Počelo je sa serijom ogromnih vibracija, sjajnim zvukom "tampanje" koji je potresao moju sobu. “Gapci, gazi, gazi”, glasilo je. Ležao sam u krevetu pokušavajući da shvatim uzrok. Bilo je to kao trenutak u Jurskom parku kada turisti prvi put čuju korake dinosaurusa, sve jaču, sve strašniju grmljavinu redovnog, monstruoznog otkucaja srca.
Sa svog prozora na istočnoj obali Tigrisa, video sam irački protivavionski top kako puca sa krova zgrade udaljene pola milje, pucajući preko reke u nešto. "Gapci, gazi", začulo se ponovo, zvuk tako ogroman da je aktivirao alarme u automobilima duž obale.
I tek kad sam u zoru stajao na cesti, znao sam šta se dogodilo. Još od rata 1991. nisam čuo zvuk američke artiljerije. I tamo, samo nekoliko stotina metara dalje, na krajnjoj obali Tigra, ugledao sam ih. Isprva su izgledali kao sićušne, oklopljene stonoge, koje se zaustavljaju i kreću, prošarana smeđa i siva, čudna mala stvorenja koja su došla da pregledaju vanzemaljsku zemlju i traže vodu.
Morali ste paziti na stonoge da biste protumačili stvarnost, da biste shvatili da je svako stvorenje borbeno vozilo Bredley, njegov rep je bio skup američkih marinaca koji se kriju iza oklopa, krećući se zajedno naprijed svaki put kada je njihova zaštita pokrenula motore i manevrirala bliže Tigris. Začuo se rafal Amerikanaca i pametan zveket raketnih granata i oblaci belog dima iračkih vojnika i milicionera koji su kopali svoje lisičje rupe i rovove na istoj obali reke južnije. Bilo je tako brzo i jednostavno i tako sjajno.
Zaista, prizor je bio tako neobičan, tako neočekivan – uprkos svim hvalisavanjima Pentagona i Bušovim obećanjima – da su se nekako zaboravili presedani koje je postavljao za buduću istoriju Bliskog istoka.
Usred pucketanja pucnjave i tragača koji je išao preko rijeke, i ogromnih požara nafte koje su Iračani zapalili da im daju zaklon za povlačenje, čovjek je morao skrenuti pogled – na velike riječne mostove dalje na sjever, u blijedozelene vode te najstarije rijeke – shvatiti da se zapadna vojska u moralnom krstaškom pohodu probila do srca arapskog grada po prvi put otkako je general Allenby marširao u Jerusalim 1918. Ali Allenby je ušao u Jerusalem pješice, u poštovanju prema Hristovom rodnom mestu i jučerašnjem američkom proboju u Bagdad nije bilo ni poniznosti ni časti.
Američki marinci i specijalci koji su se raširili duž zapadne obale rijeke provalili su u najveću palaču Sadama Huseina, snimili njene toalete i kupatila i odmarali se na travnjacima prije nego što su se spustili prema hotelu Rašid i pucali na vojnike i civile. Stotine Iračana, muškaraca, žena i djece dovedeno je u bolnice u Bagdadu u satima koji su uslijedili – žrtve metaka, gelera i kasetnih bombi. Mogli smo zapravo vidjeti dvomotorne američke A-10 kako ispaljuju svoje metke sa osiromašenim uranijumom na daleku obalu rijeke.
Sa istočne obale gledao sam marince kako trče prema jarku s puškama na ramenima i traže iračke trupe. Ali njihovi neprijatelji su nastavili pucati iz blatnih polja na jug sve dok ih, jednog za drugim, nisam vidio kako trče za živote. Iračani su se popeli iz lisičjih rupa usred američke granate i započeli olimpijski sprint terora duž obale; većina je zadržala oružje, neki su pali nazad u iscrpljenu šetnju, drugi su pljusnuli pravo u vode Tigra, do koljena, čak i do vrata. Trojica su se popela iz rova s rukama u zraku, ispred grupe marinaca. Ali drugi su se borili. „Top, gazi, gazi“ je trajalo više od sat vremena. Zatim su se A-10 vratili, a F/A-18 je poslao talas vatre duž rovova nakon čega je pucnjava utihnula. Činilo se kao da će Bagdad pasti za nekoliko sati.
Ali dan je trebalo okarakterizirati onim najčudnijim ratnim atributima, ludom mješavinom normalnosti, smrti i visoke farse. Jer čak i dok su se Amerikanci probijali uz rijeku, a F/A-18 se vraćali da bombardiraju obalu, irački ministar informacija održao je konferenciju za novinare na krovu hotela Palestine, jedva pola milje od bitke .
Dok su granate eksplodirale s njegove lijeve strane i zrak je bio razbijen američkim mlaznjacima, Mohammed Saeed al-Sahaf je pred možda 100 novinara objavio da je cijela stvar bila propagandna vježba, da Amerikanci više nisu u posjedu aerodroma u Bagdadu, da Novinari moraju "provjeriti svoje činjenice i ponovo provjeriti svoje činjenice - to je sve što tražim od vas." Na sreću, požari nafte, eksplozije bombi i dim od kordita sada su zaklanjali zapadnu obalu rijeke, tako da se provjera činjenica više nije mogla postići gledanjem iza leđa gospodina Sahafa.
Ono što je svijet želio znati, naravno, bilo je Pitanje svih pitanja – gdje je bio predsjednik Sadam? Ali gospodin Sahaf je iskoristio svoje vrijeme da osudi arapski televizijski kanal al-Jazeera zbog njegove pristrasnosti prema SAD-u i da osudi Amerikance zbog korištenja "sala i hodnika" Sadama Husseina za "jeftinu propagandu". Amerikanci će "ovdje biti sahranjeni", vikao je iznad bitke. “Ne vjerujte ovim osvajačima. Oni će biti poraženi.”
I što je više govorio, to se više željelo prekinuti gospodina Sahafa, da kaže: „Ali sačekajte, gospodine ministre, pogledajte preko svog desnog ramena.“ Ali, naravno, stvari se ne dešavaju tako. Zašto se nismo svi provozali gradom, predložio je prkosno.
Tako sam i uradio. Korporativni autobusi na sprat su vozili i, ako su prodavnice bile zatvorene, tezge su bile otvorene, muškarci su se okupljali u čajdžinicama da razgovaraju o ratu. Otišao sam da kupim voće kada je nisko leteći američki mlaznjak prešao ulicu i ispustio svoj teret 1,000 metara dalje u eksploziji koja je promenila pritisak vazduha u našim ušima. Ali svaki ćošak ulice imao je svoje pripadnike milicije i, kada sam stigao do strane Ministarstva vanjskih poslova, uzvodno od američkih marinaca, posada iračke artiljerije pucala je na Amerikance iz pištolja kalibra 120 mm sa srednjeg kolovoza, jezikom vatra jarka naspram sivo-crne magle koja lebdi iznad Bagdada.
U roku od sat i po, Amerikanci su krenuli uz južnu obalu i bili su u opasnosti da pregaze staro ministarstvo informacija. Ispred hotela Rašid marinci su otvorili vatru na civile i milicionere, izbacivši motociklistu u prolazu na cestu i pucajući na Rojtersovog fotografa koji je uspeo da pobegne sa rupama od metaka u svom automobilu.
Širom Bagdada, bolnice su bile preplavljene ranjenicima, među kojima su mnoge žene i djeca pogođeni fragmentima kasetnih bombi. Do sumraka, Amerikanci su letjeli F/A-18 u bliskoj zračnoj podršci američkim marincima, toliko uvjereni da će uništiti iračke protuavionske topnike da su se jasno mogli vidjeti kako krstare smeđim i sivim nebom u parovima.
Da li je to bilo ono što oni nazivaju "bogatom istorijom"? General Stanley Maude napao je Irak 1917. godine i okupirao Bagdad. Ponovili smo predstavu 1941. godine kada je bivši premijer Rašid Ali odlučio da podrži nacističku Nemačku. Britanci, Australijanci i Arapi su 1918. godine “oslobodili” Damask od Turaka. Izraelci su okupirali Bejrut 1982. i živjeli su –ne svi – da zažale. Sada američke vojske i, daleko iza njih, Britanci – blijedi duh Maudeine vojske – stalno se kreću u ovu najsjeveroistočniju arapsku prijestolnicu kako bi dominirali zemljom koja graniči s Iranom, Turskom, Sirijom, Jordanom i Saudijska Arabija.
Kako je pala noć, naišao sam na trojicu iračkih branilaca na istočnom kraju velikog Rašidovog mosta. Ova trojica – dva baasistička milicionera i policajac – bili su spremni da brane istočnu obalu od najveće vojske koju je čovjek poznavao.
To samo po sebi, pomislio sam, govori nešto i o hrabrosti i o beznađu Arapa.
Za više članaka Roberta Fiska o Iraku idite na http://www.zmag.org/CrisesCurEvts/Iraq/robert_fisk.htm
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati