predaleko, prebrzo i previše lijevo za inherentno konzervativne američke mase. I ovo smeće će se konzumirati godinama, dodajući još jedan sloj masti na lijeni kauč krompir, što je "konvencionalna mudrost" američkog novinarstva.

Šta kažete na još jedan narativ koji ima više smisla? Počnimo s ekonomskim pitanjima, jer je ekonomija u posljednje vrijeme bila pitanje broj jedan za vjerovatne glasače New York Times/CBS anketa. Naša najgora i najduža recesija od Velike depresije bila je uzrokovana balonom nekretnina koji se nakupio i pukao prije nego je Obama izabran. Demokrate su usvojile stimulativni paket koji je bio previše mali da bi kompenzirao nastali gubitak privatne potrošnje. Kao i moj kolega Dean Baker istakao je, očekuje se da će kolaps ovog balona odbaciti oko 1.2 biliona dolara godišnje od privatne potražnje. Ovo je oko osam puta veće od vladine stimulativne potrošnje kada oduzmemo budžetske rezove i povećanja poreza državnih i lokalnih vlada (posebno hvala republikancima što su smanjili 100 milijardi dolara iz zakona o poticajima koji bi išli pravo općinskim vlastima kako bi spriječili neke ovoga).

Kako se to sada predstavlja u medijima? Prvo, imamo debatu o tome da li je stimulans pomogao ili naštetio privredi, ili je li stvorio ili sačuvao bilo kakva radna mjesta. Ovo je pomalo smiješno, sa stanovišta računovodstva nacionalnog dohotka. To podsjeća na "debate" koje se u medijima vode dugi niz godina (ponegdje se nastavljaju), dugo nakon što je u naučnoj zajednici postavljeno pitanje da li je došlo do globalnog zagrijavanja. Nestranački Ured za budžet Kongresa procjene da je do sredine 1.4. godine, kao rezultat podsticaja, zaposleno između 3.3 i 2010 miliona ljudi više. Postoji širok raspon nesigurnosti u pogledu veličine efekta, ali nema sumnje da je stimulans pomogao u očuvanju radnih mjesta i rezultata.

Zatim su počele scene iz horor filmova o zastrašujućem budžetskom deficitu koji se, tokom sljedeće decenije, gotovo u potpunosti može pripisati dvije stavke koje nisu vezane za stimulacije: ratna potrošnja u Iraku i Afganistanu i Bushovo smanjenje poreza. Uprkos ovom dobro finansiranu kampanju protiv pošasti crvenog mastila, samo 3 odsto birača vidi deficit kao najvažnije pitanje sa kojim se zemlja suočava, u poređenju sa 32 odsto onih koji su izabrali privredu i 28 odsto za posao. Ali nekako je deficit nekome postao toliko alarmantan da je za Kongres postalo politički nemoguće da čak i govori o još jednom podsticaju za ekonomiju. Dakle, vrlo predvidljivo, oporavak je izgubio snagu i demokrate su se osjećale jednostavno "nemoćne" da učine bilo šta da podstaknu ekonomiju i zapošljavanje prije izbora. To je garantovalo velike gubitke njihovoj stranci na izborima.

Nije pomoglo ni to što Obamina administracija nije uspjela da napravi razliku za birače između 700 milijardi dolara pomoći bankama, koja je bila naširoko omražena iz očiglednih razloga, i njihovog paketa stimulacija. Većina Amerikanaca još uvijek ne vidi razliku. Ovo je bio veliki neuspjeh u odnosima s javnošću.

Ali sve ovo dovodi do nečeg drugačijeg od "desničarske reakcije". Zaista, CBS/New York Times anketa pokazuje 20 posto odobravanja za republikance u Kongresu (isto kao i za Tea Party) za razliku od 30 posto za demokrate.

Ali 55 posto glasača – što je rekord u posljednjih 20 godina – kaže da je vrijeme da se novoj osobi pruži prilika da predstavlja svoj okrug.

Zaključak je očigledan: birači su ljuti, a ne oni ljutnja bogatih koji veruju, kao što je čuveno rekao Džon D. Rokfeler, da mi je "Bog dao moj novac". To je populistički bijes koji će neke nezavisne birače natjerati da glasaju protiv vladajućih i vladajuće stranke. Čak i ako to znači glasanje za ljude koji im se ne sviđaju, ne vjeruju im ili s kojima se ne slažu po pitanju pitanja.

Republikanci su uspjeli zadržati ovu zemlju da se kreće udesno skoro četiri decenije – uključujući i godine Klintonove. Veći dio ovog vremena koristili su lažni populistički apel zasnovan na kulturnim pitanjima, prikazujući "liberalnu elitu" koja je prezirala vrijednosti bijelih glasača radničke klase - koji su općenito bili najveća grupa birača koji se mijenjaju. Strategija je uspjela jer su demokrate odbile da se očigledno ekonomski populistički pozivaju na stvarne interese ovih birača – koji su bili pogođeni gubitkom radnih mjesta u proizvodnji, slabljenjem radne snage i preraspodjelom prihoda koju je osmislilo rukovodstvo obje stranke. Godine 2004., belci koji nisu fakultetski obrazovani sa prihodima u domaćinstvu između 30,000 i 50,000 dolara glasali su za republikance za Kongres sa razlikom od 60-38 procenata; 2006. prelazak na podjelu 50-50 (22 procentna poena) značajno je doprinio pobjedi demokrata u Kongresu.

Dugoročna strategija republikanaca propao 2008. Demokrate su imale sreće što je vrhunac finansijske krize pogodio neposredno pred izbore te godine. U oktobru 2008. broj Amerikanaca koji vjeruju da je zemlja na pogrešnom putu dosegao je rekord svih vremena od 89 posto. Ono što je najvažnije, ova situacija je usmjerila pažnju birača na ekonomiju, nešto što negira potencijalnu privlačnost pitanja "odvlačenja pažnje" kao što su abortus, gej brakovi, oružje ili čak tanko prikriveni rasizam koji je bio dio privlačnosti republikanaca od post-pokreta za građanska prava predsjednika Nixona "južne strategije". Sam Obama je izbjegavao ekonomski populizam u svojoj kampanji (što je izuzetak na Srednjem zapadu primarnih izbora kao što je Wisconsin gdje mu je bila potrebna veća podrška radničke klase da bi pobijedio), u skladu sa njegovom brižljivo negovanom medijskom slikom postpartijskog pomiritelja. Ali privreda je uradila posao za njega i za Demokratsku stranku.

Šta to znači za izbore 2010. godine? Predvidio bih da će demokrati – čak i u nekim ne baš demokratskim okruzima – koji se pozivaju na masovno populističko nezadovoljstvo među biračima, proći bolje od onih koji slijede konvencionalnu mudrost i trče udesno od Obame po pitanjima poput reforme zdravstvene zaštite ili poreze. Ovo se posebno odnosi na birače koji se kolebaju, ali bi takođe moglo biti značajno u okupljanju stranačke baze, koja je donekle razočarana i treba joj dati energiju. Budući da se radi o izborima koji nisu predsjednički, odziv birača bi lako mogao promijeniti izbore.

Nije tako teško uputiti ovaj apel: milioni ljudi gube svoje domove i posao, dok banda s Wall Streeta koja je potopila privredu ponovo grabi milijarde - i to samo zato što su spašeni i subvencionirani sa stotinama milijardi dolara naših poreskih obveznika. Ako dovoljno demokrata vodi kampanju o ovakvim temama i ponudi populističku alternativu, oni će zadržati oba doma Kongresa.

---