Još od 1948. godine, kada je profesor sa Harvarda Arthur Schlesinger stariji zatražio od 55 istoričara da rangiraju američke predsjednike na ljestvici od "velikih" do "neuspjeha", takve su ankete omiljena zabava za nas koji proučavamo američku prošlost.
Promjene u predsjedničkim rang listama odražavaju promjene u načinu na koji gledamo na historiju. Kada je sprovedena prva anketa, era rekonstrukcije koja je uslijedila nakon građanskog rata smatrana je vremenom korupcije i loše vlasti uzrokovane davanjem prava glasa crncima. Kao rezultat toga, predsjednik Andrew Johnson, vatreni bijelac koji se protivio naporima da se prošire osnovna prava na bivše robove, ocijenjen je "skoro odlično". Danas, nasuprot tome, naučnici smatraju Rekonstrukciju pogrešnim, ali plemenitim pokušajem izgradnje međurasne demokratije iz pepela ropstva - a Džonsona ravnim neuspehom.
Češće, međutim, rangiranje pokazuje izuzetnu ujednačenost iz godine u godinu. Abraham Lincoln, George Washington i Franklin D. Roosevelt uvijek su u kategoriji „velikih“. Većina predsjednika je rangirana kao “prosječna” ili, manje dobrotvorno rečeno, osrednja. Johnson, Franklin Pierce, James Buchanan, Warren G. Harding, Calvin Coolidge i Richard M. Nixon zauzimaju donju ljestvicu, a sada je predsjednik Bush vodeći kandidat da im se pridruži. Pogled na istoriju, kao i Bushovu politiku, objašnjava zašto.
U vrijeme nacionalne krize, Pierce i Buchanan, koji su služili osam godina prije građanskog rata, i Johnson, koji ga je pratio, jednostavno nisu bili dorasli tom poslu. Tvrdoglavi, uskogrudi, nespremni da slušaju kritike ili da razmotre alternativu katastrofalnim greškama, okružili su se ulizicima i oblikovali svoju politiku tako da se obraćaju retrogresivnim političkim snagama (u to doba, pro-ropski i rasističkim ideolozima). Čak i nakon što su odbijeni na izborima na sredini mandata 1854., 1858. i 1866. godine, ignorirali su glavne tokove javnog mnjenja i držali se pogrešne politike. Bushovo predsjedništvo svakako ih podsjeća na njih.
Harding i Coolidge se najviše pamte po korupciji tokom godina na vlasti (1921-23 i 1923-29, respektivno) i po kanalisanju novca i usluga velikom biznisu. Smanjili su poreze na prihod i korporativne poreze i podržali kampanje poslodavaca za eliminaciju sindikata. Članovi njihovih uprava primali su mito i mito od lobista i biznismena. “Nikad prije, ovdje ili bilo gdje drugdje”, objavio je Wall Street Journal, “vlada nije bila tako potpuno spojena s poslovanjem.” Žurnal je teško mogao da predvidi još gore kronizam, korupciju i pristrasnost Bushove administracije.
Uprkos nekim zapaženim dostignućima u unutrašnjoj i spoljnoj politici, Nixon se danas uglavnom povezuje sa prezirom prema Ustavu i zloupotrebom predsedničke moći. Opsjednut tajnošću i curenjem u medije, on je svakog kritičara doživljavao kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti i nezakonito je špijunirao građane SAD-a. Nixon je sebe smatrao iznad zakona.
Bush je ovo prezir prema zakonu uzeo još više. On je pokušao da liši prava ljudi optuženih za zločine koja datiraju još od Magna Carte u anglo-američkoj jurisprudenciji: suđenje pred nepristrasnom porotom, pristup advokatima i poznavanje dokaza protiv njih. U desetinama izjava prilikom potpisivanja zakona, on je isticao pravo da ignoriše delove zakona sa kojima se ne slaže. Njegova administracija usvojila je politiku postupanja prema ratnim zarobljenicima koji su osramotili naciju i otuđili praktično cijeli svijet. Obično, tokom rata, Vrhovni sud se suzdržavao od donošenja presuda o predsjedničkim radnjama u vezi sa nacionalnom odbranom. Sudski prijekori bez presedana Bushove politike prema pritvorenicima pokazuju koliko je administracija daleko udaljila od vladavine prava.
Još jedan predsjednik može se porediti s Bushom: James K. Polk. Neki istoričari mu se dive, dijelom i zato što im je olakšao posao vodeći detaljan dnevnik tokom svoje administracije, koja je obuhvatila godine Meksičko-američkog rata. Ali Polka treba pamtiti prvenstveno po tome što je pokrenuo taj ničim izazvan napad na Meksiko i zauzeo jednu trećinu njegove teritorije za Sjedinjene Države.
Lincoln, tada član Kongresa iz Illinoisa, osudio je Polka zbog obmanjivanja Kongresa i javnosti o uzroku rata - navodnom meksičkom upadu u Sjedinjene Države. Prihvatanje predsjednikovog prava da napadne drugu zemlju "kad god smatra da je potrebno", primijetio je Linkoln, onemogućilo bi "fiksiranje bilo kakvog ograničenja" njegove moći da vodi rat. Danas se želi da je zemlja poslušala Linkolnovo upozorenje.
Istoričari ne žele predviđati budućnost. Nemoguće je sa sigurnošću reći kako će Bush biti rangiran, recimo, 2050. Ali nekako je, u prvih šest godina na vlasti, uspio spojiti propuste u vodstvu, pogrešnu politiku i zloupotrebu moći svojih propalih prethodnika. Mislim da ne postoji alternativa osim da se on rangira kao najgori predsjednik u istoriji SAD-a.
Eric Foner je DeWitt Clinton profesor istorije na Univerzitetu Columbia. E-mail na: [email zaštićen]
© 2006 The Washington Post
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati