Međunarodni sud pravde utvrdio je da izraelske akcije u Gazi mogu predstavljati genocid kojim se krši međunarodno pravo. Američki okružni sud je podržao taj nalaz i dodao: “Obaveza je svakog pojedinca da se suoči s trenutnom opsadom Gaze.” Šta možemo naučiti iz istorije o odgovornosti pojedinaca da se suoče sa ratnim zločinima i kako je to moguće učiniti.
U odluci donesenoj 31. januara, Okružni sud Sjedinjenih Država za Sjeverni okrug Kalifornije utvrdio je da postoji vjerodostojan slučaj da Izrael čini genocid u Gazi i da SAD podržavaju njegove akcije.[1] Pozvao je Bidenovu administraciju da “ispita rezultate svoje neprekidne podrške vojnoj opsadi Palestinaca u Gazi”. Iako je rekao da nema ovlaštenja da naredi SAD-u da prestane, pozvao je obične pojedince da se “suoče s trenutnom opsadom Gaze”. Ovaj Komentar je ponuđen kao polazna tačka za razmišljanje o implikacijama ove odluke za sve nas.[2]
Nalazi Suda: Vjerojatno genocid
Odluka Suda počela je izlaganjem pozadine slučaja:
Hamas je 7. oktobra 2023. napao Izrael, ubivši oko 1,200 ljudi i uzevši za taoce 240 građana. Od tog vremena, Izrael je pokrenuo vojnu kampanju protiv Hamasa u pojasu Gaze. Tokom ove vojne kampanje, u izraelskim napadima ubijeno je oko 26,000 ljudi, a više od 63,000 ranjeno.
Zatim su sažeti nalazi Međunarodnog suda pravde o optužbama za genocid koje je protiv Izraela podigla Južna Afrika. ICJ je utvrdio da se čini da "djelovanja i propusti" za koje se tereti Južna Afrika "potpadaju pod odredbe Konvencije o genocidu".
Vojna operacija koju je Izrael vodio nakon napada 7. oktobra 2023. godine rezultirala je velikim brojem mrtvih i ranjenih, kao i masovnim razaranjima domova, prisilnim raseljavanjem velike većine stanovništva i velikim oštećenjem civilne infrastrukture. . Iako se brojke koje se odnose na pojas Gaze ne mogu nezavisno provjeriti, nedavne informacije pokazuju da je ubijeno 25,700 Palestinaca, prijavljeno je više od 63,000 povrijeđenih, preko 360,000 stambenih jedinica je uništeno ili djelimično oštećeno, a oko 1.7 miliona osoba je interno raseljeno.
ICJ je dalje odlučio da:
Izrael mora, u skladu sa svojim obavezama prema Konvenciji o genocidu, u odnosu na Palestince u Gazi, poduzeti sve mjere u okviru svojih ovlasti da spriječi počinjenje svih djela u okviru člana II ove konvencije, a posebno: (A) ubijanje članova grupe; (B) nanošenje teških tjelesnih ili psihičkih povreda članovima grupe; (C) namjerno nametanje grupi uslova života sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja u cijelosti ili djelimično; i (D) izricanje mjera za sprječavanje rađanja.
Odluka Okružnog suda SAD-a podržala je nalaze ICJ-a:
Nesporni dokazi pred ovim Sudom su u skladu sa nalazom ICJ-a i ukazuju na to da trenutni tretman Palestinaca u Pojasu Gaze od strane izraelske vojske može vjerodostojno predstavljati genocid kojim se krši međunarodno pravo. I neosporno svjedočenje tužitelja i stručno mišljenje izneseno na raspravi o ovim prijedlozima, kao i izjave raznih službenika izraelske vlade ukazuju na to da je vojna opsada Gaze koja je u toku ima za cilj iskorijeniti cijeli narod i stoga uvjerljivo spada u okvire međunarodna zabrana genocida.
Poštujući pravnu doktrinu da sudovi nemaju ovlasti za „politička pitanja“ koja su Ustavom dodijeljena drugim granama vlasti, Sud je odbio da naredi Bajdenskoj administraciji da izmijeni svoje saučesništvo. Ali ipak se izjasnio: “Ovaj sud moli optužene da ispitaju rezultate njihove neprekidne podrške vojnoj opsadi Palestinaca u Gazi.”
A u implicitnom pozivu ljudima da djeluju tamo gdje Sud smatra da ne može, u odluci je navedeno: “Obaveza je svakog pojedinca da se suoči s trenutnom opsadom Gaze.”
“Obaveza pojedinca” da zaustavi ratne zločine
Iako sud nije elaborirao obavezu pojedinaca, postoji duga istorija moralne i pravne odgovornosti svih, kako vlada tako i pojedinaca, da spreče ratne zločine.
Kao što je Nirnberški tribunal nakon Drugog svjetskog rata izjavio, “saučesništvo u počinjenju zločina protiv mira, ratnog zločina ili zločina protiv čovječnosti” je “zločin prema međunarodnom pravu”.[3]
U slučaju Zykon B, Tribunal u Nirnbergu je utvrdio da se „odredbe zakona i običaja ratovanja ne odnose samo na borce i pripadnike državnih i drugih javnih organa, već i na svakoga ko je u poziciji da pomogne u njihovom kršenju. ” U slučaju Flick, Tribunal je presudio da međunarodno pravo „obavezuje svakog građanina baš kao i obični opštinski zakon“.[4]
Postoji razlog zašto je to neophodno. Ko će sprovoditi zakon kada ga vlada nekažnjeno krši? Sudac Bernard Victor A. Roling iz Tokijskog suda za ratne zločine dao je odgovor: Svijet se “mora osloniti na pojedince da se suprotstave zločinačkim komandama vlade”.[5]
Na osnovu Ustava SAD-a, međunarodno pravo i međunarodni ugovori su eksplicitno dio američkog prava. Sudac Vrhovnog suda SAD i tužilac u Nirnbergu Robert Džekson izjavio je: “Sama suština Nirnberške povelje je da pojedinci imaju međunarodne dužnosti koje nadilaze nacionalne obaveze poslušnosti koje nameće pojedinačna država.”[6] Dakle, obaveze prema međunarodnom pravu su također obaveze prema zakonu SAD-a.
Otpor ratnim zločinima od meksičkog rata do Gaze
Nenasilna građanska neposlušnost u znak protesta protiv rata ima dugu tradiciju u Sjedinjenim Državama, koja datira barem od odlaska Henryja Davida Thoreaua u zatvor u znak protesta protiv američkog rata protiv Meksika.[7] Budući da su užasi nacističkih ratnih zločina doveli do Nirnberškog suda na kraju Drugog svjetskog rata, mnogi ratni protivnici su svoje djelovanje temeljili upravo na međunarodnoj zabrani ratnih zločina.
Američki ratni zločini u Vijetnamu bili su glavna motivacija za pojavu "Otpora", labave grupe mladića koji su vratili svoje radne karte vladi uz obećanje da će odbiti uvođenje u službu. U roku od godinu dana nekoliko hiljada je vratilo svoje radne karte, a stotine su odbile primanje u službu.[8] To je zauzvrat inspirisalo Poziv na otpor nezakonitoj vlasti, koji je predvodio poznati pedijatar dr. Benjamin Spock i drugi, koji su na kraju bili procesuirani od strane administracije Lyndona Džonsona. Vojni lekar Howard Levy's odbijanje 1967. da obuče Zelene beretke za Vijetnam i Vijetnamske veterane protiv rata Winter Soldier Investigation ratnih zločina 1971. godine također je odigrao značajnu ulogu u naglašavanju američkih ratnih zločina u Vijetnamu i daljem razvoju pokreta protiv rata u Vijetnamu.[9]
Otpor zasnovan na međunarodnom pravu ponovo se pojavio u ratu u Iraku.[10] Na primjer, na Dan svetog Patrika 2003., četiri člana katoličke radničke zajednice u Itaci, New York, ušla su u vojni centar za regrutiranje marinaca u Lansingu u New Yorku i prolila vlastitu krv na zidove, prozore, postere, kartone manekeni vojnika, vrata i američka zastava. Oni su uhapšeni i optuženi za krivično djelo oštećenje imovine.
Prema Billu Quigleyju, savjetniku onoga što je postalo poznato kao „St. Patrikova četvorka”, njihova strategija suđenja je bila da se sudi legalnost rata u Iraku. Oni su tvrdili da su njihovi postupci bili apsolutno legalni po međunarodnom pravu jer su pokušavali da zaustave ilegalni rat. Invazija na Irak bila je niz teških nezakonitih radnji koje su predstavljale ratne zločine. Prema Nirnberškim principima, imali su pravo da pokušaju zaustaviti ratne zločine. Na užas tužioca i čuđenje štampe, porota je zašla u ćorsokak 9-3 u korist oslobađanja optuženih.
Dana 7. juna 2006. američki pješadijski oficir, prvi poručnik. Ehren Watada je održao konferenciju za novinare na kojoj je objavio da je odbio da se rasporedi u Irak jer je rat tamo bio nezakonit. Watada je tvrdio da je invazija i okupacija Iraka od strane administracije bila „očigledno nezakonita“ jer „krši naš demokratski sistem provjere i ravnoteže. Uzurpira međunarodne ugovore i konvencije koje na osnovu ustava postaju američki zakon.” Watada je rekao: "Pošto je naredba da se učestvuje u nezakonitom činu također nezakonita, moram kao časnik i časnik odbiti to naređenje."[11] Dodao je: "Učešće bi me učinilo učesnikom u ratnim zločinima." Nakon tri godine pokušaja da ga osudi vojni sud, vojska je konačno odustala i dozvolila poručniku Watadi da podnese ostavku. Uprkos svom direktnom odbijanju naredbe za raspoređivanje, Watada nije proveo nijedan dan u zatvoru.[12]
Otpor američkom saučesništvu u ratnim zločinima u Gazi brzo je rastao – uglavnom zato što su izraelske akcije u Gazi bile najvidljivije oličenje genocida koje je svijet ikada vidio. Od samog početka ovaj otpor se fokusirao na genocid i druge zločine po međunarodnom pravu. Odlukom Međunarodnog suda pravde i Federalnog okružnog suda Sjeverne Kalifornije, pitanje ratnih zločina – a posebno genocida – brzo je postalo centralno u tom otporu.
Ovi sudovi možda nemaju moć ili volju da provedu svoje nalaze. Ali, kao što Nirnberški tribunal i američki zakon jasno pokazuju, odgovornost je ljudi da zaustave zločine za koje se pokazalo da su sudovi nemoćni da spreče. Svi smo dužni spriječiti ratne zločine i saučesništvo u njima od strane naše vlade. Kao što je kalifornijski sud odlučno zaključio: “Obaveza je svakog pojedinca da se suoči s trenutnom opsadom Gaze.”
[1] Defense for Children International-Palestine, et al., Tužioci, protiv Josepha R. Bidena, et al., Optuženi. https://ccrjustice.org/sites/default/files/attach/2024/01/91_1-31-24_Order-granting-MTD_w.pdf
[2] Za pozadinu zakona o ratnim zločinima i ratnim zločinima SAD u ratu u Iraku, pogledajte Jeremy Brecher, Jill Cutler i Brendan Smith, ur. U ime demokratije: američki ratni zločini u Iraku i šire (New York: Metropolitan Books, 2005. Dostupno za besplatno preuzimanje na https://www.jeremybrecher.org/downloadable-books/inthenameofdemocracy.pdf
[3] U ime demokratije str. 8. https://www.jeremybrecher.org/downloadable-books/inthenameofdemocracy.pdf
[4] Ibid, str. 245.
[5] Ibid, str. 285.
[7] Otpor ratnim zločinima zasnovan na međunarodnom pravu nikako nije američki monopol. Protok otpora u francuskoj vojsci, zasnovan na odbijanju da učestvuje u ratnim zločinima u Alžiru, inspirisao je „Deklaraciju o pravu na neposlušnost u ratu u Alžiru” (AKA „Manifest 121”) pomogla je da se pokrene pokret koji za nekoliko godina doveo je pola miliona demonstranata na ulice Pariza 1962. godine i pomogao da se okonča Alžirski rat. Izjava “Manifest 121” bila je inspiracija za američki “Poziv na otpor nelegitimnoj vlasti” iz 1967.
[8] Za više o otporu Vijetnamskom ratu pogledajte “Michael Ferber, “Resisting War Crimes: Vietnam and Iraq”, u U ime demokratije275-279. https://www.jeremybrecher.org/downloadable-books/inthenameofdemocracy.pdf
[9] https://en.wikipedia.org/wiki/Winter_Soldier_Investigation
[10] Za drugi otpor iračkom ratu koristeći međunarodno pravo, vidi U ime demokratije, V. dio: Otpornici: “Savjest, a ne kukavičluk”, str. 209-244. https://www.jeremybrecher.org/downloadable-books/inthenameofdemocracy.pdf
[11] Brendan Smith i Jeremy Brecher, “Watada, the Law, and the War”, 6. jul 2006. https://www.jeremybrecher.org/watada-the-war-and-the-law/
[12] Brendan Smith i Jeremy Brecher, “Ehren Watada: Slobodan konačno”, 29. oktobar 2009. https://www.jeremybrecher.org/ehren-watada-free-at-last/
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati