Kako je mali izgledao u stolici s visokim naslonom. Morali ste jučer sjediti u dvorani Generalne skupštine UN-a da biste shvatili da George Bush Jnr – prijeteći ratom u onome što je izgrađeno kao kuća mira – može izgledati tako mali čovjek. Ali opet, Julije Cezar je bio mali čovjek, kao i Napoleon Bonaparte. Kao i drugi moderniji, manje pominljivi svjetski lideri. Kad bolje razmislim, bio je i general Douglas MacArthur, koji je imao svoju osovinu zla, koja ga je odvela sve do rijeke Yalu.
Ali jučer, na dvije trećine njegove virtuelne objave rata, došao je mali, opasan, izdajnički kod, koji je sugerirao da predsjednik Bush zaista namjerava poslati svoje tenkove preko rijeke Tigris. "Sjedinjene Države nemaju svađu sa iračkim narodom", rekao je. U press galeriji se niko nije pomešao. Ispod nas se nijedan diplomata nije pomaknuo na svom mjestu. Govor je već trajao 20 minuta, ali su pisci govora morali znati šta to znači kada su ga spojili.
Prije nego što je predsjednik Reagan bombardirao Libiju 1985. godine, objavio je da se Amerika "nije svađala sa libijskim narodom". Prije nego što je bombardovao Irak 1991. godine, otac Bush rekao je svijetu da se Sjedinjene Države "nije svađale sa iračkim narodom". Prošle godine Bush Sin, o napadu na talibane i al-Qa'idu, rekao nam je da "nije imao svađu sa narodom Afganistana". A sada se ta zastrašujuća mantra ponovila. Nije bilo svađe, rekao je gospodin Bush –apsolutno nikakve – sa iračkim narodom. Dakle, na sebi su pancirne jakne.
Možda je to bilo pravo mjesto da shvatimo koliko daleko nas može odvesti opsesija Bushove administracije Irakom. Zeleni mramorni elementi, zid od brušenog zlata i simbol tog opasnog svijeta zaštićenog palmama UN-a dali su Bushu namještaj cara, iako u maloj mjeri. Samo dan ranije, rekao nam je, Amerika je obilježila napad koji je "donio tugu mojoj zemlji".
Ali Osamu bin Ladena nije spomenuo ni jednom. Morali smo se ponovo upoznati sa Sadamom Huseinom – upotrijebio je Sadamovo ime sedam puta u svom obraćanju, uz bezbroj referenci na “irački režim”.
Jašući taj veo američkih suza koji su stvorile bin Ladenove ubice, takođe je bilo jasno da su Bušovi planovi za Bliski istok bili daleko većih razmera od pukog svrgavanja iračkog lidera koji je sebe nekada smatrao najboljim prijateljem Amerike u Zalivu. . Mora postojati demokratski Avganistan – predsjednik Hamid Karzai je energično klimnuo u znak odobravanja – i mora postojati demokratija u Palestini; a to bi dovelo do “reformi u cijelom muslimanskom svijetu”. Reforme? U Saudijskoj Arabiji? U Jordanu? U Iranu? Nije nam rečeno.
Tema Busha je, naravno, bila previše poznata, o Sadamitskom zlu, opterećena uobičajenim upozorenjima, uslovnim klauzulama i istorijskim iskrivljenjima. Svi znamo da je Sadam Husein opaki, okrutni diktator – znali smo to kad nam je bio prijatelj – ali je predsjednik insistirao da nam to ponovi. Sadam je više puta prekršio rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a; ovdje se, naravno, ne spominje izraelsko omalovažavanje rezolucija 242 i 338 koje zahtijevaju prekid okupacije palestinske zemlje.
Gospodin Bush je govorio o desetinama hiljada protivnika Sadama Huseina koji su bili uhapšeni i zatvoreni i po prijekom postupku pogubljeni i mučeni – „svim ovim užasima koje je od svijeta sakrio aparat totalitarne države“.
Ali nije se spominjalo, nažalost, da su sva ta premlaćivanja i paljevine i strujni udari i sakaćenja i silovanja veselo vršena kada je Amerika bila u vrlo dobrim odnosima s Irakom prije 1990. godine, kada je Pentagon slao obavještajne podatke Sadamu da mu pomogne da ubije više Iranaca.
Zaista, jedan od najizrazitijih aspekata Bushovog govora bio je da su svi grijesi za koje je on konkretno optužio Iračane – od kojih je dobar dio nesumnjivo istinit – počeli u ključnoj 1991. godini. Sadamovo omalovažavanje rezolucija UN-a kada su mu Amerikanci pomagali. Bilo je nekoliko podsjetnika gospodina Busha o gasnim napadima na Iran – bez pominjanja da bi isti taj Iran sada trebao biti dio “osovine zla”.
Zatim su se pojavili mali gramatički problemi, mala ruka koju istoričari koriste kada ne mogu pronaći dokaze koji bi dokazali da je Ričard III zaista ubio prinčeve u kuli. Da nije bilo Zaljevskog rata 1991., Irak bi “vjerovatno” posjedovao nuklearno oružje do 1993. Irak “zadržava fizičku infrastrukturu potrebnu za izgradnju” nuklearnog oružja – što nije isto što i stvarna izgradnja . Izraz “treba li Irak nabaviti fisijski materijal” ne znači da jeste. A kada je rečeno da entuzijazam Iraka za nuklearne naučnike „ne ostavlja nikakvu sumnju“ u njegov apetit za nuklearnim oružjem nije sasvim isto što je dokazano.
Možda je ova pretpostavka tačna – ali da li je to dokaz na osnovu kojeg će Amerika krenuti u rat? UN – jer je ovo bila careva poruka delegatima koji su sjedili ispred njega – mogli su je uzeti ili napustiti, pridružiti se Americi u ratu ili završiti kao onaj stari magarac, Liga naroda. Vjerovali ili ne, gospodin Bush je zapravo spomenuo Ligu, odbacujući je kao govornicu bez dodavanja da su SAD odbile da se pridruže.
Ali bilo je jasno kako će gospodin Bush prodati svoj rat 11. septembra. "Naš najveći strah je da će teroristi pronaći prečicu do svojih ludih ambicija kada im odmetnički režim snabdijeva tehnologije za masovno ubijanje", rekao je. I evo ga. Osama bin Laden je jednak Sadamu Huseinu i – ko zna – Iran ili Sirija ili bilo ko drugi. Kako se zvala rijeka koju je Julije Cezar prešao? Zar se nije zvao Rubikon? Jučer je gospodin Bush možda prešao istu rijeku.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati