Suočavanje sa mogućom invazijom i jednog i drugog Britanija i Njemačka 1940. i odlučan da ostane neutralan, the Irska vlada u Dablinu zatražio od jednog od svojih viših ministara da izradi memorandum o tome kako ostati izvan Drugog svjetskog rata. „Neutralnost je oblik ograničenog ratovanja“, bio je njegov elokventan, ali sumoran odgovor.
The Libanonci bi se složili. Već sedam godina mole, mole i pregovaraju da se ne miješaju u sirijski rat u susjedstvu, da ignorišu prijetnje Izraela, sestrinski zagrljaj Sirije, upozorenja Amerike, molbe Rusije i blaćenja Irana. Pretpostavljam da morate biti posebno nadaren narod da biste se uslužno smiješili – zadovoljno, pojednostavljeno, hrabro, puzljivo, umorno – svuda oko sebe i izvlačili se.
“Kada je Liban bez vlade mjesec dana, znaš da su Libanci krivi”, objavio mi je prijatelj na kafi u Bejrutu ove sedmice. “Kada je Liban bez vlade tri mjeseca, znate da su stranci umiješani.” Vojske su zveketale kroz Liban hiljadama godina, naravno, ali njegovi sadašnji prosci pristižu skoro svakodnevno. Libanance grli tek pobjednička Sirija, prijeti Izrael, upozoravaju Amerikanci, maze ih Rusi i jamče vječnu ljubav Iranaca koji plaćaju i naoružavaju libanski Hezbolah milicija. I sve to sa državnim dugom od 80 milijardi dolara, 1.5 miliona sirijskih izbjeglica i prekidima struje – svaki dan, bez izuzetka – od 1975.
To je lekcija kako biti mali, ostati siguran i živjeti u strahu. Privremeni kabinet Saada Haririja – u stvari, predizborna libanska vlada i sljedeća vlada spojene u jednu, svaki ministar izabran pod zamornim muslimansko-hrišćanskim sistemom sektaštva u zemlji – usvojio je politiku “disocijacije” od regionalnih sukoba. “Razdruživanje” je verzija neutralnosti, u kojoj se gotovo svi, od Amerikanaca do Iranaca i EU, pretvaraju da je Liban ujedinjen u međusobnoj ljubavi i da je od daleko više koristi netaknut nego uništen u reprizi građanskog rata 1975-1990. EU, naravno, raspršuje novac na bankrotiranog libanonskog pacijenta jer ne želi da se još više izbjeglica slijeva u Evropu.
U stvari, neutralnost Libana ga takođe štiti od njega samog. Suniti primaju ogromna sredstva od Saudijaca, koji mrze Irance, Hezbolah i libanonske šije koji ih podržavaju. Sunitski libanonski premijer Saad Hariri voli Saudijce – ili bolje rečeno, mora voljeti Saudijce, jer oni podržavaju njegovu premijersku funkciju i zato što ima saudijsko državljanstvo i Saudijci vjeruju da će on ispuniti njihove naloge. Čitaoci se mogu sjetiti džentlmenske otmice Hariri u Rijadu prošle godine i njegovog sablasnog ponovnog pojavljivanja pred saudijskom televizijom kako bi "dao ostavku" na libanonsku premijersku funkciju sve dok ga predsjednik Macron nije spasio iz kandži prestolonasljednika Mohammada bin Salmana i odveo u Pariz gdje je misteriozno nastavio svoju libanonsku premijersku dužnost. Hariri, kao eklektičan nosilac pasoša, takođe je francuski državljanin.
Libanski kršćani, kao i uvijek, podijeljeni su – predsjednik Michel Aoun ostaje Asadov prijatelj, ostali se plaše još jedne sirijske “intervencije” u Libanu – dok Hezbolah kaže da će, ako Izrael napadne Iran, rat između šiitskih milicija i Izraela ponovo započeti na jugu Liban. Izrael redovno prijeti Hezbolahu – na Hezbolahovo zadovoljstvo – i Libanu. Druzi Walida Jumblatta još uvijek čekaju uništenje Asada. Pokušajte sve to objasniti Donald Trump. Na kraju krajeva, prije samo godinu dana šaljivi američki predsjednik pohvalio je Haririja što je bio “na prvoj liniji borbe protiv Hezbolaha” – nesretno nesvjestan da jadni stari Hariri sjedi pored Hezbolahovih ministara u libanonskom kabinetu.
Amerikanci (i Saudijci) stoga nastavljaju sa svojim stalnim i beskorisnim nagovorima Libanu da šiitski Hezbolah mora biti razoružan/raspušten/spojen sa libanonskom vojskom – budući da ih naoružava Iran (vrelo svakog zla), neprijatelj Izraela (font sve dobrote) i saveznik Sirija (čijeg vođu Amerikanci još teoretski žele da svrgnu s trona kao izvor svih hemijskih ratova) – dok šalju oružje libanonskoj vojsci. Osim toga, nijedan libanonski vojnik – a ponajmanje šija – neće napasti svoju šiitsku braću i sestre u južnom Libanu u korist Amerikanaca, Saudijaca ili Izraelaca.
Dakle, američka podrška stalno dolazi, do određene tačke; prije samo dva mjeseca, komandant libanske vojske general Joseph Aoun bio je u Washingtonu kako bi razgovarao o "kontraterorističkoj saradnji" - samo nekoliko mjeseci nakon što su njegovi vojnici i Hezbolah ('teroristi', prema američkom State Departmentu) zajedno pomogli da se islamisti istjeraju iz Ersal džep u sjeveroistočnom Libanu. Amerikanci su dali libanonskoj vojsci četiri laka jurišna aviona A-29 Super Tucano, dovoljno moćna da gađaju Isis, dovoljno slaba da ne predstavljaju prijetnju Izraelu. Američka vojna pomoć Libanu iznosi nešto skromnih 70 miliona dolara godišnje – uporedite je sa 47 milijardi dolara tokom 40 godina sa egipatskom vojskom, koja ne može čak ni da uguši trenutni ustanak Islamske države na Sinaju. A američko oružje će prestati da stiže u Bejrut, Amerikanci su savršeno jasno rekli, u trenutku kada Libanonci budu dovedeni u iskušenje iranskim ponudama.
Iranci, sa svojom rijalskom ekonomijom koja je u padu, nudili su Bejrut čak i više novca – odakle, tačno, ne znamo – od Amerikanaca, zajedno sa oružjem, poljoprivrednom i industrijskom pomoći. Nakon novih iranskih vojnih i odbrambenih sporazuma sa Sirijom, i “produktivne uloge” koju će imati u poslijeratnoj obnovi Sirije – riječi su iranskog ministra odbrane Amira Hatamija – da ne spominjemo obnovu sirijskih vojnih objekata, zračnih baza, škola, bolnica (uporedno govoreći, ova lista je proporcija Marshallovog plana) sigurno mora doći do spajanja fondova i fantazije. Ne biste pomislili da je iranski ministar ekonomije smijenjen ove sedmice. Rusi, suvišno je reći, žele svoj udio u obnovi Sirije – isto tako žele i Libanonci, moglo bi se dodati – ali u Libanu Rusi imaju tim koji nudi da odveze desetine hiljada sirijskih izbjeglica kući uz garancije sigurnosti.
Ovo su dobre vijesti za predsjednika Aouna i njegovog ministra vanjskih poslova Gebrana Bassila (koji je slučajno Aounov zet), koji žele da se riješe sirijskih izbjegličkih kampova širom Libana i pomognu da se vrati "normalizacija" Sirije. Ali bilo je mnogo prigovora od strane Evropljana i UN-a, koji će morati da se uključe i žele da osiguraju da izbeglice ne dospeju u zatvor čim pređu granicu i više od svega žele da izbegnu „normalizaciju ” poslijeratne Sirije pod Asadom.
Sirijci, u međuvremenu, žele da obnove svoje nekadašnje „sestrinske“ odnose sa Libanom i nestrpljivi su kada se Libanci – posebno Hariri – odupru. Sirija, sa vlastitim velikim nestancima struje, već nudi struju Libanonu, a Libanonci su bili oduševljeni kada su čuli da je sirijska vlada upravo ponovo preuzela kontrolu nad sirijsko-jordanskim graničnim prijelazom u Nassibu. Ovo bi sigurno ponovo otvorilo jedini kopneni tranzitni prolaz za libanonski izvoz u Jordan i Zaliv.
Ali postojala je kvaka. Sirijski ambasador u Bejrutu, Ali Abdul Karim Ali, dao je ove sedmice prikladnu batističku primjedbu. “Neprijatelji sada traže načine da ostave svoj ponos po strani, pa” – i ovdje je mislio na Liban – “šta je sa bratskom zemljom čije su kopnene granice sve sa Sirijom, pored okupirane Palestine?” Za Palestinu, čitajte Izrael. I Ali je dodao: "Siriji je, naravno, potreban Liban, ali Libanu je potrebniji." Zatim su uslijedili izvještaji – nepotvrđeni, ali uznemirujući za Haririjev prosaudijski kamp – da iako izbjeglice koje se vraćaju mogu prijeći granični prijelaz Nassib, on još nije otvoren za libanonske kamione koji prevoze voće i povrće iz zemlje. "Ucjena", urlao je Hariri. Još gadnija za Libanance bila je fotografija koja prikazuje rusku vojnu policiju, kao i sirijske trupe na granici Nassib.
Dakle, ako Libanu treba Sirija više nego Siriji Liban, pretpostavljam da Liban treba Ameriku više nego što je Americi potreban Liban – ali Iran treba Liban više nego što je Libanu potreban Iran. A Saudijcima je potreban Liban, jer mogu iskoristiti Haririja kao figuru sunizma protiv šiitskog Hezbolaha/Sirijske osovine i tako oštetiti šiitski Iran. A Libancima, sa svojim dugom od 80 milijardi dolara – što je rezultat politike, ironično, Haririjevog ubijenog oca Rafika – trebaju Saudijci. Rusi? Zasigurno, s njihovom flotom koja plovi valovima uz sirijski obalni grad Tartus, njima niko ne treba. Možda je taj irski ministar – Frank Aiken, veteran irskog rata za nezavisnost i irskog građanskog rata – bio u pravu 1940. Neutralnost je oblik ograničenog ratovanja.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Small Lebanon. Populations 7 million, with more than 2 million refugees! And these might just be those as a result of conflict in Syria. How can this be? The U.S. fights against refugees, plays a big role in producing refugees in the Middle East and elsewhere!
What a world. I became more aware of Lebanon because Robert Fisk lives there and has written about the Middle East for going onto 5 decades. Lebanon is one of several “canaries in the mine” that we need to know more about.
Još mnogo toga da se kaže…