Izvor: Truthout

Sjedinjene Države imaju jedan od najnižih nivoa sindikalizacije među razvijenim zemljama, s manje od 11 posto ukupnog broja radnika koji su članovi sindikata. U Švedskoj, s druge strane, preko 66 radne snage je sindikalno organizovano; u Belgiji, blizu 50 posto; a na Islandu, praktično cjelokupna radna snaga (skoro 92 posto) je sindikalno organizovan. Štaviše, u SAD-u je pokrivenost kolektivnim pregovaranjem (svi ljudi o čijim se uslovima rada kolektivno pregovaraju) skoro ista kao i stopa članstva u sindikatima, dok je u Evropskoj uniji preko 60 posto zaposlenih obuhvaćeno kolektivnim pregovaranjem.

Šta uzrokuje pad sindikata u SAD-u, sa preko 20 posto 1983. na manje od 11 posto danas? Šta potkopava sposobnost sindikata da se organizuju i pregovaraju? Da li su sami sindikati krivi? Kako se militantnost i moć sindikata mogu oživjeti u neoliberalnom dobu? U ovom ekskluzivnom intervjuu za Truthout, veteranski organizator rada, pregovarač o radu i advokat Joe Burns nudi vlastiti uvid u ova pitanja. Burns je autor Strike Back: Korištenje militantne taktike laburističke prošlosti za ponovno rasplamsavanje sindikalizma u javnom sektoru danas i Oživljavanje štrajka: Kako radni ljudi mogu povratiti moć i transformirati Ameriku. Njegova posljednja knjiga, koju je upravo objavio Haymarket Books, je Klasna borba unionizam.

CJ Polychroniou: Od 1980-ih, došlo je do erozije sindikalizacije u SAD-u, iako podaci ankete otkriva da se čini da radnici koji nisu sindikati više vole sindikate na svom radnom mjestu nego što je to bio slučaj prije 40 godina. Osim toga, sindikati u SAD-u su i dalje slabi. Koji su uzroci opadanja sindikata i njihove opadajuće političke efikasnosti i postoji li veza između oslabljenog radničkog pokreta i rastuće ekonomske nejednakosti?

Joe Burns: Sindikati su se našli na udaru korporativne Amerike početkom 1970-ih. Sa našim rukama vezanim iza leđa strogim ograničenjima štrajka koje su nametnuli Kongres i sudski sistem, sindikati su razbijani u industriji za industrijom 1980-ih. Ali naši sindikati, nakon decenija birokratizacije i poslovnog sindikalizma, nisu bili dorasli borbi.

Poslovni sindikalizam je bio i jeste vodeća filozofija većeg dela američkog radničkog pokreta. Poslovni sindikalizam vidi ograničenu ulogu sindikata u predstavljanju radnika u određenom pogonu ili poslodavcu, te su često oprezni i birokratski. Mnogi su se odlučili za smještaj kod poslodavaca u programima upravljanja radom umjesto da se bore za izlaz iz problema.

Sa samo 6 od 100 radnika u sindikatima, menadžment je uglavnom mogao da diktira uslove na tržištu rada. Dakle, dok je 500,000 kamiondžija bilo obuhvaćeno Nacionalnim ugovorom o glavnom teretnom prometu, koji je bio primarni ugovor o radu između sindikata timstera i industrije autoprevoznika širom zemlje, transport danas uglavnom nije sindikat. Sličnu priču vidimo i u drugim industrijama. Bez snažnog radničkog pokreta vidimo sve veću nejednakost i eroziju teško stečenih radnih standarda.

U vašoj novoj knjizi, Klasna borba unionizam, vi tvrdite da su savremeni sindikati u SAD-u zahvaćeni ideologijom “radničkog liberalizma” i da stoga nemaju klasnu svijest i ne osporavaju kapitalističku eksploataciju. Kako tačno definišete radnički liberalizam i da li mislite da je ovaj razvoj povezan sa padom sindikata?

Sve do 1980-ih, glavni izazov birokratskom poslovnom sindikalizmu bio je sindikalizam klasne borbe, koji se zasniva na ideji da se radnici koji stvaraju svo bogatstvo u društvu eksploatišu na radnom mjestu, stvarajući klasu milijardera. Iz te jednostavne ideje proizilazi oblik sindikalizma koji se zasniva na militantnosti na radnom mjestu, borbi u cijeloj klasi i posvećenosti borbama koje vode radnici.

Sredinom 1980-ih razvio se novi oblik sindikalizma koji je nastojao stvoriti sredinu između birokratskog poslovnog sindikalizma i militantnijeg sindikalizma klasne borbe. Ovo je bio tipičan primjer Međunarodne unije uslužnih radnika i organizacionog pristupa iz 1990-ih, ali i prisutno u mnogim inicijativama, poput socijalnog sindikalizma (strategija organizaciono-održavanja), radničkih centara (institucija koje pomažu imigrantima da uđu u svijet rada). u SAD), itd. Poslednjih nekoliko decenija ovo je bio vodeći pristup u radničkom pokretu među progresivnim sindikalistima. Ovaj pristup nazivam radničkim liberalizmom.

Iako podržava progresivnije stavove o socijalnim pitanjima, radničkom liberalizmu nedostaje sukob sa radničkom birokratijom i fokus na militantnost običnih radnji koja je tipična za sindikalizam klasne borbe. Općenito, pristup je imao više zajedničkog sa društvenim pokretima srednje klase nego sa tradicionalnim problemima na radnom mjestu i poslovnog sindikalizma i sindikalizma klasne borbe.

Dok je okvir pomogao da se ostatak radničkog pokreta potakne da razmišlja šire, radnički liberalizam na kraju nije dorastao zadatku oživljavanja radničkog pokreta. Za to nam je potreban pristup koji je mnogo militantniji, mnogo spremniji na rizik i baziran na redovima sindikata.

U istom kontekstu, kako shvaćate sindikalizam klasne borbe i kako se on može oživjeti iu privatnom iu javnom sektoru?

Neke od najvećih borbi u istoriji rada SAD vodio je sindikalizam klasne borbe. Industrijski radnici svijeta ranih 1900-ih zalagali su se za beskompromisni sindikalizam koji je obuhvatio sve radnike. U 1920-im i 1930-im, sindikalisti klasne borbe su se uključili u militantne borbe koje su dovele do stvaranja modernog radničkog pokreta, često su se morali boriti i protiv poslovnih sindikalista i šefova. Pristalice su izgradile sindikalizam za građanska prava na jugu 1940-ih koji je ponudio drugačiji put za sindikalizam.

U skorije vrijeme, hiljade radikaliziranih aktivista za građanska prava, antiratnih i studentskih aktivista iz 1960-ih ušli su u radnički pokret i pomogli da se izgradi talas štrajka, izgradili reformske pokrete i ostavili nam trajne institucije, kao npr. Labor Notes, Vozači za demokratsku uniju i Crni radnici za pravdu. Ponudili su drugačiji put od smještaja i slabosti poslovnih sindikalaca.

Srž sindikalizma klasne borbe je shvatanje da su interesi rada i menadžmenta suprotstavljeni. Kako to naziva Ujedinjeni sindikat elektrotehničara, to stvara "Oni i mi” oblik sindikalizma. Ovaj oblik sindikalizma vidi borbu u radnji/radnom mjestu kao ključnu, jer se tu stvara moć klase milijardera, u transakciji zapošljavanja. Da bismo započeli velike borbe, probili ograničenja u zakonu o radu, moramo imati novu filozofiju koju sindikalizam klasne borbe pruža.

Generalni štrajk je bio – i ostao je i danas – instrument radikalnih evropskih radničkih pokreta. U SAD, međutim, nije bilo generalni štrajk od 1946 Može li se generalni štrajk održati u današnjem SAD-u?

Mnogi posljednjih godina pozivaju na generalni štrajk. Ovo se zasniva na ispravnom razumijevanju nevjerovatne moći radničke klase. Kao što smo saznali tokom globalne pandemije, ključni radnici su ključni za vođenje društva. Mesari, radnici u telekomunikacijama, radnici u transportu nastavili su da rade tokom pandemije jer bi bez njihovog rada društvo stalo. Kad bi svi radnici mogli štrajkati u isto vrijeme, imali bismo nevjerovatnu moć.

Međutim, nema srebrnih metaka, a generalni štrajkovi se ne materijaliziraju iz zraka ili putem objava na Facebooku. Kao što ima Kim Moody istakao je, većina stvarnih generalnih štrajkova dolazi iz proširenja solidarnosti. Grupe radnika uključene u militantne štrajkove zatražile su pomoć, a štrajk se proširio kako su se i drugi radnici pridružili borbama.

Da bismo mogli da se uključimo u opšte ili masovne štrajkove koji prelaze industrije, potrebna nam je suštinski drugačija vrsta radničkog pokreta. Onaj koji je spreman da prekrši ograničenja zakona o radu, suprotstavi se moćima, koji daje prioritet borbi u cijeloj klasi i koji je duboko ukorijenjen u radničkoj klasi. Iz tog razloga, jedina nada za radnički pokret leži u ponovnom uspostavljanju sindikalizma klasne borbe.

Možemo li zaista očekivati ​​da se radikalni radnički pokret oživi i pokrene uspješna tranzicija u demokratskiji i egalitarniji društveno-ekonomski poredak u političkom sistemu lišenom prisustva radikalnih političkih stranaka?

Jedna stvar koju znamo iz istorije rada je kada se radnici pokrenu, mogu se dogoditi velike stvari. Bilo da se radi o radnicima u privatnom sektoru 1930-ih ili državnim službenicima iz 1960-ih, kada radnici počnu štrajkati u velikom broju, oni mogu brzo promijeniti krajolik.

Na mnogo načina, slabost radničkog pokreta je slabost njegovog lijevog krila. U nedostatku snažnog, organizovanog trenda klasne borbe, radnički liberalizam i poslovni sindikalizam su dominirali radničkom strategijom.

Ali isto tako je tačno da svaki pokret radikalnih političkih stranaka mora počivati ​​na čvrstom temelju sindikalizma klasne borbe. Radnički pokret igra posebnu ulogu za one koji žele da vide pravednije društvo. Izvor moći i privilegija u društvu, i razlog zašto imamo milijardere, počinje na radnom mjestu. Jer ovdje je vrijednost koju stvaraju radnici odvojena od njih kao proizvođača dobara i usluga, teče naviše do globalne elite. Radno mjesto je mjesto gdje se okupljaju radnici različitih nacionalnosti i spolova. Iz tog razloga radnički pokret mora biti u središtu svakog projekta društvene transformacije.

Nakon nekoliko decenija eksperimentisanja, vreme je da se vratimo osnovama. Samo sindikalizam klasne borbe, sa svojom militantnošću predvođenom radnicima i spremnošću da ospori status quo, ima nadu za promjenu političke jednačine.

---