Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppé bio je ovdje "da razgovara o Siriji". Turski premijer Recep Tayyip Erdogan je pontificirao da "možda zato što Sirija nema dovoljno nafte, na Zapadu je manje interesa za ubijanje sirijskih civila" – vjerovatno istina – dok sve turske novine spekulišu o budućnosti Turaka planove za akciju u Siriji. Čini se da je najdraži turski vojni kordon sanitarija unutar granice sa Sirijom.
Slušajući u staroj prijestolnici Otomanskog carstva miševe koji su se pretvorili u lavove Zaljeva, gotovo ste mogli vjerovati da su ovo posljednji dani Assada. Lično sumnjam. Kada The Wall Street Journal najavljuje njegovu skoru smrt, mislim da je već neko vrijeme na sigurnom. Sirijsko nacionalno vijeće u Istanbulu je i samo po sebi prilično argumentiran miš, prepoznat samo po snazi nove Libije.
Ipak, krajnji ultimatum Arapske lige – ističe sutra – izuzetno je ozbiljna stvar za batističke sile u Damasku. Da li Sirija dozvoljava timu od 500 posmatrača iz Lige da šeta po Homsu, Hami i Derai? Nije li to samo po sebi pravi bokserski udarac suverenitetu Sirije? Marokanski ambasador napustio je Damask nakon napada na njegovu ambasadu. Katarci i Saudijci su odavno otišli. Njemački ambasador se razmeće onim što bi trebalo da bude novi nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kojom se osuđuje Sirija. Vjerojatno je otkrio neke mrvice koje treba baciti Rusima i Kinezima da ih dovedu na brod.
U Turskoj, međutim, postoji pravi bijes zbog odgovora Sirije na turske inicijative. A kada predsjednik Abdullah Gul kaže da će reakcija Turske na još jedan napad na njenu ambasadu u Damasku biti "potpuno drugačija" ako se ponovi, vjerovatno misli ono što kaže. Kako su Izraelci saznali nakon što su prošle godine ubili devet Turaka na Mavi Marmari, ne petljate se s Turskom, a svakako ne sa novonastalom samouvjerenom Turskom koja se zalaže za arapsko buđenje i čija se zastava još jednom vijori u čast arapski svijet.
Gospodin Erdogan je bio gotovo okrutan kada se obratio Siriji i njenom predsjedniku, rekavši: "Vi, Assad, držite hiljade političkih zatvorenika u zatvorima; morate pronaći one koji su napali tursku zastavu i pozvati ih na odgovornost." Turci žele mnogo više od ličnog izvinjenja koje su za vikend dobili od sirijskog ministra vanjskih poslova Walida Moallema. Oni žele potpuno i službeno izvinjenje od Sirije – kao što još uvijek čekaju puno i službeno izvinjenje Izraela za ubistva Mavija Marmara.
U Istanbulu se mnogo govori o prekidu svih naftnih veza sa Sirijom, o smanjenju isporuke električne energije Siriji – mnogo dobre volje, naravno, jer će patiti sirijski siromašni. Sirijska vlada ima generatore, zar ne? Zanimljivo je da su Turci tokom vikenda evakuisali 60 svojih diplomata i porodica iz Sirije – ali sve njihove ambasade i konzulati i dalje su u potpunosti operativni.
Opozicione stranke u Turskoj tvrde da su Erdogan i njegovi prijatelji u Ankari sektaški ne voljeli porodicu Assad jer su alaviti, ogranak šiizma. I turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu smatrao je da mora odgovoriti. "Asad je cijelo vrijeme bio Nusayri [alavit]", rekao je. "Zar nije bio takav kada smo bili prijatelji? Ne gledamo na Siriju kroz sektaški objektiv." Pa možda, ali ovo objašnjenje vjerovatno pripada odjelu ho-hum. Turska je, naravno, uglavnom sunitski muslimani.
Ono o čemu gospodin Juppé i njegov turski suprotni broj moraju razgovarati je savršeno jasno: oni žele ujediniti sirijsku opoziciju i tako spriječiti bilo koju od katastrofalnih podjela – poput, na primjer, živog spaljivanja komandanta libijske pobunjeničke vojske prije nego što je Gadafi pao – koja je zadesila opoziciju u Libiji. Mudro, Turci prihvataju tvrdnje sirijskih pobunjenika da su napali obavještajno sjedište izvan Damaska s vrlo velikim prstohvatom soli. Što se tiče pucnjave koja se navodno čula po gradu, nema sumnje da će francuski ambasador u Damasku prosvijetliti svijet o tome kada se u skorijoj budućnosti sam povuče.
Budući da je zvanična sirijska novinska agencija Sana sama objavila da Arapska liga želi poslati posmatrače u Siriju, može se pretpostaviti da je gospodin Moallem – što u ovom slučaju znači predsjednik Assad – odobrio njihov dolazak. Ali njih 500? I koliko će im biti dato slobode? I hoće li pokušati posjetiti opozicione ličnosti unutar Sirije i – što je još važnije – saznati ko su tačno ti misteriozni, ali stvarni i naoružani pobunjenici?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati