Ugledali smo ga na kraju staze pored reke Miljacke, kako se sa štapom za pecanje saginje preko pruge, retkim intenzitetom bulji u plitku vodu koja se brzo kreće, namršten – ljut, pomislio sam – kakav bi mogao izbjegavajte ako niste bili novinar u tmurnom danu koji pljuva kišu, šetate s prevodiocem i spremni ste da priđete krajolicima ovog tmurnog grada.
Nikada nisam našao Sarajevo veselo mjesto, ne samo zato što je izdržalo najdužu opsadu u modernoj historiji, već zato što ima nove turističke radnje i tat, i lošu reputaciju obnovljen simbol etničkog jedinstva, su nezasluženi. Osim toga, poslao je mog rođenog oca u rovove Prvog svjetskog rata. Živi i od toga, pretvarajući političko ubistvo – u ovom slučaju, naravno, austrougarskog prestolonasljednika i njegovu suprugu u junu 1914. – u praznično utočište. Dođite da vidite gde je Gavrilo Princip ispalio smrtonosni hitac. Na uglu je muzej i novi hotel sa četiri zvjezdice u istoj ulici, a odmah iza bloka libanski restoran – ne šalim se – koji se zove „Bejrut“.
Ribar je, kada sam ga pronašao, stajao preko puta reke, jedva pedesetak metara od mesta gde je Princip pucao Francu Ferdinandu u vrat, a Sofiju u stomak pre sto četiri godine. I ribarska priča, također – iskosa – bila je priča o najgnusnijem ubistvu. Govorio je u komadima, a lice mu je bilo zgusnuto u masku bijesa i prezira. Rekao je da je imao 57 godina, ali je izgledao najmanje deset godina starije, blizu sedamdesete. Da li je bio ovdje u Sarajevu za vrijeme bosanski rat, Pitao sam?
Prezrivo se okrenuo prema meni. “Bio sam u ratu od 1991. godine. Bio sam sa 'Caco', borio se protiv JNA. Caco je bio dobar čovjek. On nije bio ono što kažu da jeste. Mogao bih razgovarati s tobom danima i danima. Ubili su ga 'Seve'.”
U Bosni, kada čujete da je mrtav bio dobar čovjek, to često može značiti nešto sasvim drugo. I kao i svim bosanskim pričama, i ovoj treba sjaj. Godine 1991. bosanski Muslimani su se jedno vrijeme borili zajedno sa Hrvatima protiv Jugoslovenske narodne armije (JNA) koja je pokušavala da sačuva naciju kojom su dominirali Srbi izvan stare Jugoslavije. Ali “Caco” – izgovarate ga “Catso” na onome što smo nekada zvali srpsko-hrvatski jezik, a koji ovdje sada moramo zvati bošnjački – bio je opaki ratni zločinac u opsadi Sarajeva do svoje nasilne smrti 1993. godine. ribar kaže da se borio s njim.
Naime, brigadir Mušan “Caco” Topalović, “dobar čovjek” naše ribarske priče, bio je načelnik 10. brdske brigade Armije BiH koji je svoju vojnu karijeru pretvorio u kampanju iznuda, uzimanja talaca, silovanja velikih razmjera i masovno ubijanje i Srba i Muslimana u opkoljenom Sarajevu, dokazujući, nažalost, da bi Musliman mogao ubijati Muslimane dok se bore protiv Srba. Na kraju ga je usmrtila gotovo jednako nemilosrdna bosanska paravojna policija zvana “Seve” – što na bošnjačkom znači “šava”, te simpatične prijateljske ptice o kojima pišu pjesnici – koja je bila lojalna muslimanskom predsjedniku Aliji Izetbegoviću.
U poslednjoj bici, devetoro policajaca „Seve“ je ubijeno – jednom su izvađene oči, drugom izvađene utrobe – a Caco se predao nakon što je ubijeno ukupno 18 ljudi, polovina od kojih su bili civili taoci. Sam Caco je tada “ustreljen dok je pokušavao da pobegne”; u stvarnosti, gotovo sigurno ga je pogubio otac "šave" koji je izvađen. Caco je sahranjen u anonimnoj grobnici – ali je kasnije ipak ekshumiran kako bi ležao na “veteranskom” groblju među herojima koji su zaslužili bolje nego da dijele svoje posljednje počivalište sa ratnim zločincem.
Naš ribar nije odlučio da elaborira svoje usluge za Cacu, ali kada sam ga pitao ko je pobijedio u bosanskom ratu, ispljunuo je odgovor: “oni pobedio! Pogledajte šta rade veteranima. Gledajte, mi smo se borili protiv Hrvata, Hrvati su se borili protiv nas, a mi smo se zajedno borili protiv Srba – a političari se sada samo dogovaraju. Ovo će se završiti tako što ćemo se svi boriti jedni protiv drugih, Muslimani protiv Muslimana, Hrvati protiv Hrvata, Srbi protiv Srba. Vidite li kako se stvari razvijaju?” – i tu je pokazao u pravcu zgrade parlamenta – „Na kraju ćemo imati pravi građanski rat, gori od onog koji smo imali.”
Veterani poput našeg ribara su ljuti jer parlament planira da donese povećanje penzija “veteranima” rata, bez mnogo dokaza koliko ima pravih veterana i šta su radili u sukobu. I neki od tih veterana su se borili jedni protiv drugih. Ko dobija najviše? Ribaru ne ide nabolje ni to što je Bakir Izetbegović, sin pokojnog Alije Izetbegovića - bivšeg predsjednika čije su "šave" uradile za Cacu - sada u obrtnom predsjedništvu moderne Bosne i Hercegovine, ali i predsjednik Stranke demokratske akcije.
Sama Bosna je još uvijek toliko podijeljena da je, kada je federalna policija pokušala premjestiti hiljadu sirijskih, afganistanskih i drugih izbjeglica iz Sarajeva u Mostar tokom posjete turskog predsjednika Erdogana, mostarska policija blokirala sarajevsku vladinu policiju da dovede konvoj izbjeglica na jug.
Pa, ribar nije htio više razgovarati. Odsjedao je, kako je rekao, u brdima iznad Sarajeva, na području gdje su do kraja rata živjeli Srbi, a spava u kući svog brata i bratove supruge i porodice. Očito je bio usamljen čovjek i nekoliko sekundi kasnije odjurio je od nas starim kejem, držeći svoj štap za pecanje u naručju.
Čudno je, međutim, da, iako na drugim mjestima u rijeci ima jezera, nema – kao što svi ovdje znaju – ribe u Miljacki dok teče kroz Sarajevo, pored mjesta gdje je Princip ubio nadvojvodu prije više od jednog stoljeća i gdje je ribar je "pecao" tog kišnog dana ove sedmice.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Holy mackeral! Robert Fisk is a remarkable journalist/writer. He can turn the worst of the world into poetry and reveal the humanity in us as well as the inhumanity. Again, thanks, thanks, thanks.