Jennifer Loewenstein je nedavno napisala
I sama sam to rekla mnogo puta. Treba mi odmor od ovog groznog posla. Ne mogu više gledati vijesti o Iraku ili Palestini. Bojim se ovog krvavog rata i želim bijeg. Poštedi me eufemizama i laži, blaznog načina na koji naši lideri i njihovi kolektivni mediji govore o ubijanju i smrti, intelektualizacije oko ratnih troškova i uzroka od strane ljudi koji nikada nisu vidjeli ili čuli da je F-16 bacio bombu na civila zgrada. U toj zgradi su ljudi – sa porodicama, životima, istorijom, nadama i snovima za budućnost. Izbavi me odavde. Želim da zaboravim. Molim vas, isključite rat.
Oni koji imaju luksuz pobjegnu na internet, na stranice kao što su ZNet, Indymedia, FAIR i medialens.org, da pronađu nešto drugo osim 'eufemizama i laži', 'intelektualiziranja nad ratnim troškovima i uzrocima od strane ljudi koji nikada nisu vidjeli ili čuli F-16 je bacio bombu na civilnu zgradu.' Ali većina Amerikanaca – od kojih, u krajnjoj liniji, zavisi zaustavljanje ovog rata – nemaju luksuz da pobjegnu na internet. Umjesto toga, svoje vijesti dobijaju sa televizije i radija, i kao rezultat toga vjeruju da je Sadam Husein stajao iza 9. septembra i usvajaju pretpostavke da je Sadam najveća svjetska opasnost, da je Irak jedina zemlja koju treba pregledati, da SAD se bavi svrgavanjem diktatora i uspostavljanjem demokratija.
Dakle, vrijeme je da više protesta usmjerimo prema medijima. Ono što želimo je da mejnstrim mediji u svoje dnevne izvještaje uključe programe o miru i pravdi, koje priprema pokret za mir i pravdu. Ako ne pristanu na ovaj zahtjev, mi postavljamo njihove kancelarije, zauzimamo ih ako je potrebno i zatvaramo ih.
Šta je, zaboga, opravdanje za njihov nastavak postojanja? Nema moralnog, etičkog ili humanitarnog razloga da nam nastave davati procjenu žrtava (od 500 do 1,000,000), kao da razgovaraju o vremenu; ili da mirno raspravljaju o tome da li da ubiju šefa suverene zemlje, a zatim da o tome daju anketu, zaboga; ili da se ponašaju kao da su mir i pravda čudni, idiosinkratični koncepti koje ne mogu sasvim shvatiti. (I, usput, radi lakšeg lokalnog organiziranja, mainstream mediji su posvuda, u svakom gradu, svakom gradu, svakom kampusu i svakoj lokaciji).
Zaustavimo se i razmislimo koliko bi ovo bilo zabavno.
Zamisli ovo. Sljedeća velika konvergencija koju poziva United for Peace with Justice je, umjesto velikih marševa u Washingtonu, New Yorku i San Francisku, konvergencija u sjedištu CNN-a (ili Fox Newsa, ili MSNBC-a, ili bilo kojeg drugog mejnstrim medija ratnog navijačica) u Atlanta. Najavljuje se s velikom pompom i poziva ljude iz cijele zemlje na masovnu konvergenciju, program podučavanja o ratu i ulozi medija, te na kraju marš na CNN-u s namjerom da ga preuzme.
U sklopu poziva, grupa novinara od integriteta predstavlja dokaze da se mejnstrim mediji zapravo sistematski cenzurišu, pokazujući kako smrt civila "nije vijest" tokom avganistanskog rata i kako novinari CNN-a moraju neka sve njihove priče odobri 'cenzor' prije izlaska.
Aktivisti ističu stotine slučajeva u kojima CNN potiskuje slobodu govora, sprječava da se čuju stavovi i djeluje kao propagandna ruka ratobornog režima. Postoje lokalni tečajevi koji se pripremaju za konvergenciju, a zatim na licu mjesta, od kojih svi naglašavaju vlasničku strukturu medija, način na koji se vijesti i analize proizvode i sistematski filtriraju kako bi se koristili interesi bogatih i moćnih. . Aktivisti pripremaju primjere vrsta programa koje bismo željeli vidjeti, vrste debata koje bismo željeli održati. Ovi primjeri se šire u alternativnim medijima i dostavljaju CNN-u sa zahtjevom da se emituju.
Kada se zahtjev odbije, počinje mobilizacija. Kao što se uvijek događa sa tako velikim konvergencijama u kojima je planirana direktna akcija (preuzimanje CNN-a), američka vlada se priprema. Odbija da dozvoli demonstracije. Stvara levke i olovke, dovodi hiljade policajaca za nerede naoružanih suzavcem i biber sprejom. To militarizuje grad. To ometa međunarodne demonstrante koji pokušavaju ući u SAD na granicama. I sve to radi kako bi zaštitio CNN.
Na dan velikog marša govori povezuju rat i ulogu medija sa ratom kod kuće, sa ulogom medija u održavanju rasističkih stereotipa prema crncima u gradu Atlanti i samoj zemlji, sa ulogu militarizacije u tretiranju mladih obojenih ljudi kao topovskog mesa, do uloge policijske brutalnosti, zatvora i represije u skraćivanju života tolikog broja ljudi u SAD-u i samoj Atlanti. Govori se prisjećaju Martina Luthera Kinga i Atlante. Podsjećaju na blizinu Škole Amerike, njenu ulogu u širenju nasilja i diktature (za razliku od demokratije i ljudskih prava kako mediji tvrde) i rastućeg pokreta za gašenje SOA-e. A onda se desi marš.
Aktivisti dolaze u sjedište CNN-a – militarizirani, policijski, ograđeni ogradom, sa redovima policije za nerede. Dolazi do nenasilnog sukoba dok aktivisti pokušavaju da uđu u kompleks kako bi zauzeli štab. Kako će odgovoriti CNN? Hoće li novinari snimati demonstracije protiv njih? Hoće li intervjuisati aktiviste, pitati ih: 'Zašto želite da preuzmete CNN?' Hoće li snimiti odgovor? 'Zahtijevamo da CNN prikazuje programe o miru i pravdi. Smatramo da CNN ne bi trebao biti alat za bogate i moćne, već istinski demokratski medij. Smatramo da CNN ne bi trebao lagati da bi ohrabrio rat, već da govori istinu. Sjedinjene Države su bombardovale televizijske stanice u Beogradu 1999. godine zbog emitovanja 'ratne propagande' i stanicu Al-Jazeera u Afganistanu 2001. godine iz istih razloga. Ne želimo bombardovati CNN, ali on emituje ratnu propagandu i mi ćemo to preuzeti i osigurati da emituje vijesti koje predstavljaju većinu ljudi. ' Kako će se nositi sa sukobom koji se odvija izvan njihovog štaba?
Koliko god oni to sramotno podneli – a kada su aktivisti uradili nešto slično u Venecueli, televizijski mediji su to postupili prilično sramotno – izvesno je nekoliko stvari:
1) Biće primorani da reaguju, i primorani da obezbede izveštavanje o nečemu osim ratne propagande, za vreme trajanja demonstracija i
2) Njihova reakcija će učiniti njihove predrasude, njihove strukture i interese kojima služe, mnogo jasnijim javnosti. Biće im mnogo teže da se pretvaraju da su objektivna vest. Ako je iskustvo Venecuele relevantno, mediji će demonizirati demonstrante, vikati da im je narušena sloboda govora, a zatim će aplaudirati državnoj represiji nad slobodom govora demonstranata.
Kada se konvergencija završi, demonstranti se vraćaju kućama u svoje zajednice i pričaju iz prve ruke priču o protestu, koja će se neizbježno znatno razlikovati od onoga što je prikazano u mejnstrim medijima. Budući da postoji toliko svjedočanstava iz prve ruke od ljudi iz zajednica, mnogi članovi javnosti će prestati vjerovati televizijskim vijestima, i - kao u Venecueli - jednostavno će ih isključiti. Sljedeći niz demonstracija su slične lokalne akcije protiv lokalnih medija, koje se odvijaju uporedo s rastućim popularnim obrazovanjem i naporima nezavisnih medija.
Prije mjesec dana u Brazilu, Arundhati Roy je rekla:
Ako na ovaj sukob gledamo kao na direktnu konfrontaciju između 'Imperije' i nas koji mu se opiremo, moglo bi se činiti da gubimo. Ali postoji i drugi način gledanja na to. Mi, svi mi okupljeni ovdje, smo, svaki na svoj način, opsadili 'Imperiju'.
Možda ga nismo zaustavili na putu – još – ali smo ga skinuli. Natjerali smo ga da spusti masku. Prisilili smo ga na otvoreno. Sada stoji pred nama na svjetskoj pozornici u svoj svojoj brutalnoj, nepravednoj golotinji.
Vrijeme je da natjeramo i medije da skinu masku, da ih na silu izbace na vidjelo. Ono što slijedi neće biti lijepo, ali će biti edukativno. U Venecueli psiholozi proučavaju novu mentalnu bolest koju nazivaju "infofrenija". Bolest se javlja kada je ono što vidite na televiziji dijametralno suprotno od onoga što iz vlastitog iskustva znate da je stvarnost. Ako krenemo u kampanju za medijsku demokratiju, izložićemo se infofreniji, jer oni neće prestati da lažu. Ali mogli bismo im sve više otežati pretvaranje da govore istinu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati