Bagdad – Arapi nikada nisu bili gadljivi prema smrti. Oni vide previše toga.
Mi smo zapadnjaci – sa našim opasnim, sveosvajajućim vojskama i lakom identifikacijom zla – ti koji padamo na svoju moralnu osjetljivost pri samom pogledu na mrtvačnicu.
Ne mogu se sjetiti Iračanina – ili Palestinca, što se toga tiče – koji nije svojim očima vidio obezglavljene žrtve zračnih napada i masakra, vojne leševe koje su psi raskomadali u pustinjama Iraka ili masovne grobnice Kurdistana. Poput Hijeronimusa Boša i Goje, oni su sve videli.
Dakle, na ulicama Bagdada jutros će Iračani pregledati fotografije Udaya i Qusaya koje će uskoro postati ikone, a njihova reakcija će biti sasvim drugačija od onoga što mnogi od nas očekuju.
Reći će, neki od njih, da, da, to su oni, strašna braća, „lavići“ čudovišta iz Bagdada. To je, naravno, ono što mi, Zapad, želimo da oni kažu. I drugi će pitati – ovo je dobro pitanje – zašto ih nisu mogli vidjeti ranije.
Drugi će razmišljati o starom arapskom vjerovanju u zavjeru, zavjeru. Jesu li se Amerikanci zadržavali kako bi lažirali slike? Da li su digitalizirali lica braće kako bi izgledali mrtvi dok su još živi?
Na primjer, rana od metka u Udajevoj glavi, ona koja je izbila zube i dio nosa. Sada ima mnogo Iračana koji bi željeli ispaliti smrtonosni hitac. Ali šta ako je Udaj oduzeo sebi život radije nego da se preda neprijatelju? Šta ako je otišao boreći se, sačuvavši posljednji metak za sebe? To je ideja koja se može svidjeti plemenskoj prirodi iračkog društva.
Iračani su proveli svoje živote boreći se sa strancima. Nije li Uday radio isto? A istorija, koja ima nesretan način da reorganizuje najisceniranije događaje, mogla bi se samo urotiti da ove fotografije pretvori u fotografije mučenika. Što će – da budemo sigurni – milicioneri Ba'atha učiniti. Braća su možda bila okrutna. Ali kukavice? To će biti poruka.
Drugim riječima, objavljivanje ovih fotografija će se pokazati ili kao genijalni potez ili kao istorijska greška sa katastrofalnim posljedicama.
Okupacione vlasti razmišljaju o ideji zalepljenja slika po Bagdadu. Ali budite sigurni, uskoro će se koristiti kao fotografije šehida na posterima sa nešto drugačijom porukom. Rad Amerikanaca. Rad okupatora.
I ovdje će, pretpostavljam, doći do trljanja. Jer u Iraku će, pretpostavljam, biti sve veći broj mladića koji će na ovim slikama vidjeti potrebu da se ne zadovoljavaju promjenom režima, već da se osvete strancima u Iraku, kako bi izbjegli dalje ponižavanje okupacije.
Možda su mrzeli Sadamove sinove, ali nakon smrti može doći do značajnog preokreta sudbine mrtvih.
Jer stvarni život na ulicama Bagdada ne nagoni Iračane da vole svoje nove okupatore ili krotko prihvate „demokratiju“ koju želimo da im navalimo, samo zato što možemo dokazati da su njihovi stari gospodari mrtvi.
Uzmite trenutak juče kada je Mohamed Eadem stavio svoj ključ u katanac mrtvačnice bolnice Kindi, stavio maramicu preko nosa i otvorio velika vrata zamrzivača da mi pokaže dva seta ljudskih ostataka, nešto beskonačno gore od posljednjih slika Udaja i Qusay.
Na podu su ležale jučerašnje zaboravljene žrtve rata u Iraku, gomila pocrnjelih kostiju i spaljenog mesa na plastičnim pločama.
Dok su još tri američka vojnika ubijena u zasedi izvan Mosula – osveta dolazi brzo u ovoj opasnoj zemlji, jer su ljudi iz 101. vazdušno-desantne jedinice umrli jedva 36 sati nakon što su Sadamovi sinovi ubijeni u blizini – dva smežurana leša u mrtvačnici bolnice Kindi ležao neidentifikovan i bezbrižan, još jedan razlog da Iračani mrze svoje okupatore.
Naravno, juče smo se zaokupili tim fotografijama i smrću Amerikanaca. Ali niko se nije potrudio da pita za dvojicu Iračana koje su Amerikanci ubili u sirotinjskim četvrtima Hay al-Gailani.
Niz cestu su se, zatim, juče u 7:00 ujutro odvezla dvojica muškaraca. Nisu uspjeli da se zaustave. Amerikanci su svoj auto zapalili mecima. Vozilo je planulo. A Amerikanci su upravo otišli. Automobil je pola sata buknuo van kontrole.
Ono što je jasno je da su muškarci i žene iz Hay al-Gailanija morali čekati da se zapaljeni automobil ohladi prije nego što su uspjeli skinuti strašne ostatke sa žara prednjih sjedišta.
„Bile su samo kosti i meso“, rekao mi je Mohamed Eadem. “I naravno, nisu ostali nikakvi lični dokumenti, tako da nisu imali ni najmanju predstavu ko su ti mrtvi ljudi, a Amerikance očigledno nije bilo briga.”
Njihov auto je ostavljen na ulici, izlomljen mecima, gomila ljutitih Iračana koja je udarala pesnicama o krov. Da li je postojao bolji način da se angažuje više ljudi u borbi protiv okupacije?
Naravno, jedina tijela za koja su Amerikanci bili zainteresirani bila su tijela Udaya i Qusaya. Što se tiče posmrtnih ostataka u mrtvačnici Kindi – i bez njihovih fotografija, molim – Eadem je imao jednu ideju. “Ponekad imam osjećaj za mrtve koji su ovdje dovedeni”, rekao je. “Imam osjećaj da su dvojica muškaraca u autu bila braća. Ne znam zašto. To je osjećaj.”
Ali to su bila braća do kojih nijedan Amerikanac neće mariti – i za čiju smrt nijednom Iračanu nije trebalo reći.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati