Izvor: The Independent
Fotografija Mo and Paul/Shutterstock.com
Nakon 40 godina gledanja "pravog" rata, očito imam čvrste stavove o borbi protiv koje državnici i političari i lažovi - njih trojica su, naravno, zamjenjivi - smatraju svojim "ratom" korona virusa. I "pravi" rat i virusni rat (varijanta Covida) proizvode žrtve. Oni proizvode heroje. Oni pokazuju ljudsku izdržljivost. Ali ne treba ih porediti.
Za početak, takve paralele mogu biti neugodne. Kada je Matt Hancock prvi uporedio britansku borbu protiv Covidien-19 sa iznenadan napad, groteskno je spajao ono što je tada predstavljalo tek šaku smrtnih slučajeva u Velikoj Britaniji sa masovnim ubistvom Luftwaffea oko 40,000 britanskih državljana. Ali sada kada broj smrtnih slučajeva od virusa u Velikoj Britaniji – uključujući i nebrojene mrtve, naravno – iznosi više od 44,000, a možda i mnogo veći, ta poređenja iz Drugog svjetskog rata počinju izgledati pomalo zabrinjavajuće.
Koji je sljedeći historijski trik koji će nam Bregzitovci izigrati? Da je ukupan britanski mrtav Drugi svjetski rat od više od 66,000 pokazuje šta su naši djedovi i bake izdržali? Ali do tada, smrtni slučajevi od Covid-19 u Velikoj Britaniji mogli bi itekako nadmašiti čak i tu jezivu statistiku.
Mi humanoidi se nećemo suočiti s ovom katastrofom kada se naša trenutna „bitka“ završi – ako se završi, o čemu kasnije. Kada otvorimo sva svoja ulazna vrata, naši ljudski gubici mogu biti veliki i naši ekonomski gubici mogu izgledati nepodnošljivi, ali naš fizički svijet će biti isti. Naše velike institucije, naši parlamenti i univerziteti, naše bolnice i gradske vijećnice i željezničke stanice, naši aerodromi i putne i željezničke mreže, naši vodovodni i kanalizacijski sistemi, naši domovi će biti netaknuti. Izgledat će potpuno isto kao prije nekoliko mjeseci. Bićemo pošteđeni nacionalnog samoubistva „pravog“ rata.
Johnson i Cummings i njihovi prijatelji iz Brexiteer škole – zajedno sa jezivom naučnom ekipom koju imaju na brodu (barem za sada) – još uvijek mogu igrati u ratu, ali ne smije isticati razliku između ovoga i stvarne stvari: činjenice da svijet ispred ulaznih vrata izgleda potpuno isto kao u februaru i martu.
Zato se toliko ljudi našlo spremno da prekrše pravila kućnog pritvora koja su im propisana. Nije to zato što su svi skloni samoubistvu, sebični ili ludi; to je zato što su bacili pogled na sjaj na otvorenom i našli ga otprilike istim kakav su ga pamtili. Malo po malo, oni su spremni da rizikuju opasnost po sebe i druge jer to mogu – ova fraza je sasvim namerna – nekako prihvatiti.
Dakle, ovdje – a sada puštam navodnike – moramo se vratiti pravim ratovima. Jedan od najupečatljivijih fenomena ovih zastrašujućih sukoba je da se običan život nastavlja usred krvoprolića i neminovnog uništenja.
Tokom bitaka u Bejrutu i tokom najstrašnijih trenutaka sadašnjeg sirijskog rata, prisustvovao sam vjenčanim službama. Muslimanski par u Bejrutu i armenski par u gradu Kimishleu na sjeveru Sirije – kada je najbliža linija fronta Isis-a bila jedva 12 milja od ulaznih vrata crkve – odlučili su se vjenčati, a bogoslužje su obavili odgovarajući svećenici. Gledao sam, kako kažu, sa strahopoštovanjem. U Liban i Sirija, imam prijatelje koji su kupovali i prodavali kuće tokom svojih ratova. Njihovi životi su bili u opasnosti, ali su im i dalje bili potrebni imovinski dokumenti, bankarski fondovi i advokati. Usred anarhije, formalna birokratija zakona mora krenuti svojim tokom.
Sve ovo – brakovi i transferi imovine – moralo se nastaviti jer se u najstarijim klišeima život mora nastaviti. Baš kao što je to slučaj u globalnom ratu protiv virusa. Naši brakovi danas imaju malo gostiju, imovina se kupuje i prodaje putem priloga e-pošte, a sahrane – pretpostavljam suštinski dio normalnog “života” – i dalje se nužno obavljaju, iako bez najbližih rođaka koji vide mrtve ili čak stoje blizu njihove kovčege.
Ali postoji još nešto što sam primijetio u stvarnim ratovima koje pokrivam: da civili koji pate u borbama također imaju izvanrednu sposobnost da podnose gubitke oko sebe. To je nešto što ima veze sa idejom društva; ideja da je moguće, koliko god zgroženi ličnim okolnostima, razumjeti bol i smrt kao nešto što se približava normalnosti. Vidite, pravi ratovi se takođe kreću ka onome što bi se moglo nazvati „novom normalnošću“. Prijatelji i rođaci su ubijeni. Ne poznajem nikoga u Libanu ili Siriji ko nije doživio ovaj šok. Ali šok je takođe relativan.
U toku Sjeverna irska U sukobu, britanski ministar unutrašnjih poslova Redžinald Maudling – davno zaboravljeni prethodnik Priti Patel – 1971. je osvrnuo na ono što je nazvao „prihvatljivim nivoom“ nasilja. To su neminovno osudili oni koji su smatrali da je svako nasilje neprihvatljivo, ali je njegova primjedba imala jezivog smisla. Ovo je bio rat o kojem sam također imao prokletu privilegiju da izvještavam, i sjećam se kako su novinari tačno shvatili šta je Maudling mislio: da bi broj žrtava i bombardovanja u šest okruga mogao dostići tačku u kojoj su postali normalni.
Ovo se dogodilo u Libanu. Tokom prekida vatre, ili čak i bez primirja, Bejruti su vikendom odlazili na plažu da se sunčaju ili plivaju. Jednog užasnog popodneva, kršćanski falangistički topovi na istoku otvorili su vatru na zapadni Bejrut i njihove su granate pale među sunčane na plaži ispod mediteranskog Cornichea. Pokolj je bio zastrašujući. Naslovne stranice bejrutskih novina sljedećeg dana bile su pune fotografija koje nikada neće biti štampane u Evropi ili Americi.
Sedmicu kasnije, plaže su ponovo bile pune. Mnogi Libanci su pristali na "prihvatljiv nivo" smrti. Ovo je u jednom smislu bilo inspirativno – ljudska bića se mogu pokazati nepobjediva – ali na drugi način je bilo i duboko depresivno. Ako bi se civili – javnost, da se poslužimo našim zapadnim izrazom – mogli naviknuti na smrt, onda bi rat mogao trajati beskonačno. I zapamtite, ovo je bio rat izazvan od strane iste ljudske vrste koja je umirala u njemu.
Ali ovdje dolazim do zabrinjavajuće misli. Svi znamo da trenutni masovni evropski kućni pritvor miliona ljudi ne može trajati zauvijek. Švedska zapravo nikada nije uvela takav policijski čas. Njemačka i Italija i Holandija se sada polako i pažljivo otresaju. Čak i koktel sisa okolo Boris Johnson znaj da je ovo istina. I, što je još važnije, Britanci – sa ili bez malih Bregziteraca u Downing Streetu – sami će odlučiti kada bi karante trebalo završiti. Neće čekati da im to kaže narednik Plod.
A svi znamo da se trenutni virus Covid-19 neće "završiti" u tradicionalnom smislu da se rat završava. Neće biti posljednje žrtve. Ali kada brojke postanu niže, i ako ne dođe do druge posjete ove užasne stvari, Britanija će dostići, bojim se reći, "prihvatljiv nivo" smrti. Kada dnevna statistika pređe sa stotina na desetine, a zatim na desetke po danu, više neće biti brifinga u Downing Streetu, mnogo manje ozbiljnih razmišljanja naših zdravstvenih stručnjaka i, nažalost, manje sjećanja na žrtvu medicinskih sestara i doktora. Možda se čak kladimo na to kada će sljedeća runda torijevskih rezova biti nametnuta NHS-u.
Ali poenta je da svi mi – osim onih koji oplakuju muškarce i žene koje su voljeli – imamo sposobnost da apsorbiramo smrt. Kada vlada Ujedinjenog Kraljevstva povjeruje da je u ovoj sadašnjoj krizi postignut trenutak, otvorit će vrata i puteve, pa čak i restorane. Ekonomija mora preživjeti.
Johnson i njegovi pomoćnici će objaviti pobjedu, ali to će biti neistina. Britanci će i dalje umirati. Ali njihova smrt će postati normalna – poput onih pacijenata od raka ili srčanog udara ili žrtava saobraćajnih nesreća – i tako, u Džonsonovoj žalosnoj frazi, oni koji su izgubljeni „pre svog vremena“.
I na ovaj način, Britanci neće morati da uživaju „imunitet krda“. Sa ili bez zaštite od ovog ili sledećeg virusa, sa ili bez vakcine, oni će postati „krdo“ u drugačijem smislu te reči. Oni će, kako vlada na kraju želi da postanu, stado koje je imuno na smrt drugih, ono koje će apsorbirati prihvatljiv nivo smrti među svojim narodom. Svi će oni postati malo više tvrdoglavi – dobra viktorijanska riječ – na nanošenje takve patnje, i prestat će se svađati oko neuspjeha vlade Ujedinjenog Kraljevstva da spriječi ovaj bes.
I oni će – upotrijebimo odvratnu mantru svih političara – “nastaviti”. Oni će se "pomiriti" sa virusom. Kao što je Vlada davno radila – i nastaviće da radi.
I možemo zaboraviti bilo kakvo skupo planiranje za sljedeću posjetu. Dok ne naiđemo na Covid-20 ili Covid-22 ili Covid-30. Ili naiđe na nas.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati