Laila al-Arian je nosila maramu za svojim stolom u Nation Booksu, jednom od mojih njujorških izdavača. Ne, rekla mi je, bilo bi teško telefonirati njenom ocu. U medicinskoj ustanovi svog zatvora u Sjevernoj Karolini, on može obaviti samo nekoliko poziva – pod nadzorom, naravno – i on je sve više slabio.
Sami al-Arian ima 49 godina, ali je štrajkovao glađu 60 dana u znak protesta protiv vladinog gneva počinjenog protiv njega, burleske pravde koja, naravno, uglavnom nije uspjela probuditi usnule pse američkog novinarstva u New Yorku, Washingtonu i Los angeles.
Sve pohvale, dakle, novinaru Johnu Suggu iz Tampe na Floridi, koji je mjesecima katalogizirao Al-Arianovu malu golgotu, zajedno sa Alexanderom Cockburnom iz Counter Puncha.
Dosadašnja priča: Sami al-Arian, Palestinac rođen u Kuvajtu, bio je ugledni profesor kompjutera na Univerzitetu Južne Floride koji je pokušao, ma koliko uzalud, da američkoj vladi prenese pravu tragediju palestinskih Arapa. No, prema Suggu, izraelski lobisti su bili razbjesnili zbog njegovih lekcija – al-Arianova porodica je protjerana iz Palestine 1948. – a 2003., na poticaj državnog tužioca Ashcrofta, on je uhapšen i optužen za zavjeru â “ubijati i sakatiti” izvan Sjedinjenih Država i prikupljanjem novca za Islamski džihad u “Palestini”. Držali su ga dvije i po godine u samici, šepajući pola milje, okovanih ruku i nogu, samo da bi razgovarao sa svojim advokatima.
Al-Arianovo suđenje u Tampi od 50 miliona dolara (25 miliona funti) trajalo je šest mjeseci; Vlada je pozvala 80 svjedoka (21 iz Izraela) i iskoristila 400 presretnutih telefonskih poziva zajedno sa dokazima o razgovoru koji je saoptuženi imao sa al-Arianom u – čekajte to – snu. Lokalni sudija, izvjesni James Moody, stavio je veto na svaku primjedbu o izraelskoj vojnoj okupaciji ili o Rezoluciji 242 Vijeća sigurnosti UN-a, s obrazloženjem da bi one ugrozile nepristrasnost porotnika.
U decembru 2005. godine, al-Arian je oslobođen optužbi za najteže i preostale optužbe; porotnici su glasali sa 10 prema dva za oslobađajuću presudu. Budući da je FBI želio podići daljnje optužbe, Al-Arianovi advokati su mu rekli da se izjasni o krivici koja će okončati svaki daljnji gonjenje. Međutim, po dolasku na kaznu, al-Arian – koji je pretpostavio da će mu odsluženo vrijeme biti kazna, nakon čega slijedi deportacija – zatekao je Moodyja kako govori o 'krvi' na rukama optuženog i osigurao da će morati provesti još 11 mjeseci u zatvor. Tada je tužilac Gordon Kromberg insistirao da palestinski zatvorenik svjedoči protiv islamskog trusta mozgova. Al-Arian je vjerovao da je njegova pogodba o priznanju krivice bila obeščašćena i odbio je svjedočiti. Držali su ga za nepoštovanje. I nastavlja da čami u zatvoru.
Nije tako, naravno, većina američkih mučitelja u Iraku. Ispostavilo se da se jedan od njih raduje u ime Rica Faira, 'isljednika po ugovoru', koji je ogolio svoju dušu u Washington Postu - sve pohvale, ovdje, uzgred Posta - o njegovim eskapadama u ispitivanju Faludže 'objek' 82. vazdušno-desantne divizije. Fer je imao noćne more o Iračaninu kojem je uskraćivao san tokom ispitivanja 'tako što ga je prisilio da stane u ćošak i svukao mu odjeću'. Sada je Fer onaj koji je lišen sna. „Čovek bez lica bulji u mene … moli za pomoć, ali ja se bojim da se pomerim. Počinje da plače. To je jadan zvuk i muka mi je. On vrišti, ali dok se probudim, shvaćam da su vriskovi moji.“
Hvala Bogu, Fair nije napisao dramu o svojim iskustvima i ponudio je Channelu 4 čiji su se rukovodioci ohladili zbog Kajinovog znaka, drame o zlostavljanju britanske vojske u Basri. Brzo su prihvatili stav da bi prijenos drame Tonyja Marchanta mogao utjecati na sada sretan ishod daleko manje zanosne iranske zatvorske produkcije Famous 15 “Servicepersons†– naljutivši muslimanski svijet pričama o tome kako su naši momci u Basra je pretukao lokalne Iračane. Kao reporter koji je prvi otkrio smrt hotelskog radnika Baha Mouse u britanskom pritvoru u Basri – pretpostavljam da njegovu smrt uvijek moramo nazivati „smrtom“ sada kada su vojnici prisutni prilikom njegovog divljačkog premlaćivanja oslobođeni optužbi za ubistvo – mogu svjedoče da arapski muslimani previše dobro znaju koliko su naši dječaci nježni i prefinjeni tokom ispitivanja. Mi, Britanci kod kuće, ne bismo trebali vjerovati u torturu. Iračani znaju sve o tome – a ko je znao sve o Musinoj sudbini mnogo prije nego što sam to objavio za The Independent on Sunday.
Zato što se zapravo radi o tome da se stvarnost Bliskog istoka isključi od nas. To je da spriječi britanski i američki narod da dovode u pitanje nemoralnu i okrutnu i međunarodno nezakonitu okupaciju muslimanskih zemalja. A u Zemlji slobodnih, ova sistematska cenzura bliskoistočne stvarnosti nastavlja se čak iu školama u zemlji. Sada je direktor srednje škole u Connecticutu zabranio predstavu učenika, zasnovanu na pismima i riječima američkih vojnika koji služe u Iraku. Pod nazivom Glasovi u sukobu, Natalie Kropf, Seth Koproski, James Presson i njihovi drugovi u srednjoj školi Wilton sastavili su razmišljanja vojnika i drugih – uključujući 19-godišnjeg maturanta Wilton High ubijenog u Iraku – kako bi stvorili svoju predstavu. Uzalud. Drama bi mogla povrijediti one 'koji su izgubili voljene ili kojima su pojedinci služili kako mi govorimo', izjavio je Timothy Canty, direktor gimnazije Wilton. I – moja omiljena rečenica – Canty je vjerovao da nije bilo dovoljno vremena za probu da bi se osiguralo da predstava pruži 'legitimno nastavno iskustvo za naše učenike'.
I naravno, mogu sasvim vidjeti poentu gospodina Cantyja. Studentima koji su producirali The Crucible Arthura Millera rekao je gospodin Canty – čija su vlastita ratna iskustva, ako ih je bilo, ostala nezabilježena – da nije njihovo mjesto da govore publici šta vojnici misle. Učenici Wilton High sada su zatrpani ponudama za nastup na drugim mjestima. Lično, mislim da bi gospodin Canty mogao imati pravo. Mnogo bi bolje učinio da ohrabri svoje učenike da izvedu Šekspirovog Tita Andronika, dramu masovnog nasilja, mučenja, silovanja, sakaćenja i ubijanja iz časti. To bi učinilo Irak savršeno objašnjivim dobrim ljudima Konektikata. “legitimno nastavno iskustvoâ€, ako je ikada postojalo.
© 2007 Independent News and Media Limited
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati