Prije nekoliko mjeseci komandant venecuelanske vojske Raul Baduel opisao je nešto što ga je zabrinulo (1). Kolumbija je upravo kupila 46 borbenih tenkova AMX-30 od Španije. Mediji su tvrdili da su tenkovi trebali da se bore protiv trgovine drogom, ali to nije izgledalo uverljivo. Baduel je sumnjao da će tenkovi završiti na granici Venecuele.
Ovo raspoređivanje je juče blago izvještavano u El Tiempo, kolumbijskim nacionalnim novinama (2). 46 tenkova bit će dio nove brigade, posebno stvorene, za 'patroliranje granicom'. Četiri bataljona i grupa specijalnih snaga čine ovu novu brigadu. Tenkovi bi trebalo da stignu u avgustu (i pažljivo pratite vreme, jer ćemo to ponovo pogledati).
Članak El Tiempo se odnosi na potrebu za tenkovima kako bi se 'odbranila Kolumbija' od 'eventualnog upada iz Venecuele'. Brigada se tereti i za odbranu starosjedilaca Wayuua, koji su bili žrtve masakra koje su izvršile "ilegalne oružane grupe". Dakle, starosjedioci mogu biti sigurni pod zaštitom same vojske koja ih ubija direktno ili radeći s paravojnim jedinicama ('nezakonitim naoružanim grupama' koje slučajno rade s vojskom) koje ih ubijaju.
Što se tiče samih tenkova, njihova lokacija je nepoznata. Sporazum je potpisan između sadašnje kolumbijske vlade i španske vlade Jose Maria Aznara, koji se pobrinuo da proda tenkove prije nego što je izgubio izbore u martu. Ali, u uvodniku El Tiempa u istom izdanju spekuliše se da vlada Venecuele vrši pritisak na Zapaterovu novu špansku vladu da poništi dogovor. "Konačan odgovor će dati tenkovi", piše dopisnik El Tiempa iz Madrida Viktor Manuel Vargas. 'Odnosno, da li su isporučeni ili ne.'
To je vrlo dobar opis američke vanjske politike, zapravo, u regionu i drugdje: Konačan odgovor će dati tenkovi.
Nije slučajno da tenkovi za venecuelansku granicu stižu u avgustu. Referendum o opozivu Venecuele, na kojem će Venecuelanci glasati o opozivu predsjednika Huga Chaveza ili ne, održat će se 15. augusta. Do njega će doći, odnosno ako venecuelanska opozicija bude mislila da može pobijediti. Budući da venecuelanska opozicija nije mogla dobiti pošteno glasanje, vjerovatnije je da je čitava referendumska vježba, poput pokušaja državnog udara u aprilu 2002. i 'Nacionalnog štrajka' (3) kasnije te godine i 2003., samo još jedan dio kampanja destabilizacije protiv Chavezove vlade. U martu 2003., neposredno nakon što je 'Nacionalni štrajk' propao, kolumbijska vojska izvršila je raciju preko venecuelanske granice (4). Upravo u maju 2004. Venecuela je osujetila još jednu zavjeru u kojoj su učestvovale kolumbijske paravojne formacije, iako detalji nisu u potpunosti otkriveni. Prema izvještaju AFP-a, venecuelanska policija još uvijek pronalazi zalihe oružja i pojedince povezane sa zavjerom. (5)
Kolumbijska vojska i paravojska oduvijek su bili suštinski dio kampanje destabilizacije protiv Venecuele. Vrijeme slanja oklopne brigade na granicu s Venecuelanom, koje se poklapa s venecuelanskim referendumom i dolazi samo nekoliko mjeseci nakon pokušaja paravojne infiltracije, nije slučajno.
Na selu se kolumbijska vojska često bori na sljedeći način: paravojske se infiltriraju u zajednicu i pokušavaju izvući odgovor od gerilaca. U rijetkim slučajevima kada gerilci odgovaraju, paravojske se povlače i vojska ih zamjenjuje, napadajući gerilce teškim oružjem.
Ovo je ujedno i idealna formula za stvaranje graničnog rata: paravojna infiltracija, koju bi Venecuelanska vojska pokušala odbiti, čiju će odbranu moći probiti novi teški tenkovi kolumbijske vojske, prikladno postavljeni na 'graničnoj patroli'. postavljen je početni 'incident'. To bi onda bilo predstavljeno kao 'venecuelanska agresija', i bez sumnje bi američke novine krenule s radom da pišu o tome kako je Chavez započeo rat da spriječi referendum. Rat bi se tada mogao brzo promijeniti iz onog između Kolumbije i Venecuele u rat između SAD-a i Venecuele. Možda bi mogla uslijediti repriza od oko 3,000 civila ubijenih u najsiromašnijim kvartovima Paname 1989. godine, zajedno s medijskom kampanjom o njihovom 'spašavanju', dok bi na televiziji prikazivali srećne bogate Venecuelance kako aplaudiraju? (Ovo je nesavršena analogija: Noriega je zapravo bio diktator, a Chavez nije.)
Ukoliko se to dogodi, jedan od aplauza biće i predsjednik Kolumbije Alvaro Uribe Velez.
-Predsednik Kolumbije, koji je pre neki dan rekao publici od 150 mlađih oficira na vojnom koledžu u Bogoti 'Ne brinem za Amnesty International, na koju nikada nećemo moći da računamo. Brinem se da narod može vjerovati vojnicima otadžbine, da narod može vjerovati nama. Ovo me brine.' (6)
-Predsjednik Kolumbije, koji je pokušao u oktobru 2003. da dobije amandman na ustav koji bi mu omogućio da bude ponovo izabran raspisivanjem referenduma narodu koji je to zaokružno odbio, tiho je dao amandman u parlament (7).
-Predsednik Kolumbije, koji je bio guverner Antiokije, departmana odakle su paravojne snage otišle da izvrše jedan od najgorih masakra koji se dogodio na mestu zvanom Mapiripan. Dan prije nego što je Uribe rekao vojnicima da se 'ne brine za Amnesty International', penzionisani kolumbijski general, Jaime Umberto Uscategui Ramirez, opisao je vrlo detaljno kako su vojska i paravojska koordinirali da nekoliko desetina paravojnih jedinica bude transportovano iz Uribeovog odjela u Mapiripan da izvrše njihovo klanje. Njegov opis, objavljen na stranicama kolumbijskih nacionalnih novina, detaljno opisuje kako su vlasti u Antioquiji, dio Uribeove administracije, znale za ovaj planirani masakr mnogo prije nego što se dogodio. (8)
Razmislite na trenutak kako bi američki mediji reagovali da je bilo šta od ovih stvari istina o predsedniku Venecuele. Čini se da je najgora stvar koju američki mediji mogu pronaći da optuže Chaveza je 'Podizanje siromašnih' (9).
Da budemo pošteni, između njegovih privatizacija, njegovih radničkih 'reforma' i njegovog napada na sindikaliste, javni sektor i siromašne u Kolumbiji, niko nije mogao optužiti Uribea da 'podilazi siromašnima'. Samo od vojne agresije, paravojnih ubistava, antidemokratske političke manipulacije i ekonomske pljačke – ništa od toga nije zločin, sve dok je učinjeno u službi ispravnih interesa.
U avgustu bi Venecuelanci trebalo da ponovo glasaju kako bi odredili svoju budućnost. Mnogo je onih koji misle da je venecuelanska većina već glasno i jasno progovorila i da je ovaj referendum laž. Lažno ili ne, Chavez bi lako mogao dobiti pošten referendum. Prava opasnost je da ako Uribe i Sjedinjene Države imaju svoj put, 'konačni odgovor' mogu biti 'tenkovi.'
bilješke
1) Dieterich intervjuiše Baduela 21. marta 2004. (original na rebelion.org)
2) El Tiempo, 18. jun 2004., 'Crean primera brigada de frontera en limite con Venecuela'
3) Vidi moje 'Venecuelanski nacionalni štrajk', 10. decembar 2003:
4) Pogledaj moju 'Što kolumbijska vojska radi napadajući Venecuelu?' 3. aprila 2003
5) Vidi moje 'Teroristička zavjera osujećena!' 10. maja 2004
6) El Tiempo, 18. juna 2004. 'Presidente à lvaro Uribe ordena envÃo de comandantes militares a las regiones para que dirijan tropas.'
7) El Tiempo, 17. juna 2004. 'Camara de Representantes aprobó la reelección predsjedničke inmediata en cuarto debate.'
8) El Tiempo, 16. juna 2004., 'Asà llegaron los paramilitares a perpetrar la masacre de Mapiripan según el general Uscategui'
9) Pogledajte Blog Zeynep Toufe za seciranje članka Washington Posta koji zaslužuje mjesto u historiji kampanje destabilizacije.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati