Pretpostavljam da morate živjeti ovdje da biste osjetili vibracije. Uzmite prošlu sedmicu, kada sam se instinktivno sagnuo na svoj balkon – kao i kolica na Cornicheu – uz nadzvučni zvuk borbenog aviona F-16 koji je bljeskao nad obalom i ulicama Bejruta.
Kakvu su poruku Izraelci poslali ovoga puta? Da se ne boje Hezbolaha?
Da mogu poniziti libanskog premijera Saada Haririja?
Nebo zna, teško da to treba da rade, kada je Hariri nekoliko puta krenuo pustim putem za Damask na prijateljski razgovor sa čovjekom za kojeg vjeruje da je ubio njegovog oca Rafika, predsjednikom Basharom al-Assadom.
Ali koga briga za izraelski avion? Pretpostavimo da je sirijski MiG zujao u Tel Avivu tokom užurbanog dana kupovine prošle sedmice? Hillary Clinton bi uzvikivala osudu State Departmenta, generalni sekretar UN-a Ban Ki Moon bi svečano upozorio Siriju na posljedice, a Izraelci bi razmišljali o zračnom napadu na Siriju kako bi predsjedniku Asadu naučili lekciju. Ali ne.
Izraelski prelet bio je jasna suprotnost Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1701 – Izrael svaki dan lomi 1701 preletima, ali ne na ovako niskom nivou – i nisam mogao pronaći niti jedan izvještaj o incidentu u američkoj štampi. Izraelci su dobri momci. Ostali su loši.
Zatim je uslijedila priča o svećeniku koji je umro u Maronitskoj nadbiskupiji u Sarbi prošle sedmice, zadimljen. Jadni otac Pierre Khoueiry pao je sa dva sprata sa balkona nakon što se njegova zgrada zapalila – dva druga sveštenika su bezbedno izašla iz kuće – a crkva je objasnila da je uzrok bio kvar na struji.
Očigledno je bilo tačno: vidio sam razvodnu kutiju koja je izgorjela.
Ali OTV je drsko vodio svoje noćne lokalne vijesti sugerirajući da bi ovo mogao biti nastavak fundamentalističkih napada na crkve u Iraku i Egiptu. Bejrutski ministar informisanja, Tark Mitri, gorko se požalio na "neodgovorno izvještavanje" o crkvenoj tragediji.
U Libanu ovih dana samo nagovještaj sektaštva može zapaliti politički benzin. Naravno, ovu glupost možemo odbaciti. Nije li 20,000 mladih Bejrućana u nedjelju trčalo maraton oko cijelog grada, udarajući u bubnjeve i sukobljavajući se sa simbolima i plešući "dabku" na ulicama? Naravno. Ali zašto je moj stanodavac zavario nova čelična vrata preko svojih francuskih prozora? I zašto je postavio sigurnosnu lampu pozadi koja osvetljava moju kuhinju cele noći?
Možda je to sumporni jezik libanonskih beznadežnih političara. Otkako je Sayed Hassan Nasrallah, šiitski muslimanski predsjednik Hezbolaha, koji je iranskom predsjedniku u Bejrutu predao izraelsku jurišnu pušku, pozvao Libanonce da odbiju Haški tribunal koji istražuje smrt Rafika Haririja – Nasralah vjeruje da će vodeći članovi Hezbolaha biti optuženi – mi smo da kabinet padne.
Francuski ambasador vjeruje da premijer Hariri neće izdržati ove sedmice. Mislim da nije u pravu, ali sam se zabrinuo zbog svojih predviđanja kada su Hezbolah i uglavnom šiitska opozicija odbili da se pridruže konferenciji o pomirenju predsjednika Michela Sleimana prije devet dana. Prema lukavom aranžmanu koji je osmislio emir Katara, kršćansko-sunitska većina u libanonskoj vladi može donositi odluke. Ali opozicija i Hezbolah imaju pravo veta. Ipak, kada opozicija neće doći kod predsjednika na razgovore sa ostatkom vlasti, čini se da ih nije ni briga za svoj veto.
Kršćanski političari su se okupili svom patrijarhu, kardinalu Nasralahu Sfeiru, čime su Maronitsku crkvu još jednom pretvorili u političku stranku – iako to nije iznenađujuće kada je drugi Nasralah (onaj Hezbolah) pretvorio šiite u zastupnike Iranaca.
Drugi (čitajte Hezbolah, šiiti i Iran) pokušavali su "Libanoncima nametnuti nemoguću i nepravednu formulu - uskratiti pravdu kako bi se očuvao građanski mir, ili žrtvovati građanski mir zarad pravde".
Michel Aoun, napukli bivši general kršćana čija vlastita stranka podržava Hezbolah u uzaludnoj nadi da će ga oni učiniti predsjednikom – Nasrallah uživa govoreći svijetu da mu ovaj savez pruža međusektašku podršku – također bi bio sretan kada bi Tribunal napušten. Čak i vođa Druza, Walid Jumblatt, čija politika izvodi ciklus vjetrenjača svake tri ili četiri godine, sada kaže da njeno postojanje nije toliko važno kao "spokoj Libana". Nepotrebno je reći da je Madame Clinton razgovarala telefonom sa Haririjem, prigovarajući mu da razoruža Hezbolah i da se drži Tribunala. U Vašingtonu ovo ima smisla. U Libanu zvuči kao da je luda.
Zašto? Šiiti su najveća zajednica u Libanu, ali njihovi sinovi i braća čine većinu libanonske nacionalne vojske.
Nije da se Hezbolah infiltrirao u redove. Samo što su kršćanske i sunitske elite održavale šiite u relativnom siromaštvu, najmlađim sinovima je potreban posao i šalju ih u vojsku. Zamislite Manchester ili Glasgow između ratova.
Štaviše, libanonska vojska ima najviše generala i pukovnika. Kako je istakao Karnegijev naučnik Nadim Hasbani, ministar nacionalne odbrane je uzalud pokušavao da otvori račun kod Centralne banke, na koji bi građani mogli da doniraju novac za podršku nabavci oružja za vojsku. U stvari, nema računa jer po zakonu vlada mora organizovati svaki takav budžetski aranžman. Uostalom, kako nacionalna vojska može da organizuje nabavku oružja na osnovu dobrotvornih donacija?
Ali vratimo se šiitskim vojnicima. Ako im je zaista naređeno da marširaju na jug u stilu Velikog Starog vojvode od Yorka, da li itko vjeruje da će se ovi mladići probiti u svoje šiitske domove kako bi pucali na svoju braću, očeve i rođake iz Hezbolaha uz hor klicanja Bijele kuće ?
Ne, oni bi odbili i hrišćansko-sunitski vojnici bi dobili zadatak da napadnu naoružane šiite. Vojska bi se podelila. Tako je počeo građanski rat 1975.
Da li Madame Clinton – i francuski ministar vanjskih poslova, sveti Bernard Kouchner koji se pojavio u Bejrutu da podrži tribunal – želi još jedan građanski rat u Libanu?
Postoji još jedan problem. S obzirom na njihov broj, šiiti su izrazito nedovoljno zastupljeni u libanonskom parlamentu i vladi. I u Bejrutu je postojao neizgovoreni – svakako nepisani – dogovor da šiiti mogu imati miliciju da bi kompenzirali nedostatak političke moći.
Ako bi Bog rekao Nasrallahu da razoruža Hezbolah – on bi se sigurno povinovao, jer se niko drugi u regionu ne bi usudio postaviti takav zahtjev – onda bi Nasrallah odmah zahtijevao povećanje broja šiita u vladi, srazmjerno njegovom možda 42 posto stanovništva.
U Libanu bi, dakle, zapravo postojala šiitska vlada.
Je li to ono što Clinton i jadni stari Obama žele? Još jedna šiitska arapska država koja će dodati stvaranju šiitske iračke države koju su dali Saudijcima i ostalim arapskim sunitima kao susjedu?
Hezbolah rizikuje, naravno, da dobije ono što Libanonci nazivaju "velikim nosovima". Drugim riječima, ako Hezbolahovi nosevi postanu preveliki, neko će ih odsjeći.
Jedna je stvar da Nasralah i njegova naoružana milicija – zajedno sa gospodinom iz Teherana – pljuju po Amerikancima. Ali UN su legitimno međunarodno tijelo; mjesto utočišta – ma koliko beznadežno – potlačenih i zatucanih svijeta.
Zaista, bilo je vremena kada je Hezbolah religiozno – ili gotovo religiozno – visio na svakoj rezoluciji UN-a koja je bila kritična prema Izraelu.
Ipak, da li gospodin Ban zaista želi da se bori protiv Hezbolaha? Jer on dobro zna da, ako Hezbolah ima "velike nosove", Hezbolah ima UN, da tako kažem, za jaja (uvijek pretpostavimo da ih UN ima).
Dolje duž libanske granice nalazi se 13,000 vojnika UN-a, uključujući NATO oklopne jedinice iz Francuske, Njemačke i Belgije – i Kine, dok smo već kod toga – sa grupom NATO generala na čelu. Oni bi trebalo da drže oružje Hezbolaha izvan područja između rijeke Litani i granice, ali je po prvi put prošle sedmice komandant UN-a priznao da mu je, bez moći ulaska u civilne domove - za to potrebna libanonska vojna dozvola (bez smijeha ) – ne može biti siguran da nema oružja u njegovom operativnom području.
Sve ovo seže do ogromne eksplozije ranije ove godine kada je ogromna zaliha oružja eksplodirala istočno od Tira. Pomalo razbarušeni francuski pukovnik UN-a – milostivo je sada u Parizu – naredio je francuskim i njemačkim vojnicima da se probijaju kroz ulazna vrata lokalnog stanovništva u potrazi za oružjem. Obavještajni oficiri libanske vojske su ga upozorili da ne vrijeđa civile. Nije obraćao pažnju.
Tada su se francuske mirovne snage u patroli u južnom Libanu zasule kamenicama. Hezbolah je saopštio da je eksplozija bila stare izraelske municije zaostale iz rata 2006. godine. (ovdje šupa smeh).
Izraelci su potom unovčili cijelu aferu, praveći fotografije iz zraka – snimljene iz drona bez pilota, glavnog oružja u sljedećem ratu između Hezbolaha i Izraela – uz tvrdnju da su prikazali neeksplodiranu raketu kako je utovarena na stražnji dio kamiona. u istom selu, pod nadzorom trojice naoružanih napadača Hezbolaha. Brzo kao bljesak, Hezbolah je došao do video trake koja prikazuje isti kamion. Ali "projektil" je bio oštećena rolo garažna vrata i - avaj za Izrael - trojica "naoružanih" su bila jasno identifikovana kao pripadnici francuskog bataljona UN-a.
Zatim je prošle sedmice uslijedilo dodatno poniženje, kada je banda nenaoružanih domaćica Hezbolaha zgrabila aktovku s tajnim dokumentima od dvojice nesretnih istražitelja Haškog tribunala dok su pokušavali pronaći telefonske zapise u ginekološkoj klinici u južnom Bejrutu.
Čak je i nekoliko pristalica protiv Nasralaha i provladine u Bejrutu jedva suspregnulo smeh kada je Hezbolah propisno paradirao ulicama sa dva magarca, od kojih je svaki nosio savršenu repliku plavog štita UN-a ispod svojih krznenih vrata. Ali opet, nemojte se smijati prelako. U arapskom svijetu, magarac se smatra najponižavajućim zvijerima, dostojnim pogubljenja. Zato pazi na UN. I da se vratimo na Izraelce, koji urlaju o "svjetskom teroru" koliko i Nasralah o neizbježnoj propasti Izraela. Ovaj put je šef izraelske vojne obavještajne službe Amos Yaldin – koji u Libanu nikada nije smatran najpametnijim ljudima – rekao komitetu za vanjske poslove Kneseta u Jerusalimu da bi Hezbolah mogao preuzeti cijeli Liban "za nekoliko sati".
Izraelska odbrana je bila podrivana Hezbolahovim projektilima i povećavala je vjerovatnoću sukoba, rekao je – bio je u pravu – ali je onda otišao u isti apokaliptični način kao i svi drugi izraelski generali koji su doživjeli tugu u Libanu.
Sljedeći rat, rekao je, bit će daleko razorniji od bilo kojeg drugog u Libanu – to je teško zamisliti – i „neće biti sličan ničemu na šta smo navikli tokom Drugog libanskog rata ili () livenog olova ( operacija u Gazi).“
Ovo je vrlo čudna stvar, jer se treći libanski rat – koji je Yaldin predviđao – dogodio 1993. godine, masovno bombardovanje koje je ispraznilo južni Liban od skoro milion ljudi.
Prvi izraelsko-libanski rat bila je invazija 1978. – Operacija Litani, koju je Jaldin očito zaboravio – a zatim je došao drugi libanski rat 1982. (Operacija Mir za Galileju), za koji Yaldin čudno misli da je bio prvi požar.
Zatim je došao sukob 1993., pa rat 1996. (Operacija Grožđe gnjeva), a zatim i rat Hezbolaha 2006. godine. Tako da će sljedeći rat – nakon proteklih pet neuspjeha – biti šesti za Izrael.
Pa šta sve to znači?
Pa, ono što vidimo je horizont stranih sila koje sve žude da se miješaju u Liban kao što su to činile tokom nemilosrdnog građanskog rata u zemlji 1975-90. Washington se lati o važnosti Tribunala, kao i Francuska – Britanci, čije diplomate razgovaraju s Hezbolahom, tiho i mudro pitaju da li bi moglo doći do odgađanja optužbe Tribunala – dok Sirijci i Iranci kukaju zbog krize UN-a.
Izraelci, kao i obično, prijete poluarmagedonom.
Saudijci, koji podržavaju sunite – Hariri ima saudijski pasoš – pokušavaju posredovati.
Dakle, na nazadan način, imaju Sirijce. Prije nedelju dana, sirijski ambasador u Libanu, Ali Abdul-Karim Ali, pozvao je na ručak i saudijskog ambasadora, Ali Awad al-Assirija, i njegovu suprotnu osobu u iranskoj ambasadi, Ghadanfara Rokon Abadija, starog bejruta koji je bio ovdje tokom rat 1996. godine. Sve to ukazuje na to da muslimanske nacije u regionu ne žele posebno građanski rat.
A Libanonci? Moj vozač Abed, dobar vjetrokaz kao i svaka druga, imao je malu crnu naljepnicu na retrovizoru u autu. "Haqiqa", pisalo je.
Istina. Očekivao je da će mu tribunal reći istinu o tome ko je ubio Rafika Haririja.
Dok sam ljetos bio odsutan, on ga je s velikom tugom srušio.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati