„Do dana današnjeg osjećam poniženje zbog onoga što mi je učinjeno... Vrijeme koje sam proveo u Abu Ghraibu — okončalo je moj život. Sada sam samo pola čovjek.” To je ono što je Abu Ghraib preživio Talib al-Majli morao sam reći o 16 mjeseci koje je proveo u tom ozloglašenom zatvoru u Iraku nakon što su ga američke trupe uhvatile i zatočile 31. oktobra 2003. Nakon puštanja na slobodu, al-Majli je nastavio da pati bezbroj poteškoća, uključujući nemogućnost da se zadrži posao zahvaljujući fizičkim i mentalnim zdravstvenim deficitima i porodični život koji ostaje u rasulu.
Nikada nije čak ni optužen za zločin — i nije baš iznenađujuće, s obzirom na to Procjena Crvenog krsta da 70% do 90% onih koji su uhapšeni i zatočeni u Iraku nakon američke invazije na tu zemlju 2003. godine nisu ništa krivi. Ali, kao i druge preživjele, njegovo vrijeme u Abu Ghraibu ga i dalje proganja, iako je, skoro 20 godina kasnije u Americi, nedostatak pravde i odgovornosti za ratne zločine u tom zatvoru potisnut u daleku prošlost i smatra se dugom... zatvoreno poglavlje u ratu protiv terorizma ove zemlje.
Abu Ghraib "Skandal"
28. aprila 2004. CBS News 60 Minuta emitovao je dio o zatvoru Abu Ghraib, otkrivajući po prvi put fotografije vrsta torture koje su se tamo dešavale. Neke od ovih sada već ozloglašenih slika uključivale su a zatvorenik sa crnom kapuljačom natjeran da stoji na kutiji, ispruženih ruku i električnih žica pričvršćenih za ruke; goli zatvorenici nagomilani jedan na drugom u a struktura nalik piramidi; i zatvorenik u kombinezonu na kolenima prijetio psom. Uz te uznemirujuće slike, nekoliko fotografija uključuje američko vojno osoblje koje se smije ili pozira sa podignutim palcem, što ukazuje da im se činilo da uživaju u ponižavanju i mučenju tih iračkih zarobljenika i da su fotografije namijenjene za gledanje.
Nakon što su te slike razotkrivene, širom svijeta je došlo do širokog bijesa zbog onoga što je postalo poznato kao skandal Abu Ghraib. Međutim, ta riječ "skandal" i dalje stavlja fokus na te fotografije, a ne na nasilje koje su žrtve pretrpjele ili činjenicu da, dvije decenije kasnije, nije postojala nulta odgovornost kada su u pitanju državni službenici koji su odobrili atmosferu zrelu za torturu. .
Zahvaljujući postojanju Federalnog zakona o odštetnim zahtjevima, svi zahtjevi protiv savezne vlade, kada je riječ o Abu Ghraibu, su odbačeni. Ni vlada obezbediti bilo kakvu kompenzaciju ili obeštećenje preživjelima Abu Ghraiba, čak i nakon Pentagona 2022. objavio plan kako bi se minimizirala šteta za civile u američkim vojnim operacijama. Međutim, postoji građanska tužba pokrenuta 2008. Al Shimari protiv CACI — doveden u ime tri tužitelja protiv uloge vojnog izvođača CACI u mučenju u Abu Ghraibu. Iako je CACI pokušao 20 puta da se slučaj odbaci, suđenje — prvo koje se bavi zlostavljanjem zatočenika Abu Ghraiba — konačno počelo sredinom aprila u Istočnom okružnom sudu Virdžinije. Ako tužitelji uspiju presudom u svoju korist, to će biti dobrodošao korak ka nekom prividu pravde. Međutim, za druge preživjele Abu Ghraiba, bilo kakva perspektiva pravde u najboljem slučaju ostaje malo vjerojatna.
Put za Abu Ghraib
“Moj utisak je da je ono što je do sada optuženo zlostavljanje, za koje vjerujem da je tehnički drugačije od mučenja... I stoga, neću se baviti riječju 'mučenje'.” Tako je rekao ministar odbrane Donald Ramsfeld na konferenciji za novinare 2004. On je, naravno, propustio ni da pomene da su on i drugi članovi administracije predsednika Džordža W. Busha učinili mnogo ne samo da sankcionišu brutalne tehnike mučenja u svojim “ Globalni rat protiv terorizma”, ali da dramatično podigne prag za ono što bi se čak moglo smatrati mučenjem.
Kao što je Vian Bakir tvrdila u svojoj knjizi Mučenje, obavještajni podaci i nadzor u ratu protiv terorizma: borbe za izgradnju agende, njegovi komentari bili su dio trostruke strategije Bushove administracije da preoblikuje zlostavljanja prikazana na tim fotografijama, uključujući pružanje "dokaza" o navodnoj zakonitosti osnovnih tehnika ispitivanja, uokvirujući takve zloupotrebe kao izolovane, a ne sistemske događaje, i čineći svoje najbolje je potpuno uništiti vizuelne dokaze o mučenju.
Iako su najviši Bushovi zvaničnici tvrdili da ne znaju ništa o onome što se dogodilo u Abu Ghraibu, rat protiv terorizma koji su pokrenuli je napravljen da temeljno dehumanizira i uskrati bilo kakva prava zatvorenicima. Prema izvještaju Human Rights Watch-a iz 2004., “Put za Abu Ghraib”, primjećeno je, obrazac zlostavljanja na globalnom nivou nije proizašao iz postupaka pojedinačnih vojnika, već iz politike administracije koja je zaobilazila zakon, koristila metode ispitivanja nalik mučenju kako bi “omekšala” zatočenike i smatrala “ne vidi zlo, ne čuj zla”, pristup svim navodima o zlostavljanju zatvorenika.
Zapravo, Bushova administracija je aktivno tražila pravna mišljenja o tome kako isključiti zarobljenike iz rata protiv terorizma iz bilo kojeg pravnog okvira. A memorandum od državnog tužioca Alberta Gonzalesa do predsjednika Busha tvrdio je da se Ženevske konvencije jednostavno ne odnose na pripadnike terorističke grupe Al-Kaida ili avganistanske talibane. Što se tiče onoga što bi predstavljalo mučenje, zloglasni dopis, koji je sastavio advokat Ureda pravnog savjetnika John Yoo, tvrdio da “Fizički bol koji se svodi na mučenje mora biti po intenzitetu ekvivalentan bolu koji prati ozbiljne fizičke ozljede, kao što su otkazivanje organa, oštećenje tjelesne funkcije ili čak smrt.” Čak i nakon što su fotografije Abu Ghraiba postale javne, Ramsfeld i drugi zvaničnici Bushove administracije nikada nisu popustili kada je u pitanju njihova navodna neprimjenjivost. Kako je to Ramsfeld rekao u a televizijski intervju, nisu se “precizno primjenjivali” u Iraku.
U januaru 2004., general-major Entoni Taguba imenovan je da sprovede vojnu istragu u vojnoj jedinici, 800. brigadi vojne policije, koja je vodila Abu Graib, gde su zlostavljanja prijavljivana od oktobra do decembra 2003. Njegov izveštaj je bio nedvosmislen o sistematskoj prirodi torture tamo: „Između oktobra i decembra 2003. godine, u zatvoru Abu Ghraib (BCCF), brojni incidenti sadističkih, eklatantnih i bezobzirnih kriminalnih zlostavljanja naneseni su nekolicini zatočenika. Ovo sistemsko i nezakonito zlostavljanje zatočenika namjerno je počinilo nekoliko pripadnika straže vojne policije (372. četa vojne policije, 320. bataljon vojne policije, 800. brigada MP), na nivou (odjeljak) 1-A zatvora Abu Ghraib.”
Nažalost, izvještaj Tagube nije bio ni prvi ni posljednji koji je dokumentirao zlostavljanje i mučenje u Abu Ghraibu. Štaviše, prije puštanja na slobodu, Međunarodni komitet Crvenog krsta je imao izdao više upozorenja da se takvo zlostavljanje dešavalo u Abu Ghraibu i drugdje.
Simuliranje pomirenja
Nakon što su slike otkrivene, predsjednik Bush i drugi članovi njegove administracije brzo su osudili nasilje u zatvoru. U roku od nedelju dana, Bush je uverio jordanskog kralja Abdulaha, koji je bio u poseti Beloj kući, da mu je žao zbog onoga što su ti irački zatvorenici pretrpeli i „jednako žao što ljudi koji su videli te slike nisu razumeli pravu prirodu i srce Amerike.”
Kao naučnik Ryan Shepard istakao je, Bushovo ponašanje je bio klasičan slučaj “simuliranog pomirenja”, čiji je cilj bio da ponudi “izgled istinskog priznanja” uz izbjegavanje bilo kakve stvarne odgovornosti za ono što se dogodilo. Analizirao je četiri slučaja u kojima je predsjednik ponudio "izvinjenje" za ono što se dogodilo - dva intervjua za televiziju Alhurra i Al Arabiya 5. maja 2004. i dva nastupa s kraljem Jordana sljedećeg dana.
U svakom slučaju, predsjednik takođe odgovoran za uspostavljanje offshore zatvora za nepravdu na okupiranoj kubanskoj zemlji u zaljevu Gvantanamo 2002. uspjelo je prebaciti krivicu na klasičan način, sugerirajući da mučenje nije bilo sistematično i da je krivica za to na nekolicini nižeg ranga . On je također negirao da je znao išta o mučenju u Abu Ghraibu prije objavljivanja fotografija i pokušao je vratiti imidž Amerike poređenjem s onim što je režim iračkog autokrate Sadama Huseina radio prije američke invazije.
U svom intervjuu za Alhurra, na primjer, tvrdio je da će američki odgovor na Abu Ghraiba - istrage i pravda - biti drugačiji od bilo čega što je Sadam Husein uradio. Nažalost, međutim, američko preuzimanje tog zatvora i tortura koja se tamo dogodila bili su sve osim prekida Huseinove vladavine. Međutim, u kontekstu takvog lažnog izvinjenja, Bush je očito pretpostavio da se Iračani mogu lako pokolebati po tom pitanju, bez obzira na nasilje koje su pretrpjeli od američkih ruku; da bi, u stvari, kao Ryan Shepard Stavi to, “prihvati američku okupaciju koja traži istinu i voli slobodu kao znatno superiorniju u odnosu na prethodni režim.”
Prava odgovornost za Abu Ghraiba? Nema šanse. Ali ponovno razmatranje Bushove izvinjenja toliko godina kasnije živopisan je podsjetnik da on i njegovi najviši zvaničnici nikada nisu imali ni najmanju namjeru da se istinski pozabave tim aktima torture kao sistemskim za američki rat protiv terorizma, posebno zato što je on bio direktno upleten u njih.
Oružje američkog imperijalizma
Dana 19. marta 2003. predsjednik Bush se iz Ovalne kancelarije obratio svojim “sugrađanima”. Otvorio je govoreći to “Američke i koalicione snage su u ranoj fazi vojnih operacija za razoružavanje Iraka, oslobađanje njegovog naroda i odbranu svijeta od ozbiljne opasnosti.” Oslobođeni narod Iraka će, rekao je, “svjedočiti časnom i pristojnom duhu američke vojske”.
U njegovoj invaziji na Irak, naravno, nije bilo ničega što bi bilo časno ili pristojno. Bio je to ilegalno vođen rat koji su vodili Bush i njegova administracija proveo mjesece u izgradnji podrške. U svom obraćanju o stanju u Uniji 2002. godine, predsjednik je, zapravo, Irak naveo kao dio “osovine zla” i zemlju koja “nastavlja da se razmeće svojim neprijateljstvom prema Americi i podržava teror”. Kasnije te godine počeo je tvrditi da Sadamov režim također ima oružje za masovno uništenje. (Nije i on je to znao.) Ako to nije bilo dovoljno da se utvrdi prijetnja koju je Irak navodno predstavljao, u januaru 2003. potpredsjednik Dick Cheney tvrdio da "pomaže i štiti teroriste, uključujući članove Al-Kaide".
Nekoliko dana nakon što je Cheney iznio te tvrdnje, državni sekretar Colin Powell lažno je ustvrdio članovima Vijeća sigurnosti UN-a da Sadam Husein ima hemijsko oružje, da ga je ranije koristio i da neće oklijevati da ga ponovo upotrebi. Spomenuo je izraz "oružje za masovno uništenje" 17 puta u svom govoru, ne ostavljajući prostora da se pogreši hitnost njegove poruke. Slično tome, predsjednik Bush je insistirao na tome da SAD “nemaju nikakve ambicije u Iraku, osim da otklone prijetnju i vrate kontrolu nad tom zemljom svom narodu”.
Lažni izgovori pod kojima su SAD vodile rat protiv Iraka podsjećaju da rat protiv terorizma nikada nije bio istinski obuzdavanje prijetnje, već širenje američke imperijalne moći na globalnoj razini.
Kada su Sjedinjene Države preuzele taj zatvor, zamijenile su portret Sadama Huseina znakom na kojem je pisalo: “Amerika je prijatelj svih Iračana”. Sprijateljiti se sa SAD u kontekstu Abu Ghraiba, naravno, uključivalo bi neku vrstu prisilne amnezije.
In njegov esej „Abu Ghraib i njegova senka arhiva“, pravi ovu vezu profesor Univerziteta Macquarie Joseph Pugliese, pišući da „fotografije Abu Ghraiba prisiljavaju gledaoca da svjedoči o raspoređivanju i donošenju apsolutne američke imperijalne moći na tijela arapskih zatvorenika kroz organizirajući principe bijele supremacističke estetike koji prepliću nasilje i seksualnost s orijentalističkim spektaklom.”
Kao projekat izgradnje američkog carstva nakon 9. septembra, Abu Ghraib i mučenje zatvorenika tamo treba posmatrati kroz sočivo onoga što ja nazivam karceralnim imperijalizmom - produžetak američke karcerne države izvan njenih granica u službi dominacije i hegemonija. (Alijansa za globalnu pravdu se odnosi na fenomen povezan sa onim o kome govorim kao „zatvorski imperijalizam.”) Razlika koju povlačim zasniva se na mom fokusu na rat protiv terorizma i kako je zatvor postao oruđe kroz koje se taj rat vodio. U slučaju Abu Ghraiba, hvatanje, zatvaranje i mučenje kroz koje su Iračani bili zadržani i pokoreni bila je primarna strategija američke kolonizacije Iraka i korištena je kao način da se zatočeni Iračani transformišu u vidljivu prijetnju koja bi legitimirala SAD prisustvo tamo. (Zatvor Bagram u Afganistanu je bio još jedan primjer karceralnog imperijalizma.)
Izvan spektakla i ka pravdi
Šta je omogućilo mučenje u Abu Ghraibu za početak? Iako je, naravno, postojalo nekoliko faktora, važno je uzeti u obzir jedan prije svega: način na koji je američki rat, ne na, već zbog terora, učinio iračka tijela tako potpuno jednokratnim.
Jedan od načina sagledavanja ove dehumanizacije je filozof Giorgio Agamben Homo Sacer, koji definiše odnos između moći i dva oblika života: zoe i Bios. Zoe odnosi se na pojedinca koji je prepoznat kao potpuno čovjek s političkim i društvenim životom, dok Bios odnosi se samo na fizički život. Irački zatvorenici u Abu Ghraibu smanjeni su na Bios, ili golog života, dok su bili lišeni svih prava i zaštite, što ih je učinilo podložnim nesputanom i neodgovornom nasilju i užasnoj torturi.
Dvadeset godina kasnije, te nezaboravne slike mučenja u Abu Ghraibu služe kao stalni podsjetnik na prirodu američke brutalnosti u tom Globalnom ratu protiv terorizma koji je ne završio. Oni nastavljaju da progone mene — i druge muslimane i Arape — 20 godina kasnije. Oni će mi nesumnjivo ostati u sjećanju za cijeli život.
Bez obzira da li pravda na neki način prevlada za Abu Ghraibove preživjele, kao svjedoke – čak i one udaljene – onoga što se dogodilo u tom zatvoru, naš posao bi i dalje trebao biti da tragamo za pričama iza hauba, rešetaka i neopisivih djela mučenja koji se tamo odigrao. Od ključnog je značaja, čak i toliko godina kasnije, osigurati da oni koji su pretrpjeli takvo užasno nasilje od američkih ruku ne budu zaboravljeni. U suprotnom, naš pogled će postati još jedno oružje mučenja – produžiti život užasnih djela na tim slikama i osigurati da poniženje tih zarobljenika rata protiv terorizma i dalje bude prolazni spektakl za našu potrošnju.
Dvije decenije nakon što su te fotografije objavljene, ono što je ključno u vezi sa nepodnošljivim nasiljem i užasom koji snimaju je izbor na koji i dalje prisiljavaju gledaoce da naprave - da li da postanu samo još jedan posmatrač nasilja i užasa koje je ova zemlja isporučila pod etiketom Rata protiv terorizma ili prihvatiti mučenje i tražiti pravdu za preživjele.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati