SAD su saopštile da žele da oslobode Sirijce od tiranina. Tada je bio spreman da ih pusti da umru od hladnoće i gladi. Istina: za Zapad je Sirija samo moć
US Administracija predsjednika Joea Bidena popustila je prošlog četvrtka i konačno ukinula sankcije Sirija. Promjena politike uslijedila je nakon četiri dana nemilosrdnih i šokantnih snimaka iz zone katastrofe na jugu Turska i sjeverne Sirije uzrokovane a Zemljotres 7.8 magnitude.
Čini se kao da Vašington osetio da više ne može da izdrži njegov embargo kada su desetine hiljada tela ekshumirane iz ruševina, a milioni ljudi su se borili sa hladnoćom, glađu i povredama.
SAD nisu mogle priuštiti da izgledaju kao čudan čovjek suočen s globalnim valom zabrinutosti za razoreno stanovništvo Sirije i Turske.
Prema novom izuzeću, sirijska vlada će moći dobiti pomoć u slučaju zemljotresa šest mjeseci prije nego što se embargo vrati.
Ali nikog ne bi trebalo zavarati ova očigledna promjena mišljenja.
Neposredno nakon potresa, prva reakcija State Departmenta bila je da udvostruči svoju politiku. Glasnogovornik Ned Price odbacio je mogućnost ukidanja sankcija, tvrdeći da bi biti „kontraproduktivan… doprijeti do vlade koja je brutalizirala svoj narod tokom desetak godina“.
Istina je da je režim sankcija koje su uvele SAD i njihovi saveznici u Evropi, Kanadi i Australiji bio zločinačka politika mnogo prije nego što je potres pogodio. Kratko i zakasnelo izuzeće – pod međunarodnim pritiskom – ne mijenja suštinski tu sliku.
Zapadne tvrdnje o humanitarnoj intervenciji na naftom bogatom Bliskom istoku uvijek su bile laž. Samo je bio potreban zemljotres da to bude kristalno jasno.
Kolektivna kazna
Sankcije su oblik kolektivna kazna na širu populaciju. Zapad kažnjava Sirijce jer žive pod vladom koju nisu izabrali, ali koju su SAD odlučne srušiti po svaku cijenu.
Zapadni embargo uveden je paralelno s građanskim ratom, koji se brzo transformirao u zapadni proxy rat, koji je opustošio veći dio zemlje. SAD i njeni saveznici podstakla i rasplamsala rat, sponzorirajući pobunjeničke grupe, uključujući džihadiste, koje na kraju nisu uspjele svrgnuti vladu Bashara al-Assada.
Zapad kažnjava Sirijce jer žive pod vladom koju nisu izabrali, ali koju su SAD odlučne srušiti po svaku cijenu
Mnoge od tih ekstremističkih grupa preplavile su iz susjednih zemalja, gdje su bile uvučene u vakuum ostavljen nakon ranijeg „humanitarnog” Zapada operacije rušenja režima.
Kako bi izbjegli borbe, mnogi milioni Sirijaca bili su prisiljeni napustiti svoje domove, što je rezultiralo endemskim siromaštvo i pothranjenost. Čak i dok su se borbe smanjivale, sirijska ekonomija je nastavila da tone – ne samo zbog zapadnih sankcija, već zato što su SAD i drugi zaplenjeno Sirije naftna polja i najbolja poljoprivredna zemljišta.
Ova katastrofa koju je u potpunosti izazvao čovjek prethodila je prošlosedmičnom zemljotresu i pogoršala ga. Već siromašni, gladni i izolirani, Sirijci sada moraju da se nose s daljnjom nesrećom.
Odvratna politika
Navodna logika decenijske politike Zapada da oslabe Siriju, oblikovan prema šablonu koji Washington redovno pokreće protiv zvaničnih neprijatelja, bio je jednostavan. Očajni Sirijci bi bili potaknuti na to ustajte protiv svojih vođa u nadi za bolje stvari.
Ali projekat je vidno propao – baš kao što je to često činio u zvaničnim neprijateljskim državama kao što su npr Kuba i Iran. Ipak, program stradanja je nastavio da se sprovodi u ime humanitarnosti.
Kada je Siriju prošle sedmice pogodio zemljotres jačine 7.8 stepeni po Rihterovoj skali, insistiranje Washingtona da sankcije ostanu na snazi promijenilo je politiku sa jednostavno nehumane na pozitivno jezivu.
Ali umjesto da pretpostavljamo dobronamjernost SAD-a za privremeno ukidanje sankcija, fokus bi trebao biti na tome zašto su one uopće tamo.
Logika stava Zapada bila je sljedeća: ukidanje sankcija zahtijeva priznanje Assadove vlade, što bi zauzvrat predstavljalo priznanje poraza u borbi za njegovo svrgavanje. Zaštita kolektivnog ega vašingtonskih zvaničnika imala je prednost nad dugotrajnim mukama miliona Sirijaca.
To samo po sebi daje laž bilo kakvom pretvaranju da su, u svojoj borbi za rušenje Assadove vlade, SAD i Evropa zaista brinuli o sirijskom narodu.
Takođe nudi otkrivajuću kontrapunkt tretmanu Ukrajine. Očigledno, ne treba štedjeti cijene da se spasi Ukrajinci “evropskog izgleda”. od ruska invazija, čak i ako rizikuje nuklearnu konfrontaciju. Ali tamnije puti Sirijci će biti prepušteni svojoj sudbini čim se trošni zid više ne bude na našim TV ekranima.
Kada se ova vrsta rasističke diskriminacije kvalifikovala kao humanitarizam?
Ne, saosećanje nije motivisalo Zapad da naoružava Ukrajinu – kao što je to ranije bilo saosećanje koje je motivisalo Zapad da sponzoriše sirijsku opoziciju kojom je brzo dominirala same grupe Zapad označen kao terorista na drugim mestima.
Borba za prevlast
Navodni humanitarni instinkti Zapada mogu se zaista razumjeti samo ako se kopa dublje. Mnogo dublje.
Pomagati Ukrajincima naoružavajući ih tenkovima i mlaznjacima, dok Sirijcima oduzimati najnužnije stvari, nisu pozicije sasvim suprotno kako se prvi put pojave. Nedosljednost se čak ne kvalifikuje kao dvostruki standard, gledano iz zapadnih prijestolnica.
Obje politike postižu isti cilj, i to onaj koji nema nikakve veze sa dobrobiti običnih Ukrajinaca ili Sirijaca. Taj cilj je zapadna prevlast. I manje-više vidljiv u pozadini u oba slučaja je isti zvanični neprijatelj kojeg Zapad želi vidjeti odlučno "oslabljen": Rusija.
Sirijska vlada bila je jedna od posljednjih na Bliskom istoku koja je stala uz Rusiju, uključujući i davanje ruskoj mornarici pristup Mediteranu preko sirijske luka u Tartusu. To je bio jedan od glavnih razloga zašto je Zapad toliko želio vidjeti slomljenu Asadovu vladu i zašto je Moskva vojno poduprla Damask protiv pobunjenika koje podržava Zapad, frustrirajući te napore.
Ukrajina se u međuvremenu postepeno pretvarala u nezvaničnu prednja baza za NATO na pragu Rusije – razlog zašto je Rusija htela da vidi Kijev uplašen i zašto SAD toliko žele da ga vojno podrže.
Kažnjavanje Sirije nije etička vanjska politika. Racionalizira se gledanjem na svijet i njegove narode samo kroz jedno sočivo: kako oni mogu služiti golim interesima zapadne i prvenstveno američke moći.
Kao i uvijek, Zapad igra svoju kolonijalnu Veliku igru – intrige moći kako bi svoje geostrateške šahovske figure postavile u najpovoljniji mogući aranžman. A ti interesi uključuju globalnu vojnu dominaciju i kontrolu nad ključnim finansijskim resursima poput nafte.
Vrhovni zločin
Dok se Sirija bori da se izbori sa zemljotresom, prvi instinkt SAD-a i njihovih saveznika nije bio kako ublažiti patnju svog naroda. Trebalo je igrati igru prebacivanja i mamca. Damask je okrivljen jer nije dozvolio da pomoć stigne do nekih od sjevernih regija koje su najteže pogođene zemljotresom. To uključuje područja koja su još uvijek u rukama pobunjenika.
Mark Lowcock, bivši šef UN-ovih humanitarnih poslova, žalio se: „Biće potrebno tursko pristanak da bi se pomogla u tim područjima. Malo je vjerovatno da će sirijska vlada učiniti mnogo da pomogne.”
The stigle prve pošiljke preko prelaza iz Turske prošlog četvrtka. Sirijska vlada takođe odobren isporuku humanitarne pomoći područjima koja nisu pod njenom kontrolom na sjeverozapadu zemlje pogođene zemljotresom. Kao odgovor, glasnogovornik militantne grupe HTS, koja kontrolira veći dio Idliba, rekao je Reutersu da neće dozvoliti pomoć iz dijelova Sirije koje drži vlada jer „nećemo dozvoliti režimu da iskoristi situaciju da pokaže oni pomažu”.
Bez obzira na zapadnjački narativ, nevoljkost da se otvori sjeverna Sirija za konvoje pomoći nije samo rezultat krvavih umova iz Damaska
Ali bez obzira na zapadnjački narativ, igra okrivljavanja oko dobivanja pomoći sjevernoj Siriji nije samo rezultat krvavih umova iz Damaska.
Danas je Assadova vlada možda osigurala većinu sirijske teritorije, ali je daleko od kontrole nad sirijskom nacijom. SAD su pomogle da se napravi veliki, autonomni sjeveroistočni kutak za kurdsko stanovništvo, a drugi dijelovi sjevera su u rukama saveza ekstremističkih grupa, kojima dominiraju ogranci Al-Kaide, kao i ostaci of the Islamska država (IS). i borci koje podržava Turska.
Ova fragmentacija se pokazuje kao velika prepreka naporima pomoći. Po svojoj prirodi, vlade žele da uspostave suverenitet nad cijelom svojom teritorijom.
Ali Assadova vlada ima dodatni razlog za zabrinutost. Za to postoji velika opasnost ako se dozvoli lokalnoj franšizi Al-Kaide i drugim pobunjeničkim grupama da preuzmu bilo kakvu zaslugu za rješavanje vanredne situacije. Ovo nije samo bitka za odnose s javnošću. Ako se vidi da Al-Kaida donosi pomoć očajnim zajednicama u sjevernoj Siriji, one će osvojiti srca i umove među običnim Sirijcima - i Arapima dalje.
Dopuštanje Al-Kaidi da bude zadužena za operacije pomoći je recept da Damask izgubi autoritet kod velikog dijela lokalnog stanovništva. To bi moglo poslužiti kao uvod u oživljavanje građanskog rata u Siriji i gurnuti Sirijce natrag u borbe i krvoproliće.
'Zlo u celini'
Poenta nije u tome da se Asadu i njegovoj vladi ne može pripisati nikakva krivica. Radi se o tome da, bez obzira na to što zapadna ortodoksija proklamira, miješanje vanjskih sila u rušenje vlada nikada neće dovesti do humanitarnih ishoda. To je istina čak i ako se operacija svrgavanja režima može brzo postići – za razliku od dugotrajnog ćorsokaka u Siriji.
Uglavnom iz tog razloga su Nirnberška suđenja nacističkim vođama nakon Drugog svjetskog rata proglasila agresiju na suverenu teritoriju druge nacije kao „vrhunski međunarodni zločin” i onaj koji “sadrži u sebi nagomilano zlo cjeline”.
Napadi na suverene države dovode do gubitka ljepila koji povezuje stanovništvo, ma koliko nesavršeno, i proizvodi svoje, obično nepredvidive, posljedice.
Zapadna 20-godišnja okupacija Avganistan stvorio saveznu državu, u kojoj su korumpirani lokalni zvaničnici crpili američka sredstva namijenjena izgradnji države i služili kao marionete regionalnim gospodarima rata. Nasilni haos koji je pokrenuo Washington utro je put za povratak Talibana.
Invazija SAD-a i UK-a 2003 Irak, a potom i raspuštanje iračke policije i vojske, nije ostvarilo nijedno od obećanja Washingtona o "slobodi i demokratiji". Umjesto toga, stvorio je vakuum autoriteta koji je razdvojio zemlju i doveo do toga da se Iran i ekstremističke grupe bore za moć.
Zapadno rušenje vlade Muamera Gadafija 2011. rezultiralo je Libija postaje zemlja tržišta robova, kao i utočište za ekstremiste i kanal za trgovinu oružjem u druge konfliktne zone, poput Sirije.
Sada u Siriji ponovo vidimo naslijeđe zapadnog humanitarizma. Oslabljen godinama proxy rata i zapadnim režimom sankcija, Damask je previše krhak i uplašen da bi rizikovao da ustupi bilo koju od svojih preostalih ovlasti protivnicima.
Oni koji će još jednom patiti – ovaj put od zemljotresa – nisu vlade u Vašingtonu, evropskim prestonicama ili Damasku. Biće to obični Sirijci – upravo oni ljudi za koje Zapad tvrdi da ih želi spasiti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati