U ovo vrijeme prošle sedmice u Velikoj Britaniji je održan "Marš za alternativu", jednu od najvećih demonstracija u živom (ili mrtvom) sjećanju. Sindikati, nevladine organizacije, zabrinuti građani i sve vrste aktivista i grupa civilnog društva izašli su na ulice Londona da podrže alternative predloženim rezovima vladinih socijalnih izdataka. Na karakteristično neinformativan način, medijske vijesti su malo pažljivo razmatrale razloge iza masovnih protesta i nisu davale komentare ili vrijeme za studijsku debatu o alternativama koje su protestanti zagovarali, uprkos tome što je ovo bio marš za alternativu. Alternative koje su zagovarali učesnici marša uključivali su „porez na robinhood“ na finansijske špekulacije[I] i zatvaranje poreskih rupa koje kompanije trenutno iskorištavaju u iznosu od 95 milijardi funti godišnje; više nego dovoljno da plati za predloženi četvorogodišnji program smanjenja vrednosti od 81 milijardu funti[Ii] i još ima dovoljno novca da kupi Mančester junajted, Real Madrid, Arsenal, Juventus i Inter Milano, dva puta više[Iii].
Marš za dobre, bogate i nevoljnike
Prema pisanju medija, na maršu su očigledno bile dvije “vrste” ljudi. Prvo su bili “dobri”, odnosno mirni demonstranti. Nasuprot tome, postojala je i manjina “problematera” koji su bili uključeni u “nasumično” uništavanje privatne imovine. Skoro svaki put kada smo vidjeli snimke ovih uzbunjivača vidjeli smo crveno-crne zastave. Očigledno se čini da se uzbunjivači također brinu o mahanju besmislenim zastavama, kao što smo često navikli vidjeti u našim gradskim centrima nakon izbacivanja/zatvaranja vremena u pabovima, klubovima i barovima. Uprkos mom sarkazmu, jasno je, meni i vama (vjerovatno), da su ovi smutljivi zastave bili anarhisti koji su djelovali kao militantnije krilo pokreta za alternative i protiv rezova. Sada nisam ovdje da opravdavam ili kažnjavam ove postupke, ono što je moralno ispravno i strateški neophodno za pozitivnu društvenu promjenu je na svakom od nas da odluči o tome. I siguran sam da se „dobri“ ljudi neće međusobno slagati oko toga, makar samo na osnovu procjena efikasnosti taktika kao što je uništavanje imovine. Ja ću, međutim, ponuditi dva zapažanja. Prvo, anarhisti (u ovom trenutku se osjećam čudno obaveznim da iznesem svoju političku filozofiju: Libertarijanski socijalistički[Iv]) su istorijski bili uključeni u gotovo svaki progresivni pokret za društvene promjene koji smo vidjeli u posljednjih dvije stotine godina. Što se tiče mog čitanja i interakcije sa anarhistima/anarhizmom, okarakterisao bih to/njih kao ljude koji su posebno osetljivi na ugnjetavanje bilo koje vrste, ljude (oprostite na generalizaciji) koji se ne boje da se suprotstave nasilnicima i moćnicima bez obzira na to lične troškove i posljedice i takve radnje. Rekavši to, siguran sam da među anarhistima ima onoliko “loših jabuka” koliko i među zaposlenima bilo koje druge široke političke grupacije. Drugo, želim da istaknem, kao što je jednom učinio afroamerički abolicionista Fredrick Douglas, da moć ne ustupa ništa bez borbe:
“Ako nema borbe, nema ni napretka. Oni koji tvrde da favorizuju slobodu, a ipak umanjuju uznemirenost...žele useve bez oranja zemlje, žele kišu bez grmljavine i munje. Žele okean bez užasne buke njegovih mnogobrojnih voda... Moć ne ustupa ništa bez zahtjeva. Nikad nije i nikada neće."[v]
I dalje riječi vrijedne citiranja i razmišljanja danas. Takođe, vredi imati na umu da je deo uspeha afroameričkog pokreta za građanska prava bio zasnovan na potencijalu široke građanske neposlušnosti i potencijalno destruktivnoj sili (npr. Crni panteri). Zaista, takva militantnost je omogućila ljudima poput MLK-a da kažu vlasti, „ili se pozabavite sa mnom mirno ili se obračunajte sa tim militantnim tipovima“. Ono što takođe vredi napomenuti je činjenica da je izbor mete ovih izazivača problema izgledao daleko od „slučajnih” izbora o kojima su govorili mediji. Uzbunjivači su radije ciljali na firme i organizacije (npr. banke) koje su (djelimično) krive za trenutnu ekonomsku krizu. Iako se ne slažem uvijek sa vrstama strategija i taktika koje koriste anarhisti, dijelim njihovo moralno ogorčenje i "razumijem" njihove postupke.
Na kraju, vredi napomenuti da su bogati i moćni, poput razumne analize programa rezova i alternativa, potpuno izostali iz medijskog izveštavanja. S obzirom na to da bi naši mediji trebali da daju „uravnoteženo“ priče, informativno je da su se oni koje demonstranti smatraju odgovornim efektivno izvukli, a da nisu morali da se pozabave optužbama i pitanjima koja je pokrenuo marš.
Zaključak: UK stand up!
Život u Velikoj Britaniji je na putu da postane mnogo gori (nešto što ste već znali). Mislim, stvarno mnogo gore. Kada efekti smanjenja potrošnje prouzrokuju da se recesija (ekonomija) pogorša (što će i hoće), oni do kojih vam je stalo vjerovatno će patiti (više) na sve vrste načina (npr. zdravstvena zaštita, mentalno zdravlje, nezaposlenost i kriminal). , da spomenem samo neke). U posljednjih desetak godina naša ekonomija je držana na površini ogromnim stambenim balonom (koji mediji neupotrebljivo nazivaju "kreditnim kršenjem" - momci zbog kojih mislite da niste dovoljno pametni da razumijete osnovnu ekonomiju). Ovo je odgovaralo bogatim i moćnim i oni su se ponašali kao razbojnici dok na kraju nisu srušili ekonomiju ovdje u UK iu cijelom svijetu. Bogati i moćni su tada naterali vladu da ih spase kako bi mogli da nastave život u bogatstvu i privilegijama na koje su navikli. Predloženi rezovi su još jedan način na koji bogati i moćni mogu osigurati da mi ostali plaćamo za njihov životni stil, s dodatnim bonusom (za njih, suvišno je reći) dodatnim mogućnostima ostvarivanja profita koji proizlaze iz privatizacije socijalnih/zdravstvenih usluga – nešto što nije takav bonus za nas ostale. Sljedeći put kada budete u lokalnoj ordinaciji opće prakse pitajte svog liječnika opće prakse o rezovima i privatizaciji NHS-a. Oni mogu (vjerovatno) misliti da nije njihovo mjesto da vam govore kako ste opljačkani, ali ćete barem na njihovim licima osjetiti šta misle.
Na nekom nivou smo sve ovo već znali. Barem se osjećao kao da je neko uzimao pi*s. Ono što možda ne znate je da se ništa od ovoga ne mora dogoditi. Mediji i "stručnjaci" bi vas natjerali da vjerujete da ste glupi, neefikasni i nesposobni da shvatite ova "kompleksna" pitanja i da nema alternative rezovima. Realnost je da ti i ja nismo ništa od gore navedenog. Posjetite www.ukuncut.org.uk i pogledajte neke od kratkih isječaka i vidite ima li više smisla od bilo čega što ste vidjeli u medijima. Zatim odlučite šta želite učiniti u vezi s tim. Čak i ako vam nije stalo ni do koga drugog osim do sebe, ipak ima smisla barem se pridružiti sindikatu. Iako vam mediji ne govore da su sindikati dobri za radnike, oni pokazuju kako sindikati koji "proizvode probleme" uspijevaju svojim članovima dobiti "previše" plaće. Pomislite na londonsko podzemlje, ti momci su organizovani u dobar sindikat i ako mislite da su previše plaćeni (u poređenju sa bankarima – lol) "što im sede na dupetu po ceo dan", onda promašuje poenta: U našoj ekonomiji dobijate šta možete uzeti, a kao pojedinac ne možete uzeti mnogo. Ako se pridružite sindikatu ili drugim organizacijama, možete dobiti barem malo više i spriječiti bogate i moćne da uzmu sve.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati