Državni dug je dobar posao za Alana Simpsona i Erskina Boulsa, vođe propale komisije za deficit. Njih dvoje lično profitiraju pozivajući debele mačke i izvršne direktore da podrže njihov dvogodišnji, već sahranjen plan smanjenja deficita.

Simpson, bivši republikanski senator, i Bowles, direktor Morgan Stanleya, naplaćuju 40,000 dolara po komadu da promoviraju svoju odbijenu šemu za popravku duga smanjenjem socijalnog osiguranja, zdravstvena zaštita i drugi programi za srednju klasu. To znači da svaki put kada progovore, Simpson i Bowles svaki džep više od 2.5 puta 15,000 dolara koliko tipičan stariji građanin dobije od socijalnog osiguranja za cijelu godinu.

Putovanje ličnog profita Simpson-Bowlesa otkriva da za njih, za njihovo stvaranje – posebno označeni Kampanja za popravku duga – a za izvršne direktore, desničarske grupe i republikance koji se okupljaju oko njih, napor nema nikakve veze sa deficitima ili popravljanjem bilo čega. Za njih je sve o ličnom profitu. I ako njihova lična korist košta ogromnu srednju klasu bilo kakvog osjećaja sigurnosti pri penzionisanju nakon cijelog života plaćanja u ove zarađene programe beneficija, Simpson-Bowles & Co. su sasvim u redu s tim. 

Simpson je avatar za one koji kukaju, "popravi dug", dok zahtijevaju posebne ponude za sebe. Godine 1996. kao senator kojem je bila potrebna podrška starijih građana, Simpson je ponudio amandman uz napomenu da 60 posto njih ovisi o socijalnom osiguranju za najmanje polovinu svojih prihoda. U njemu je navedeno:

„Korisnici socijalnog osiguranja u cijeloj zemlji zaslužuju da budu uvjereni da njihove beneficije neće biti podložne rezovima i da njihovi porezi na plaće iz socijalnog osiguranja neće biti povećani kao rezultat zakona za implementaciju uravnoteženih amandmana budžeta.”

Sada, kada je beznačajan koji troši 40,000 dolara za govor poslovnih grupa i izvršnih direktora, on primaoce socijalnog osiguranja naziva „pohlepnim kretenima“ i prezire program koji njeguje srednja klasa, zove to:

“krava muzna sa 310 miliona sisa.”

Simpsonu je lako reći. Za njegovih 18 godina u Senatu, američki poreski obveznici daju mu penziju između 41,000 i 55,000 dolara godišnje, što je dva do tri puta izdašnije nego što bi osoba srednje klase dobila u privatnom sektoru, da je radnik imao sreće da dobije tu sada retku beneficiju.

Izvršni direktori Simpson i Bowles stajali su u redu da predvode svoju lažnu kampanju za popravku duga pokazuju isto ponašanje. An utvrđeno ispitivanje Instituta za političke studije da je 71 izvršni direktor javnih kompanija koji podržavaju kampanju izdvojio za sebe u prosjeku 9 miliona dolara penzionih fondova svojih korporacija. To bi svakom plaćalo 110,000 dolara mjesečno za život nakon 65. godine.

Ovi izvršni direktori su, međutim, nemarni prema penzionisanju svojih radnika. Četrdeset i jedna obećava penzije radnicima, ali samo dvije korporacije imaju dovoljno sredstava da ispune te obaveze. Preostalih 39 nosi a kombinovani penzijski deficit od 103 milijarde dolara.

Ovi izvršni direktori, upravo oni koji su akumulirali te ogromne deficite, govore saveznoj vladi kako da riješi svoje budžetske probleme. U redu.

Ovi izvršni direktori sami se brinu o svom penzionisanju, skraćuju penzije svojih radnika, a zatim zahtijevaju da savezna vlada ukine socijalno osiguranje i Medicare, jedine druge programe penzionisanja za srednju klasu. Ovi zarađeni programi beneficija spašavaju živote 27 posto Amerikanaca nema nikakvu penziju i ušteđevinu.

Ali to nije sve, ljudi! Ovi izvršni direktori žele da se očuvaju njihova Busheva smanjenja poreza za bogate, kao i nove olakšice za svoje korporacije. U ranijoj studiji o korporacijama koje se bave fiksnim dugom, Institut za političke studije je otkrio da su kompanije u javnom vlasništvu – u to vrijeme 63 – mogao dobiti 134 milijarde dolara ako bi Kongres odobrio njihov zahtjev za teritorijalnim poreskim sistemom koji bi izuzeo ofšor profit od američkih poreza.

Produženje smanjenja poreza za bogate i stvaranje nove poreske rupe za korporacije koje rade na offshore bi, naravno, povećalo dug.

Goldman Sachs, čiji je izvršni direktor Lloyd Blankfein član platinaste kartice lažne Fix the Debt grupe, bi u džep od 3.3 milijarde dolara pod teritorijalnim poreskim sistemom. Da, Lloyd je za to. U međuvremenu, on insistira na Americi „manja očekivanja ljudi“ o njihovim programima mreže socijalne zaštite.

Blankfein se pridružio Simpsonu i Bowlesu prošle sedmice u nabacivanju medija zahtjevima koje trpi srednja klasa kako bi bogati i korporacije mogli zadržati – i poboljšati – svoje posebne ponude. Ovaj izvršni direktor čija je Wall Street Banka pomogla slomiti privredu i koštala poreske obveznike milijarde pomoći, rekao je u Intervju 19. novembra na CBS News: 

“Dob za odlazak u penziju se mora promijeniti. Možda neke od pogodnosti moraju biti pogođene. Možda se neka od inflacijskih prilagođavanja moraju revidirati. Ali općenito prava moraju biti usporena i ograničena.”

To je recept za srednju klasu, koja zarađuje u proseku 50,000 dolara godišnje, od čoveka koji je prošle godine povukao 16.1 milion dolara i čija je banka svojim bezobzirnim finansijskim kockanjem u velikoj meri doprinela federalnom deficitu.

Za njega, za Simpsona i Boulsa, za izvršne direktore koji su uložili 60 miliona dolara za finansiranje lažne kampanje za popravku duga, krajnja linija je lični profit. Nije ih briga za dug. Njih nije briga za Sjedinjene Države. Zaista ih nije briga za srednju klasu. Nije Simpson-Bowles kampanja za popravku duga; to je kampanja Simpson-Bowles & Co. za naplatu duga bogatima. A ti zgodni trgovci Simpson i Bowles će zaraditi novac na tome da pobijede ili izgube.

***

Leo W. Gerard je predsjednik United Steelworkers-a i također član Izvršnog odbora AFL-CIO i predsjedava Odborom za javnu politiku Saveza rada. On služi kao kopredsjedavajući BlueGreen alijanse i u odborima Kampanje za budućnost Amerike i Instituta za ekonomsku politiku. Član je globalnih radničkih federacija MMF-a i ICEM-a i bio je ključan u stvaranju Workers Unitinga, prvog globalnog sindikata. Pratite @USWBlogger 

---