Naišao sam na ovaj članak u London Review of Books i baca zanimljivo svjetlo na probleme Pakistana. Mislio sam da su pakistanski problemi 'u velikoj mjeri sami stvarali' zajedno s uobičajenom pomoći Washingtona / Londona i masivnim prilivom afganistanskih izbjeglica, ali ovaj članak ima tendenciju da sugerira skrivenu ruku Indije, koju ohrabruju SAD, u igri . Nema sumnje da sve to ima puno smisla za političare koji sjede na svojim guzicima mnogo milja/kilometra daleko – šahovska ploča Azije – SAD su ohrabrile islamski fundamentalizam u Pakistanu i Afganistanu da se bore protiv Rusa; SAD i Pakistan su bliski saveznici u borbi protiv Indije koja je naklonjena lijevo; 9/11; Rat protiv terorizma; Indija postaje prijateljica SAD-a; Pakistan pada u nemilost; SAD imaju problem u Afganistanu sa islamskim fundamentalistima; Indija pomaže SAD u Afganistanu i destabilizira Pakistan; Pakistan ulazi u krvavi građanski rat; Indija i SAD dodatno učvršćuju svoj odnos. Nažalost, to neće imati nikakvog smisla za narod Pakistana čiji će životi biti uništeni ovim igrama moći; niti će to imati smisla za narode drugih zemalja koji trpe povratni udarac u stilu 9. septembra.
Sljedeći članak, autora Grahama Ushera, reprodukovan je u cijelosti. Hvala Grahamu Usheru i London Review of Books.
Taliban protiv Talibana
Graham Usher
Pakistan i Indija su u ratu od 1948. Bilo je povremenih rasplamsavanja, žestokih borbi između dvije vojske, ali je uglavnom rat poprimio oblik gerilske bitke između indijske vojske i pakistanskih surogata u Kašmiru. Godine 2004. dvije zemlje su započele oprezan mirovni proces, ali umjesto da se završi, rat je od tada migrirao u Afganistan i pakistanska plemenska područja na afganistanskoj granici. 'Sigurna utočišta' za osnažene avganistanske talibane i al-Kaidu, plemenske oblasti Zapad vidi kao 'najveću prijetnju' svojoj sigurnosti, kao i glavni uzrok zapadne frustracije Pakistanom. Razlog je jednostavan: strategija pakistanske vojske protiv pobunjenika nije uglavnom usmjerena na talibane, pa čak ni na al-Kaidu: glavni neprijatelj je Indija.
U plemenskom području Bajaur, na primjer, vojska se bori protiv pobune koju predvodi Baitullah Mehsud, vođa jedne od tri pakistanske talibanske frakcije, ali to nije zato što je on prijatelj Al-Qaide. Ono što ga čini prijetnjom, u očima pakistanske vojske, je to što se vjeruje da je odgovoran za brojne samoubilačke napade unutar Pakistana (uključujući i ubistvo Benazir Bhutto). Smatra se i da je regrutovao stotine avganistanskih boraca, među kojima su i 'agenti' iz avganistanskih i indijskih obavještajnih službi – 'pakistanski neprijatelji', kako je rekao jedan viši oficir.
Neprijatelj u Bajauru, talibani su prijatelj Pakistana u sjevernom i južnom Vaziristanu. Kao i Mehsud, gerilski komandant Jalaluddin Haqqani, koji upravlja 'centralnim frontom' avganistanskih talibana iz baza u paštunskim selima u Pakistanu, ima veze s al-Qaidom. Za razliku od Mehsuda, on ne napada Pakistan, a njegova borba protiv SAD-a i NATO-a uživa podršku vojske i širokih slojeva pakistanske javnosti. Ista ljubaznost je iskazana i Muli Omaru, čije je sjedište u Quetti, gdje ga navodno štiti ISI. „Oni su naši ljudi; oni nisu naši neprijatelji', kaže jedan oficir ISI. Dakle, šta znači biti 'anti-Pakistan'? Kratak odgovor je proindijski, u praksi ako ne namjera. Pobunjenici u plemenskim područjima smatraju se antipakistanskim ako njihove akcije unapređuju zapažene ciljeve Indije u Afganistanu. Oni su pro-pakistanski sve dok ne napadaju pakistansku državu ili vojsku, čak i ako počnu napade na NATO snage u Afganistanu, navodne saveznike Islamabada u 'ratu protiv terorizma'. Zaista, avganistanski talibani se smatraju 'imovinom', zaštitom od dana kada SAD i NATO odu, ali i protivnom rastućem utjecaju Indije u Afganistanu.
Pakistan je zabrinut zbog sve većeg interesa Indije za Afganistan od konferencije u Bonu u novembru 2001. na kojoj su se sastali lideri afganistanskih frakcija i zvaničnici UN-a kako bi razgovarali o formiranju post-talibanske vlade. Na toj konferenciji postalo je jasno da će propakistanski afganistanski talibani biti očišćeni od novog Afganistana pod Karzaijem i zamijenjeni snagama kojima će dominirati zapovjednici Sjeverne alijanse (NA), koja se suprotstavljala talibanskom režimu prije 9. septembra i borila se sa Američke trupe da ga sruše. Indija, Iran i Rusija bile su glavne pristalice NA, dok je Islamabad podržavao talibane. Ni Pakistan ni talibani nisu pozvani u Bon – to je bio 'izvorni grijeh', prema Lakhdaru Brahimiju, predstavniku UN-a.
Indija je jedan od nekoliko Karzaijevih preostalih šampiona. Delhi vidi novi Avganistan kao dio svoje sfere utjecaja. Ima četiri konzulata u Afganistanu i dala je svojoj vladi 1.2 milijarde dolara pomoći: izvanrednu svotu koju treba donirati zemlji koja je 99 posto muslimanska i s kojom nema zajedničku granicu. Delhi je takođe postavio novu zgradu parlamenta i kancelariju i pomogao je u obuci vojske. Indijski najambiciozniji – i za Pakistan najalarmantniji – avganistanski projekat je novi autoput koji će obezbijediti rutu do iranske luke Čabahar. Ne samo da Afganistan više neće morati koristiti pakistanske luke, odredište puta je jasan pokazatelj namjere Indije da učvrsti savez s Iranom u zapadnom Afganistanu kako bi se suprotstavio utjecaju Pakistana u istočnom Afganistanu. Putna mreža je, kako je vide, novi način borbe protiv starog rata. Upravo da bi se oduprla indijsko-iranskom bloku – kao i novoj osovini između Delhija i Washingtona – ISI se svrstala s avganistanskim talibanima i Haqqanijem.
Washington se naginjao prema Delhiju od 2004., privučen veličinom indijskog tržišta i njegovim potencijalom kao strateška protuteža Kini, najbližem regionalnom savezniku Pakistana. Prošle godine SAD su potpisale sporazum koji Indiji omogućava da kupuje civilnu atomsku tehnologiju, uključujući nuklearno gorivo, od američkih firmi, iako nije potpisnica Ugovora o neširenju oružja. Pakistan je, nasuprot tome, kritiziran zbog razvoja nuklearnog oružja, i naravno zbog aktivnosti njegovog bivšeg vrhunskog nuklearnog naučnika, AQ Khana.
Od 9. septembra Vašington je imao tendenciju da koristi Islamabad kao oružje za iznajmljivanje: vojsci je davano oko milijardu dolara godišnje pod uslovom da obezbedi snabdevanje američkih i NATO snaga u Afganistanu i da se bori protiv talibana i al-Kaide u plemenu oblasti. Prihvatajući ovaj uslov, Pakistan je očekivao da će njegovi interesi biti uzeti u obzir nakon anglo-američke invazije. Ali za razliku od Indije ili Irana, i uprkos svojim uslugama Washingtonu, Islamabad nije imao pravo glasa u formiranju afganistanske vlade. To je potvrdilo Pakistance u njihovom mišljenju da Mušaraf i njegova vojska nisu bili ništa bolji od plaćenika koji se bore u 'američkom ratu', a kao rezultat ovog poniženja, pakistanska vojska je svoje obaveze tumačila selektivno, suprotstavljajući se 'sigurnim utočištima' koja bi se mogla koristiti za pokretanje napade na druge zemlje, ali podržavaju pobunu afganistanskih talibana. Washington je ogorčen zbog odbijanja Pakistana da se bori protiv talibana, ali nije dobio malo poticaja za to.
Strah od indijskog utjecaja je pojačan Bushovim dekretom prošlog jula kojim se američkim specijalnim snagama u Afganistanu dozvoljava da progone bjegunce Al-Qaide i talibana na teritoriju Pakistana bez odobrenja njegove vlade. Od tada je došlo do jednog američkog kopnenog napada i više od 30 napada dronovima, većinom u sjevernom i južnom Waziristanu. Washington tvrdi da ima prećutni sporazum o napadima dronovima s pakistanskom vladom. Vlada to poriče. Vojni oficiri priznaju da su napadi možda ubili desetine boraca Al-Qaide i da je ISI možda davao obavještajne podatke za operacije, ali su projektili ubili i civile, uključujući provladine plemenske starješine.
Pakistanska vojska vjeruje da je Indija odgovorna za novu ratobornost CIA-e. Neki čak vjeruju da Indija želi stvoriti takva previranja u plemenskim područjima da su NATO snage i nova avganistanska vojska prisiljene da izvrše invaziju, unište 'teroristička utočišta' i povrate paštunske zemlje na koje polaže pravo Kabul. Drugi misle da Indija želi da rasparča Pakistan zbog 'opasnosti' koju predstavlja kao jedina muslimanska nuklearna država na svijetu. Prema drugom izvoru u vojsci, 'Amerikanci su odlučili da će Indija biti regionalna sila. A Indija misli da bi fragmentirani Pakistan smanjio nivo prijetnje.' Istina je da je noćna mora Washingtona pakistanski nuklearni materijal koji pada u ruke militanata Al-Qaide. Zaista su u Pentagonu priređivane ratne igre kako bi se utvrdilo kakva bi vojna intervencija bila potrebna za njihovo spašavanje. Optužba ISI-a da postoji umiješanost Indijanaca u nemire u plemenskim područjima je neuvjerljiva, a dokazi oskudni, ali je sigurno pretpostaviti da Indija pomno prati šta se tamo događa.
Nakon napada u Mumbaiju u novembru, visoki indijski vojni oficir rekao je novinarima u Delhiju da je borba koju predvode SAD na pakistansko-avganistanskoj granici "također naš rat". I bivši indijski izaslanik u Pakistanu, G. Parthasarathy, rekao je Indija danas magazina u januaru da Indija „ne bi trebala bježati od političke destabilizacije i nanošenja ekonomske štete Pakistanu. Došlo je vrijeme da kažemo da je pakistanska granica s Afganistanom sporna.' To ne sluti na dobro. 'Što više razgovaram s vojnim establišmentom, sve sam uvjereniji da raste strah i mržnja prema Indiji', rekao mi je pakistanski sigurnosni analitičar.
Amerika je upravo predstavila strateški pregled svoje politike prema Afganistanu, Pakistanu i plemenskim područjima. Dok će se civilna pomoć pakistanskoj vladi povećati, Obama će nastaviti s određenim politikama iz Bushove ere. Jedna je upotreba vojne sile. Biće još napada bespilotnim letelicama u plemenskim oblastima (najmanje 80 ljudi je ubijeno od strane američkih projektila od januara) i možda u Beludžistanu, i "nalet" od 21,000 američkih vojnika u Afganistanu, uglavnom duž granice sa Pakistanom. Obama je također obećao da će američka politika prema Indiji – a posebno Kašmiru – biti 'dehifenirana' od politike prema Pakistanu i Afganistanu.
Jedna od posljedica je da su tri zavađene talibanske frakcije sada udružile snage protiv 'Obame, Zardarija i Karzaija' u sporazumu koji je posredovao Mula Omar. Jednu od frakcija vodi Baitullah Mehsud. Druge dvije su proavganistanske talibanske frakcije sa sjedištem u južnom i sjevernom Waziristanu, koje su se uglavnom suzdržale od napada na pakistansku državu i vojsku, ali to možda više neće činiti. Vojska je također zabrinuta da bi talas mogao uzrokovati daljnji bijeg avganistanskih talibana i drugih militanata u plemenska područja. Ako vojska djeluje protiv njih, uzvratni udari mogu uslijediti širom Pakistana. Ako se to ne dogodi, američki i avganistanski vojnici bi ih mogli juriti unutar Pakistana – kao što su to učinili prošlog septembra, ubivši 20 plemena „greškom“. Svaki takav upad bi ujedinio paštunska plemena iza talibana, produbio bi antiameričko raspoloženje u vojsci i proširio američko-avganistansko-pakistansku saradnju do tačke loma.
Uklanjanje Indije i Kašmira iz strateškog pregleda jasno pokazuje rastući uticaj Delhija u Vašingtonu. Tokom svoje kampanje Obama je tvrdio da će Pakistan vjerovatnije ostati fokusiran ne na Indiju, već na militante na pakistansko-avganistanskoj granici ako postoji zajednički napor da se riješi kriza u Kašmiru. Međutim, u lobističkom pritisku gotovo izraelskih razmjera, Obami je rečeno da će Richarda Holbrookea, njegovog specijalnog izaslanika, izbjegavati u Delhiju ako se uspostavi bilo kakva veza između Kašmira, Pakistana i Afganistana, a do januara je objavljeno da Kašmir neće biti dio Holbrookeovog portfelja.
Najava je dočekana s prezirom u Islamabadu, ali mnogi pakistanski analitičari (i vojni oficiri) se slažu da je s Kašmirom bolje postupati bilateralno. Oni se također slažu da je četverogodišnji mirovni proces Pakistana i Indije pretrpio skoro smrtni udarac otkrićem da Pakistanci stoje iza napada u Mumbaiju. Ovo je posebno zabrinjavajuće jer je proces postigao ne samo tihi već i napredak, uključujući i Kašmir: nacrt sporazuma zasnovanog na demilitarizaciji, otvorenim granicama i obliku samouprave ili autonomije koji bi ujedinio podijeljenu teritoriju. Pakistanska vojska pokušala je smiriti tenzije duž linije kontrole, zatvarajući kampove za obuku militanata i koordinirajući sigurnost s indijskom vojskom.
Proces je propao dijelom zbog političke krize koja je zahvatila Musharrafa nakon što je smijenio vrhovnog sudiju Pakistana 2007. Ali se također raspao jer Indija nije uzvratila: vojna vlast u Kašmiru koji je okupirala Indija ostala je ukorijenjena kao i uvijek. 'Nedavno iskustvo vojske s Indijom je vrlo gorko', rekao mi je pakistanski analitičar. 'Nakon 2004. vojska je smanjila upade militanata u Kašmir za 95 posto. A odgovor Indije bio je da odbije razgovor o Kašmiru. Vojska misli da bi tako bilo i u Afganistanu da je napustila avganistanske talibane.' U prošloj godini u Indijskom Kašmiru došlo je do povećanog prodora pakistanskih militanata i okršaja između pakistanske i indijske vojske. Čini se da ovaj skok ima manje veze sa Kašmirom, gdje je nasilje na najnižoj oseci u posljednjih 20 godina, nego sa proxy ratom u Afganistanu. I to bi sugeriralo da – daleko više nego na strateškim pregledima – mir u Afganistanu počiva na miru između Indije i Pakistana. Put iz Kabula prolazi kroz Kašmir.
Graham Usher, bivši palestinski dopisnik za ekonomista, sada ima sjedište u Islamabadu. On je autor Depeše iz Palestine: Uspon i pad mirovnog procesa u Oslu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati