Izvor: The Nation
J6. januar 2021. dugo će se pamtiti kao dan kada su se sudarila dva pravca američkog iskustva, oba duboko ukorijenjena u našu nacionalnu historiju. Jedan se ogledao u izboru afroameričkih i jevrejskih senatora iz Gruzije. Ovo je država koja je svjedočila linču 1915. nad jevrejskim upravnikom fabrike Leom Frankom, transformaciji Toma Watsona iz populiste koji je nastojao da ujedini siromašne crno-bijele farmere u opakog rasistu i antisemitu, i masakra u Atlanti 1906. u kojem su bijele mafije ubile možda dva tuceta Afroamerikanaca, a da ne spominjemo premijeru filma 1939. Otislo sa vjetrom, paean Ku Klux Klanu. Rezultati izbora su kulminacija masovnog, međurasnog pokreta za transformaciju države koja je dugo uskraćivala svom crnačkom stanovništvu pravo glasa u pravu demokratiju. Kampanja koju vode Stacey Abrams i drugi za registraciju novih birača je inspirativan primjer mogućnosti progresivne promjene.
Ipak, pobuna pristalica predsjednika Trumpa, čiji je cilj spriječiti prebrojavanje elektorskih glasova, otkriva mračniju stranu povijesti američke demokracije. Može se početi činjenicom da, više od dva vijeka od donošenja Ustava, mi još uvijek biramo predsjednika putem Izbornog kolegijuma, arhaičnog sistema koji odražava uvjerenje osnivača da se običnim ljudima ne smije vjerovati direktno glasanje za predsjednika i njihovu želju da ojačaju robovlasnički Jug, čija je politička moć povećana klauzulom od tri petine koja je ropskim državama davala dodatne elektorske glasove na osnovu njihovog obespravljenog crnačkog stanovništva. Zaista, Trump okupira Bijelu kuću samo zato što nedemokratski izborni sistem omogućava da se izgubi glasanje i ipak postane predsjednik. Štaviše, napori da se pravo glasa ograniči po rasi, polu ili nekim drugim kriterijumima imaju dugu istoriju. Ideja da narod treba da bira svoje vladare, suština demokratije, uvek je koegzistirala sa uverenjem da previše ljudi – pogrešne vrste – glasa. Zahtjev Gruzije da kandidati za funkciju dobiju preko 50 posto glasova ili se suoče sa drugim krugom izbora, usvojen 1963. na vrhuncu revolucije građanskih prava, imao je za cilj spriječiti pobjedu kandidata kojeg preferiraju crnci ako nekoliko kandidata podijeli glasove bijelaca.
Događaji od 6. januara su logična kulminacija nepoštovanja vladavine prava koje je gajilo Trampovo predsedništvo, što se vidi u veličanju naoružanih neofašističkih grupa, najozloglašenije do sada u Šarlotsvilu; raspirivanje nereda protiv maski i blokade u Michiganu i drugim državama; i odbijanje da se prihvate jasni rezultati predsjedničkih izbora. Ali oni koji poznaju američku istoriju znaju da pobuna na Kapitolu nije bila prvi pokušaj da se vanpravno ponište rezultati demokratskih izbora. Era rekonstrukcije i godine koje su uslijedile svjedočile su mnogim takvim događajima, od kojih su neki bili daleko nasilniji od nereda 6. januara. Desetine pripadnika crnačke jedinice milicije ubijeni su 1873. u Kolfaksu, La., od strane naoružanih belaca koji su preuzeli kontrolu nad lokalnom vladom od izabranih crnačkih zvaničnika. Ustanak sljedeće godine od strane Bijele lige nastojao je zbaciti vladu biračke rekonstrukcije Louisiane. (Spomenik ovom nastojanju da se povrati prevlast belaca decenijama je stajao u New Orleansu dok ga 2017. nije uklonio gradonačelnik Mitch Landrieu.) Godine 1898., državni udar naoružanih bijelaca u Wilmingtonu, NC, zbacio je izabranu biračku lokalnu vladu. Početkom 20. vijeka, glasanje i držanje funkcija crnaca u suštini je okončano širom Juga. Ovo nije samo drevna istorija. Tek 2013. godine, Vrhovni sud je izbacio ključne odredbe Zakona o biračkim pravima, otvarajući vrata široko rasprostranjenim naporima u državama pod kontrolom republikanaca da se suzbije mogućnost glasanja. Nemojmo pretpostaviti da su do nemira na Kapitolu Sjedinjene Države bile demokratija koja je dobro funkcionirala.
Alexander H. Stephens, politički lider iz Gruzije koji je bio potpredsjednik Konfederacije, slavno je opisao nastojanje da se stvori robovlasnička republika kao oličenje „velike istine da crnac nije jednak bijelom čovjeku, da je ropstvo… je njegovo prirodno i normalno stanje.” 6. januara je možda prvi put da je zastava Konfederacije otvoreno istaknuta u zgradi Kapitola – šokantan prizor koji se, nadam se, više nikada neće ponoviti. Ali u svom protivljenju uklanjanju spomenika vođama Konfederacije i preimenovanju vojnih baza na osnovu toga da brišu “našu” historiju, Trump je svjesno identificirao svoje predsjedništvo s Konfederacijom i bijelim nacionalizmom u njegovoj srži.
Danas Sjedinjene Države troše mnogo više na svoju vojsku nego bilo koja druga nacija. Ipak, rulja koja je upala na Kapitol nije se sastojala od Kineza, Iranaca, Rusa ili drugih navodnih neprijatelja američke demokratije, već od naših sugrađana. Prije skoro dva stoljeća, u svom čuvenom govoru u liceju, Abraham Lincoln je osudio rastuće nepoštovanje vladavine prava kao najveću opasnost za američku demokratiju. “Ako je uništenje naša sudbina”, izjavio je, “mi sami moramo biti njegov autor i dovršitelj.” Rezultati u Gruziji i Trumpov skori odlazak s predsjedničke funkcije pružaju nadu za revitalizaciju demokratske političke kulture. Ali sada, kao u Linkolnovo vrijeme, opasnost za američku demokratiju na kraju leži unutra.
Eric Foner, član The Nationurednički odbor i DeWitt Clinton profesor emeritus istorije na Univerzitetu Columbia, autor je, nedavno, Drugo osnivanje: Kako su građanski rat i rekonstrukcija prepravili Ustav.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati