Početkom prošlog mjeseca pet muškaraca je ubijeno u visokoj zgradi u centru Karakasa tokom ranog jutarnjeg sukoba između specijalne obavještajne policije (CIPCC) i naoružanih članova revolucionarnih kolektiva. Iako su okolnosti koje su dovele do tog događaja još uvijek nejasne, takozvani masakr u Quinta Crespou stvorio je efekat talasanja unutar venecuelanske ljevice koji je brzo istaknuo rastući razdor između revolucionarne ljevice i bolivarske vlade.
Dok se izraz „kolektiv“ u Venecueli može odnositi na bilo koju organiziranu grupu, obično urbanu, mnogi od onih koji su danas u okolini bili su autonomno organizirani za vrijeme predsjednika Huga Chaveza kako bi zaštitili revoluciju, njene narode i njene ideale. Drugi, sa sličnim ciljevima, postoje već decenijama i bili su povezani sa urbanim gerilcima 1980-ih.
Većina zvaničnika bolivarske vlade istorijski je oklijevala da pokaže podršku onim nekoliko kolektiva koji brane svoje pravo na nošenje oružja.
Odmah nakon objavljivanja priče, vodeće provladine publikacije brzo su demonizirale pet žrtava u Quinta Crespo, ponavljajući tvrdnje ministra unutrašnjih poslova Miguela Rodrigueza Torresa da su oni poznati kriminalci koji koriste kolektiv kao paravan.
Revolucionarni sekretarijat Venecuele, osnovna organizacija, objavio je te večeri na Tviteru: „Ne možemo reći da su kriminalci, infiltratori, ubice i kidnaperi revolucionari. Podržavamo akcije CICPC-a i vlade.”
Objavljene su samo najzagonetnije informacije o samim žrtvama. Ali sam Sekretarijatov opis „infiltratora“ je upravo ono kako veliki dio ljevice već dugo vidi CICPC i druge trule grane snaga nacionalne sigurnosti unutar revolucije.
Dvije sedmice nakon pucnjave sa tenzijama u porastu, velika grupa kolektiva krenula je u marš na Caracas tražeći pravdu i pozivajući na intervenciju ministarstvo unutrašnjih poslova. Grupi je blokiran marš iz "sigurnosnih razloga".
Taman kad je lonac trebalo da proključa, bivši potpredsjednik i poznati novinar Jose Vicente Rangel, čiji rad uglavnom prati državni narativ, apelirao je na vladu u žestokom uvodniku.
“Način na koji su funkcioneri CICPC-a ubili pet militantnih čavista, članova kolektiva, umjesto da ih privedu i obavijeste javnog branioca, nastavili su da ih ubijaju pred njihovim porodicama... to je nešto neprihvatljivo u demokratiji. [Što se tiče] izgovora da su bili kriminalci... Koja sudska vlast ih je odredila da to budu?” Vicente Rangel je napisao. “Ove teške pojave u zemlji... obavezuju vladu da donese izuzetne mjere, da spriječi metastaze. Da zaustavimo širenje nekažnjivosti.”
Kao na znak, predsjednik Nicolas Maduro iznenadio je naciju te večeri smijenivši Rodrigueza Toresa s njegove funkcije ministra unutrašnjih poslova, iako ga je uvjeravao da će nakon kratkog predaha biti ponovo pozvan da služi na drugom mjestu.
Bivši ministar je predvodio Civilni plan razoružanja za borbu protiv kriminala, s namjerom da se smanji broj vatrenog oružja po glavi stanovnika, za koji se prema nekim procjenama nalazi 1:1. Međutim, operacija razoružanja dovela je do porasta snaga sigurnosti u bariosima, što je dovelo do toga da je neki ljevičarski kritičari smatraju militarizacijom tih siromašnijih naselja.
Politički analitičar Roland Denis odgovorio je na Madurovu odluku člankom pod naslovom; “Narodna pobjeda: konačno ministar vrijedi manje od života masakriranih narodnih boraca.” On je u svom odgovoru pozdravio Madurov gest koji ga je, kako je rekao, odlučno izdvojio od prethodne administracije Četvrte republike, tokom koje su obavještajci i policajci djelovali nekažnjeno.
Ipak, Denis je napisao: “U suprotnosti sa onim što ovaj pacifistički priručnik [Rodrigueza Toresa] kaže – što su ljudi bolje naoružani i što su represivne strukture razoružane, počevši od države, to smo bliže pobjedi.”
Dok su drugi imali manje problema s planom razoružanja, mnoge javne ličnosti slijedile su Denisa i Vicentea Rangela prisjećajući se nedavnih incidenata nekažnjivosti i pridružile se horu tražeći pravedniju policiju – nešto što je Chavez obećao da će ispuniti.
Istodobno otkrivanje dvojice policajaca koji su pomagali u ubistvu mladog zamjenika Roberta Serre prošlog mjeseca postavilo je teren za Madurov odgovor. Venecuelanski lider je prošle nedjelje najavio da je potrebna "revolucija" policije i "čišćenje" sigurnosnih snaga.
Teško je biti siguran da li je zamjena Rodrigueza Torresa bila dugo planirana ili kao odgovor na operaciju Quinta Crespo. Opozicija je, međutim, odgovorila predvidljivo, kao što je naveo argentinski novinar Fernando Vicente Prieto u eseju od 30. oktobra.
Desničarski mediji oscilirali su između osude tih „nasilnih kolektiva“, čime se pojačava uobičajena kriminalizacija narodnih pokreta, i napada na vladu zbog nasilja u operaciji“, napisao je Vicente Prieto. „Bez izuzetka cilj [medija] je bio da ilustruju ideju da „čavisti ubijaju među sobom“.
Za osobu koja se slaže s ovim uvjerenjem, gotovo je nemoguće shvatiti značaj takvih događaja za većinu pristalica vlade. U protekloj godini, suzbijanja kriminala i krijumčarenja su zabilježili definitivan pad u oba slučaja. Međutim, dok vlada baca široku mrežu, postavljajući kontrolne punktove u javnom prevozu i u barijama, kraljevi kriminala prolaze u uglađenim automobilima dok policija zatvara oči.
Uzimajući u obzir njihove veze sa Bratton grupom i brutalnom kriminalizacijom siromaštva od strane prethodne administracije, današnji opozicioni lideri su više zaokupljeni kritikovanjem vladinih pokušaja da smanji kriminal, a ne razmatranjem efekta koje bi te metode mogle imati na popularne klase.
Ali ljevica je prepoznala sablasni značaj pucnjave u Quinta Crespo i iskoristila je trenutak da se okupi za promjenu.
Svedočanstvo veze koja još uvek postoji između vlade i masa je da nakon katastrofe kao što je Quinta Crespo dolazi obećanje za reformu policije; novi pokušaj da se nekažnjivost protera u dane Četvrte republike.
Međutim, čišćenjem sigurnosnih snaga od korumpiranih zvaničnika, vlada se obavezuje da će razbiti neke od najmoćnijih mafija u karipskom regionu. Priča se da ga je čuvar Roberta Serra prodao za četvrt miliona dolara, što postavlja pitanje; ko je platio četvrt miliona?
Malo je vjerovatno, suprotno onome što bi nas desničarski mediji htjeli vjerovati, da je smrt mladog poslanika bio jednostavan čin čavista koji ubija čaviste. Oni koji vode čistku i revoluciju venecuelskih policijskih snaga mogu otkriti da je preklapanje između civilne sigurnosti i političkih strategija veće nego što su zamišljali. Šta se dešava kada kreneš za kingpinsom?
***
Sljedeći članak razmatra pozadinu osobe koju je Maduro izabrao da vodi policijsku revoluciju; bivši policajac i bivši gradonačelnik Karakasa Freddy Bernal. Drugi članak je napisao sam Freddy Bernal, koji pokušava razjasniti ulogu kolektiva u revoluciji.
Freddy Bernal će voditi policijsku revoluciju
Horacio Duque/ aporrea.org
Lidera socijalista i zamjenika PSUV-a, Freddyja Bernala, predsjednik Nicolas Maduro je imenovao za šefa Predsjedničke komisije za transformaciju policijskih tijela i izgradnju novog modela policije.
Ova mjera dolazi nakon raznih događaja koji su ostavili veliki utjecaj na naciju. Mislim na masakr u Quinta Cespo, 7. oktobra tekuće godine, tokom kojeg su petorica članova kolektiva [imenovanog] 5. marta hladnokrvno ubijena, u zgradi Manfreddi, od strane članova CICPC-a. . Blizu iza su bile optužbe koje su iznijele vodeće javne ličnosti u vezi s tom krvavom aferom, smjenom ministra Rodrigueza Torresa na njegovom visokom vladinom uredu i trenutnim uništenjem unutrašnjeg kruga CICPC-a.
Freddy Bernal je priznati vođa socijalističke bolivarske revolucije. Njegova putanja pokazuje da se 1992. pridružio drugim policijskim zvaničnicima u revolucionarnoj borbi koju je predvodio komandant Hugo Chavez. Formirao je dio MBR-200 [Čavezove prve političke stranke], a kasnije se pridružio Pokretu Pete republike. Bio je dio Ustavotvorne skupštine 1999. i bio je gradonačelnik Libertadora [Karakasa], gdje je vodio politiku transcendentalnog uspjeha favorizirajući najugroženije grupe društva. On je također predvodio otpor protiv državnog udara 2002. na čelu s “Pedrom Carmonom Briefom”. [Bernal] je ličnost zajednice koju većina građana veoma cijeni i predmet klasne mržnje ultradesničarskih grupa i tajnih službi imperijalističke sjevernoameričke države.
Nije mu lako u ulozi koju mu je dao šef države. Nasilje, nesigurnost, nekažnjivost i neefikasnost u policijskim organima složeni su fenomeni koji imaju destabilizujući efekat na venecuelansko društvo 21. stoljeća. Prema onome što možemo pretpostaviti, brojni segmenti policijskog aparata su potpuno istrulili, zaraženi korupcijom i kriminalom. Policijski sistem i detektivi su, ako hoćete, simbol stare oligarhijske države koja odbija da nestane. Pozitivne reforme koje je napravio predsjednik Chavez, kao što je stvaranje Nacionalne bolivarske policije [PNB] i Eksperimentalnog univerziteta sigurnosti [UNES] su ipak entiteti koji nastavljaju predstavljati ozbiljne distorzije i oduzimanja imovine koja oduzima legitimnost državi. Lokalna i državna policija, zajedno sa nacionalnim organima zaduženim za sudsku istragu, doživljavaju se kao mehanizmi u službi moćnih mafija koje su nad njima stekle kontrolu mitom i sporednim poslovima.
[Dato mu je] šest mjeseci, od 1. novembra 2014. do 30. aprila 2015., da preduzme sve neophodne radnje koje će omogućiti radikalnu promjenu u državnim policijskim snagama. Predsjednik Maduro je rekao da se posao mora obavljati ruku pod ruku s ljudima, s tačnim rezultatima. Nadamo se da će to biti tako.
Bernal je rekao da je potrebno ponovno osnivanje policijskih institucija i istražnih organa kako bi efikasan sistem, sa kvalifikacionim vještinama i besprijekornom etikom, mogao poštovati i garantirati osnovna ljudska prava građana.
Prvi zadatak, koji se ne može odlagati, je trenutno čišćenje korumpiranih elemenata koji su se infiltrirali u policijske institucije. Drugi je podizanje profesionalnih sposobnosti policije. A najvažnije se sastoji u organizovanju tijela zajednice, kvartovske policije, koja zaista može osigurati prevenciju kriminala.
U svakom slučaju, šta god da proizlazi iz rada Komisije, to ne može biti još jedno nasilno čudovište koje karakterizira masakre i okrutno postupanje prema bespomoćnom narodu.
Sretno u ovom kolosalnom poduhvatu. Neprijatelj čeka i sprema zasedu da spreči ovu promenu.
***
Šta su kolektivi? Neophodno pojašnjenje
Freddy Bernal/ aporrea.org
U želji da sakriju svoje namjere da održe sistem dominacije, lažni jezik je jedno od najefikasnijih oružja koje snage reakcije koriste da zavedu većinu. Zagovornici 11. aprila [pokušaja puča 2002.] ušuljali su se ispod plašta navodnog „civilnog društva“; prevarivši dobar broj Venecuelanaca da ih učini nevoljnim učesnicima pokolja kojim su hteli da opravdaju fašistički puč. Kada su ljudi i bolivarski vojnici razbili zaveru, termin je nestao za one koji su sebe tako nazivali, jer podseća na ogroman poraz i đavolsku medijsku mašinu koja ga je podržavala.
Nakon toga, mi revolucionari smo postali “zvaničnici” [tj. “establišment”], a kontrarevolucija je postala “opozicija”. Nije jednostavna stvar da su mediji u rukama oligarhije ove riječi skovali u svakodnevnu upotrebu. Takvi termini nas vraćaju na sada prevaziđeni Punto-Fijo pakt [u odnosu na politički sporazum koji je strukturirao predbolivarski politički sistem], u kojem su se mijenjali u vlasti tokom četiri decenije. Pet godina u “zvaničnosti” i pet u “opoziciji” bila je najveća moguća promjena u adeco-copeyano političkom sistemu [u odnosu na dvije dominantne stranke predbolivarskog perioda]. Ali ovaj put postoji velika razlika, a to je da se bolivarski narod neće prilagoditi da se smenjuje u upravljanju državom: stigli su u vladu da je transformišu i poduzmu revoluciju. Tako vidimo kako desnica, uz pomoć svog informativnog aparata, jednostavnom upotrebom ponovnog označavanja jezika, iskrivljuje velike istorijske ciljeve koje smo sami predlagali. Uprkos gnijezdu sebičnog ega u kojem raspravljaju, greška je potcjenjivati sposobnost prava na napredovanje manipuliranjem svijesti i blatnjavanjem našeg smjera. Neka bude jasno, mi smo revolucionari, što je mnogo drugačije i mnogo više od toga da smo „zvaničnici“.
Mislim da je gornja refleksija neophodna da bih se osvrnuo na takozvane “kolektive” i način na koji je kontrarevolucija godinama iskrivljavala njihovu sliku i koncept. Naši neprijatelji, bez obzira na političku boju ili glasnogovornik desetina frakcija na koje su podijeljeni, pokušavaju kriminalizirati organizirani revolucionarni narod. U imidžu koji žele da nametnu, „kolektiv“ (isto kao i „komunalno“) je sinonim za kriminalno nasilje, nered, smrt, teror i nezakonitost. Upravo su to riječi koje nam padaju na pamet kada razmišljamo o Leopoldu Lopezu i gradonačelnicima koji su pro-guarimbero [u vezi sa nasilnim nemirima opozicije i uličnim barikadama koje su se dogodile ranije ove godine] koji se sudski procesuiraju zbog zavjere protiv mira u zemlji. Upravo se za to tereti mladi Lorent Enrique Gomez, na raznim snimcima kao dokaz, i koje su Capriles, Chuo, Ledezma i Maria Corina Machado [sve opozicione ličnosti] toliko branili.
Trik pripada imperijalnim medijskim laboratorijama. Optužili su Muamera Gadafija da je napao njegov narod i bili su klevetnici koji su omogućili zvjersku genocidnu invaziju na Libiju. Otpor palestinskog naroda optužuje za terorizam cionistička okupacija koja je masakrirala hiljade nevinih ljudi. Isto u Siriji, sa priznatim teroristima IS-a, koje su još jučer finansirale i organizovale [imperijalne zemlje], koji su ih nazvali „Slobodna sirijska armija“. Na isti način, kolektivi su po zakonu odgovorni za svaki zločin, ali oni koji na tome najviše insistiraju su ultradesničari, koji su prije nekoliko mjeseci zatvarali ulice, uništavali javne službe i nekažnjeno ubijali i ranjavali, sa saučesničko ćutanje cijele “demokratske opozicije”. Radi se o starom triku, u kojem džeparoš uhvaćen kako krade torbicu, a zatim skandalozno optužuje žrtvu za zločin da zbuni i izbjegne ostvarivanje pravde.
Međutim, šta je kolektiv? Kolektivi nisu one „naoružane horde čavista“ o kojima kontrarevolucija toliko priča i tvituje. Kolektivi su grupe organizovanih ljudi koji rade na očuvanju, djelotvornosti i produbljivanju ustavom posvećenih prava. One se posvećuju vrlo različitim ciljevima: ekološkim, feminističkim, pravima seksualne raznolikosti, obrazovnim, kulturnim, sportskim, susjedskim, rekreativnim, političkim ili odbrani nacije, preuzimajući svoju ustavnu suodgovornost. Oni mogu biti orijentisani od strane vlade, jedne od stranaka koje je podržavaju ili biti autonomni.
2002. godine, kako bi nas oslabili i razvili zavjeru, kao što sada pokušavaju ponovo, bolivarski krugovi su kriminalizirani. Zvali su ih „krugovi terora“, kada su bili samo političke organizacije ulične podrške, u vremenima trajne agresije protiv bolivarske vlade. Sjećam se rečenice generala izdajnika Damianija Bustillosa (de facto ministra unutrašnjih poslova [predsjednika državnog udara Pedra] Carmone): “Locirali smo Freddyja Bernala, vođu bolivarskih krugova, prevrnuti ćemo kamen u potrazi za njim”. Tako je i rukovodstvo kriminalizirano, pravdajući selektivni atentat na one koji su imali i imaju trajnu vezu sa osnovnim slojevima chavista revolucije. Ovo je zlonamjerna praksa iskrivljavanja aktivnosti ili profila vođe (ili lokalnog pokreta) kako bi se izazvao strah ili odbacivanje, moralno se uništi, a zatim izvrši njihov atentat kada postoji prilika.
U toj kobnoj 2002. fašističkom puču, gašenju nafte i štrajku šefova, bolivarski krugovi bili su bedem u mirnoj odbrani revolucije, baš kao što su različiti kolektivi danas, u svojoj velikoj većini, predani branitelji naslijeđe komandanta Chaveza i revolucionarne vlade Nicolasa Madura. Stoga su kolektivi, u suštini, bilo koji izraz organizovanog bolivarskog naroda.
Još jedna stvar. Kolektiv, ili onaj koji čini njegov dio, ne karakterizira činjenje zločina, izazivanje straha ili napad na građane: upravo suprotno. Osnova njihove prakse je solidarnost, poštovanje zajedničkog života i stalni rad na postizanju vrhovnog cilja revolucije: spojiti kraljevstvo slobode sa onim potrebe, ili da upotrebimo riječi Oslobodioca [Simona Bolivara], „proizvesti najveći mogući zbir sreće”.
***
Preveo venezuelanalysis.com.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati