Koliko još Ariel Sharon može da se pretvara da se bori u “ratu protiv terora”? Koliko još treba da verujemo u ove gluposti? Koliko još Amerikanci mogu ostati tako bezdušno nijemi suočeni sa opakim sukobom koji se približava zatamnjivanju zločina protiv čovječnosti 11. septembra? Teror, teror, teror. Poput znaka interpunkcije, ova riječ inficira svaki izraelski govor, svaki američki govor, gotovo svaki novinski članak. Kada će neko priznati istinu: da su Izraelci i Palestinci uključeni u prljavi kolonijalni rat koji će obje strane ostaviti posramljenim i poniženim?
Samo slušajte šta je Sharon govorila u protekla 24 sata. “Arafat je neprijatelj. Odlučio se za strategiju terora i formirao koaliciju terora.” To je otprilike ono što je predsjednik Bush rekao o Osami bin Ladenu. Ali šta to, zaboga, znači? Da Arafat zapravo ispraća bombaše samoubice, bira metu, količinu eksploziva? Da jeste, onda bi Sharon sigurno poslao svoje eskadrone smrti za palestinskim vođom prije nekoliko mjeseci. Na kraju krajeva, njegove ubice su već uspjele ubiti desetine palestinskih naoružanih muškaraca, uključujući povremene žene i djecu koji im se nađu na putu.
Pravi problem sa Arafatom je što on ima mnogo toga zajedničkog sa Sharon: star, nemilosrdan i ciničan; obojica ljudi preziru jedan drugog. Sharon vjeruje da se Palestinci mogu slomiti vojnom snagom. On ne shvaća šta je ostatak svijeta naučio tokom Sharonove opsade Bejruta 1982.: da se Arapi više ne boje. Jednom kada ljudi izgube strah, ne mogu se ponovo cijepiti strahom. Kada se bombaš samoubica oslobodi, rat se ne može dobiti. I Arafat to zna.
Ne, naravno, on ne šalje bombaše na njihove opake misije u restorane i supermarkete. Ali on zna da svaki samoubilački bombaški napad uništava Sharonov kredibilitet i dokazuje da su obećanja izraelskog lidera o sigurnosti lažna. Arafat je itekako svjestan da svirepi bombaši služe njegovoj svrsi – koliko god ih javno osuđivao.
Ali on – kao i Sharon – također vjeruje da njegovi neprijatelji mogu biti slomljeni vatrom. On smatra da se Izraelci mogu uplašiti da se povuku sa Zapadne obale i Gaze i istočnog Jerusalima. Na kraju, Izraelci će vjerovatno morati odustati od svoje okupacije. Ali Jevreji Izraela neće trčati ili se podvrgnuti beskonačnom ratu iscrpljivanja. Čak i ako Sharon bude izglasan bez vlasti – perspektiva za koju se mnogi Izraelci mole – sljedeći izraelski premijer neće pregovarati iz straha od bombaša samoubice.
Tako retorika postaje sve okrutnija, sve odvratnija. Hamas svoje jevrejske neprijatelje naziva “sinovima svinja i majmuna”, dok su izraelski lideri na različite načine bestijalizovali svoje neprijatelje kao “zmije”, “krokodile”, “zvijeri” i “žohare”. Sada imamo izraelskog oficira – prema izraelskom dnevniku Ma'ariv – savjetujući svoje ljude da prouče taktiku koju su usvojili nacisti u Drugom svjetskom ratu. “Ako je naš posao da zauzmemo gusto zbijeni izbjeglički kamp ili preuzmemo kasbu u Nablusu, i ako je taj posao dat (izraelskom) oficiru da izvrši bez žrtava s obje strane, on prije svega mora analizirati i okupiti lekcije iz prošlih bitaka, čak i  mada bi ovo moglo izgledati šokantno – da se analizira kako je njemačka vojska djelovala u varšavskom getu.
Pardon? Šta zaboga ovo znači? Da li to uzima u obzir brojeve koje su Izraelci označili na rukama i čelima palestinskih zatvorenika ranije ovog mjeseca? Da li to znači da izraelski vojnik sada treba Palestince smatrati podljudima – upravo kako su nacisti gledali na zarobljene i očajne Jevreje iz varšavskog geta 1944. godine?
Ipak, iz Washingtona dolazi samo tišina. A ćutanje, po zakonu, daje pristanak. Trebamo li biti iznenađeni? Na kraju krajeva, SAD sada donose pravila kako to ide. Zatvorenici se mogu nazvati "ilegalnim borcima" i dovedeni u Guantanamo Bay sa zalijepljenim ustima za polutajna suđenja. Avganistanski rat je proglašen pobjedom – a onda iznenada ponovo eksplodira. Sada nam je rečeno da će u Avganistanu biti drugih „frontova“, prolećna ofanziva „terorista“. Washington je također rekao da njegove obavještajne agencije – heroji koji nisu uspjeli otkriti zavjeru od 11. septembra – imaju dokaz (neobjavljen, naravno) da Arafat ima „novi savez“ s Iranom, što Palestince dovodi u „ osovina zla.”
Zar nema ko da izazove ove stvari? Prije nešto više od tjedan dana, direktor CIA-e George Tenet objavio je da Irak ima veze s al-Qa'idom. “Kontakti i veze” su uspostavljeni, rekao nam je. I to je ono što su govorili naslovi. Ali onda je Tenet nastavio rekavši da međusobna antipatija Al-Kaide i Iraka prema Americi i Saudijskoj Arabiji “sugerira da je taktička saradnja između njih moguća?” "Predlaže?" "Moguće?" je li to ono što g. Tenet naziva dokazom?
Ali sada svi unovčavaju “rat protiv terora”. Kada makedonski policajci ubiju sedam Arapa, oni objavljuju da učestvuju u globalnom “ratu protiv terorizma”. Kada Rusi masakriraju Čečene, oni sada procesuiraju „rat protiv terorizma“. Kada Izrael puca na Arafatov štab, kaže da učestvuje u “ratu protiv terorizma”. Moramo li svi biti uvučeni u opasnu američku samozaokupljenost zločinima od 11. septembra? Mora li ovaj podli rat između Palestinaca i Izraelaca biti iskrivljen na tako nepošten način?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati