Oh, licemjerje. Neplemeniti ciljevi. Ometanje. Nečuvene laži i izgovori.
Ne govorim o američkom tweet-from-the-hip predsjedniku i njegovoj želji da pobjegne od upada policije u kancelariju svog advokata – postoji ruska veza, u redu.
I ne govorim o njegovoj posljednjoj ljigavosti. Život s Melanijom možda trenutno nije sjajan. Više odvlači pažnju sjediti s generalima i bivšim generalima i oštro pričati o Rusiji i Siriji.
Ne govorim o Terezi Mej, koja želi da izađe iz jarka Bregzita sa bilo kakvim sopstvenim ometanjima: napadima u Solsberiju, Dumom – čak i Trampom. Tako je Tramp telefonirao Macronu, kada je jadna dama mislila da je dobila njegovu ruku. Kakva je ovo glupost?
Makron je sada privezao svoja kola Saudijcima protiv iranskog "ekspanzionizma" - i nema sumnje da prodaja oružja Kraljevini ima neke veze s tim. Ali kako je tužno što želja mladih francuskih predsjednika da se ponašaju kao Napoleon (mogu se sjetiti nekoliko drugih) znači da se oni posvećuju uključivanju u rat, umjesto da se zalažu protiv njega.
Sada imamo svoje glasnogovornike i ministre koji bjesne o potrebi da se spriječi “normalizacija” hemijskog ratovanja, da se spriječi da ono postane dio običnog ratovanja, povratak u strašne dane Prvog svjetskog rata.
Ovo ne znači nikakva opravdanja za sirijsku vladu – iako sumnjam, pošto sam svojim očima vidio sirijsku umiješanost Rusije, da je Putin možda postao nestrpljiv oko okončanja rata i želio je iskorijeniti one u posljednjim tunelima Dume umjesto da čeka kroz više sedmica borbe. Setite se okrutnosti Groznog.
Ali svi znamo probleme dokazivanja kada su u pitanju hemikalije i gas. Poput osiromašenog uranijuma – koji smo koristili u našoj municiji – on ne ostavlja, poput fragmenata granate ili čaure bombe, trag metala sa adresom na sebi. Kada je sve ovo počelo prvim gasnim napadom u Damasku, Rusi su ga identifikovali kao gasnu municiju proizvedenu u Sovjetskom Savezu – ali poslanu u Libiju, a ne u Siriju.
Ali to je drugačiji rat kojeg se danas sjećam. To je iransko-irački rat između 1980. i 1988. godine, kada je Sadam Husein napao Iran. Kada su Iranci ponovo prešli sopstvenu granicu i upali u Irak godinama kasnije, Sadam je upotrebio gas na hiljade iranskih vojnika – i civila, jer su na ratnom frontu bile medicinske sestre i lekari.
Smiješno kako ovo sada zaboravljamo. Ne pričamo o tome. Sve smo zaboravili. Razgovarajte o “normalizaciji” hemijskog ratovanja – to je bilo to!
Ali u našoj želji da se koncentrišemo na Siriju, ne spominjemo iransko ispaljivanje gasom – Iran je još jedan od naših današnjih neprijatelja, naravno – i to može biti zbog našeg nedostatka zvaničnog pamćenja.
Vjerovatnije je to zbog onoga što se dogodilo: institucionalizacije hemijskog ratovanja, upotrebe hemikalija od strane Sadama koji je tada bio saveznik Zapada i svih zaljevskih sunitskih država, našeg sunitskog heroja na prvoj liniji. Hiljade iranskih vojnika koji su trebali poginuti su spominjani na iračkom radiju nakon što su prešli granicu. "Perzijski insekti" su prešli granicu, saopšteno je. I tako su ih tretirali.
Jer prekursori za irački gas su uglavnom dolazili iz Sjedinjenih Država – jedan iz New Jerseya – a američko vojno osoblje je kasnije posjetilo bojište bez ikakvih komentara o hemikalijama koje su prodane iračkom režimu, naravno, u “poljoprivredne” svrhe . Tako se treba nositi sa insektima, zar ne?
Ipak, danas ni jedna duša ne pominje ovaj strašni rat, koji je vođen uz našu potpunu saglasnost. Gotovo je “ekskluzivno” uopće spominjati sukob, pa smo ga vjerski zaboravili. To je bila prava “normalizacija” i mi smo to dozvolili. Zaista religiozno, jer je to bila prva velika bitka sunitsko-šiitskog rata našeg vremena. Ali bilo je stvarno.
Od hiljada Iranaca koji su se ugušili, nekoliko preživjelih je čak poslano u britanske bolnice na liječenje. Putovao sam s drugima vojnim vozom kroz pustinju do Teherana, u željezničkim odjeljcima prepunim nenasmiješenih mladića koji su kašljali sluz i krv u bijele zavoje dok su čitali minijaturne Kurane.
Imali su plikove na koži i, užasno, više plikova na vrhu prvih plikova. Napisao sam seriju članaka o ovoj opscenosti za The Times, za koju sam tada radio. Foreign Office je kasnije rekao mojim urednicima da moji članci "nisu od pomoći".
Danas nema takve diskrecije. Tada se ne plašite da ćete uhvatiti Sadama – jer su u to vreme, naravno, dobri momci koristili hemikalije. Zar se ne sećamo Kurda iz Halabje koje je Sadam ugasio gasom za koji je CIA rekla svojim oficirima da tvrde da su ga koristili Iranci?
Za ovaj ratni zločin Sadamu je trebalo suditi. On je zaista bio "životinja koja ubija gas". Ali obješen je zbog manjeg masakra konvencionalnim oružjem – jer, oduvijek sam sumnjao, nismo htjeli da razotkrije svoje partnere u gasnom ratu na otvorenom sudu.
Dakle, tu smo. Mej ima „ratni kabinet“, zaboga, kao da su se naši gubici povećavali na Somi 1916., ili da su Dornijeri leteli iz okupirane Francuske u napad na London 1940. godine.
Šta radi ovaj detinjasti premijer? Stariji, mudriji konzervativci će uočiti maloljetničku kvalitetu ove gluposti i htjeti će raspravu u parlamentu. Kako bi May mogla slijediti američkog predsjednika za kojeg svijet zna da je kreker, lud, hronično nestabilan, ali čije djetinjaste poruke – o projektilima koji su “lijepi, novi i 'pametni'” – čak i mnoge moje kolege u SAD-u shvaćaju ozbiljno ? Možda bismo još više trebali biti zabrinuti zbog toga što će se dogoditi ako se on odbije od iranskog nuklearnog sporazuma.
Ovo je vrlo loš trenutak u historiji Bliskog istoka – i, kao i obično, Palestinci će patiti, njihova vlastita tragedija potpuno zaboravljena u ovom ludilu. Znači idemo u „rat“, zar ne? I kako da izađemo iz ovog rata kada ga započnemo? Ima li neko planova? Šta ako dođe do džinovskog zeznuća, koje ratovi obično proizvode? Šta se onda dešava?
Pa, pretpostavljam da Rusija priskače u pomoć, baš kao što je to učinila i Obami kada je plin prvi put korišten u sirijskom ratu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
DoniratiRelated Posts
No u vezi poruke.