Harry Truman je govorio u američkom Senatu 23. juna 1941.: "Ako vidimo da Njemačka pobjeđuje", rekao je, "trebamo pomoći Rusiji, a ako Rusija pobjeđuje, treba da pomognemo Njemačkoj, i na taj način neka ubijaju što je više moguće."
Da li je Truman cijenio japanske živote iznad ruskih i njemačkih? Nigde ništa ne sugeriše da je to uradio. Ipak, debatujemo, svakog 6. avgustath ili tako, da li je Truman bio spreman da nepotrebno žrtvuje japanske živote kako bi uplašio Ruse svojim nuklearnim bombama. Bio je voljan; nije bio voljan; bio je voljan. Izostavljena je iz ove debate očigledna mogućnost da je ubijanje što većeg broja Japanaca bilo među Trumanovim ciljevima.
Anketa američke vojske iz 1943. pokazala je da otprilike polovina svih GI vjeruje da bi bilo potrebno ubiti svakog Japanca na zemlji. William Halsey, koji je komandovao pomorskim snagama Sjedinjenih Država u južnom Pacifiku tokom Drugog svjetskog rata, mislio je o svojoj misiji kao "Ubij Japance, ubij Japance, ubij još Japanaca" i zakleo se da će, kada se rat završi, japanski jezik govorilo bi se samo u paklu. Ratni dopisnik Edgar L. Jones pisao je u februaru 1946 Atlantic Monthly, "Kakav rat civili uopšte misle da smo vodili? Streljali smo zarobljenike hladnokrvno, brisali bolnice, gađali čamce za spasavanje, ubijali ili maltretirali neprijateljske civile, dokrajčili neprijatelja ranjene, bacali umiruće u rupu sa mrtvima, i Pacifik je kuhao meso od neprijateljskih lobanja da bi napravio stolne ukrase za drage, ili je rezbario njihove kosti u otvarače za pisma."
Predsjednik Truman je 6. avgusta 1945. objavio: "Prije šesnaest sati američki avion bacio je jednu bombu na Hirošimu, važnu bazu japanske vojske. Ta bomba je imala više od 20,000 tona T.N.T. Britanski 'Grand Slam', koji je najveća bomba ikada korištena u istoriji ratovanja."Hirošima je, naravno, bio grad pun ljudi, a ne vojna baza. Ali ti ljudi su bili samo Japanci. To je rekao australijski general Sir Thomas Blamey New York Times: "Borba protiv Japanaca nije kao borba protiv normalnih ljudskih bića. Japanac je mali varvarin... Mi se ne bavimo ljudima kakve poznajemo. Imamo posla sa nečim primitivnim. Naše trupe imaju ispravan pogled na Japance. Oni ih smatraju kao gamad."
Neki pokušavaju zamisliti da su bombe skratile rat i spasile više života od nekih 200,000 koje su odnijele. Pa ipak, sedmicama prije nego što je bačena prva bomba, 13. jula 1945., Japan je poslao telegram Sovjetskom Savezu u kojem je izrazio želju da se preda i okonča rat. Sjedinjene Države su prekršile japanske kodove i pročitale telegram. Truman se u svom dnevniku osvrnuo na "telegram japanskog cara koji traži mir". Truman je bio obaviješten preko švicarskih i portugalskih kanala o japanskim mirovnim uvertirama još tri mjeseca prije Hirošime. Japan se protivio samo bezuslovnoj predaji i odricanju od svog cara, ali su Sjedinjene Države insistirale na tim uslovima sve do pada bombi, kada su dozvolile Japanu da zadrži svog cara.
Predsjednički savjetnik James Byrnes rekao je Trumanu da će bacanje bombi omogućiti Sjedinjenim Državama da "diktiraju uslove okončanja rata". Sekretar mornarice Džejms Forestal napisao je u svom dnevniku da je Birns "najviše želeo da se završi japanska afera pre nego što Rusi uđu". Truman je u svom dnevniku zapisao da se Sovjeti spremaju za marš protiv Japana i "Fini Japanaca kada do toga dođe". Truman je naredio da se bomba baci na Hirošimu 6. avgustath i drugu vrstu bombe, plutonijumsku bombu, koju je vojska takođe htela da testira i demonstrira, u Nagasakiju 9. avgusta. Takođe 9. avgusta, Sovjeti su napali Japance. Tokom naredne dvije sedmice, Sovjeti su ubili 84,000 Japanaca dok su izgubili 12,000 svojih vojnika, a Sjedinjene Države su nastavile bombardirati Japan nenuklearnim oružjem. Tada su se Japanci predali.
Istraživanje o strateškom bombardovanju Sjedinjenih Država zaključilo je da bi se Japan, svakako prije 31. decembra 1945. i po svoj prilici prije 1. novembra 1945. godine, predao čak i da atomske bombe nisu bačene, čak i da Rusija nije ušla rata, pa čak i ako nikakva invazija nije bila planirana ili razmatrana." Jedan neistomišljenik koji je izrazio isto mišljenje ministru za rat prije bombardovanja bio je general Dvajt Ajzenhauer. Predsjedavajući združenog načelnika štabova admiral William D. Leahy se složio: "Upotreba ovog varvarskog oružja u Hirošimi i Nagasakiju nije bila od materijalne pomoći u našem ratu protiv Japana. Japanci su već bili poraženi i spremni da se predaju."
Kakvo god da je bacanje bombi moglo doprinijeti okončanju rata, zanimljivo je da pristup prijetnji da će bombe biti bačeni, pristup korišten tokom pola vijeka hladnog rata koji je uslijedio, nikada nije isproban. Objašnjenje se možda može naći u Trumanovim komentarima koji sugerišu motiv osvete:
"Pronašli smo bombu, upotrijebili smo je. Koristili smo je protiv onih koji su nas napali bez upozorenja u Pearl Harboru, protiv onih koji su gladovali i tukli i pogubili američke ratne zarobljenike, i protiv onih koji su napustili svako pretvaranje da se pokoravaju međunarodnoj zajednici. zakon ratovanja."
Truman ne kaže da je koristio bombu da skrati rat ili spasi živote. Kaže da je bombu upotrebio jer je mogao. "Našavši bombu, iskoristili smo je." I on navodi kao razloge za korištenje tri karakteristike ubijenih ljudi: oni (ili njihova vlada) napali su američke trupe, oni (ili njihova vlada) brutalizirali su američke zatvorenike, a oni (ili njihova vlada) - i to je bez ironije namjeravali — suprotstaviti se međunarodnom pravu.
Truman, uzgred, nije mogao izabrati Tokio kao metu — ne zato što je to bio grad, već zato što smo ga mi (ili naša vlada) već pretvorili u ruševine.
Nuklearne katastrofe možda nisu bile završetak svjetskog rata, već teatralno otvaranje Hladnog rata, s ciljem slanja poruke Sovjetima. Mnogi niski i visoki zvaničnici u američkoj vojsci, uključujući i vrhovne komandante, od tada su bili u iskušenju da bombardiraju još gradova, počevši od Trumana koji je zaprijetio da će nuklearno bombardirati Kinu 1950. godine. do brzog završetka Korejskog rata. Vjerovanje u taj mit navelo je predsjednika Richarda Nixona, desetljećima kasnije, da zamisli da bi mogao okončati Vijetnamski rat pretvarajući se da je dovoljno lud da koristi nuklearne bombe. Što je još više uznemirujuće, on je zapravo bio dovoljno lud. "Nuklearna bomba, da li vam to smeta? ... Samo želim da razmišljate veliko, Henry, za ime Krista", rekao je Nixon Henryju Kissingeru u razgovoru o opcijama za Vijetnam.
Samo želim da razmislite o ovoj pesmi:
Hirošima
autor Sherwood Ross
Ja sam velečasni Kiyoshi Tanimoto
Diplomirala na Emory Collegeu u Atlanti,
Pastor Metodističke crkve u Hirošimi
Bio sam u zapadnom predgrađu kada je bomba pala
Kao list sunčeve svetlosti.
Strah za suprugu i porodicu
Otrčao sam nazad u grad
Gdje sam vidio stotine i stotine kako bježe
Svako od njih je na neki način povrijedio.
Nekima su izgorele obrve
Koža im je visila sa lica i ruku
Neki su povraćali dok su hodali
Na nekim golim tijelima opekotine su imale šare
Preneseni oblici cvijeća
Od njihovih kimona do ljudske kože.
Gotovo svi su imali pognute glave
Gledao pravo ispred sebe, ćutao
I nije pokazao nikakav izraz.
Ispod mnogih kuća čuo sam zarobljene ljude kako vrište
Plakala za pomoć, ali niko nije mogao pomoći
I vatra je dolazila.
Došao sam do mlade žene koja drži svoju mrtvu bebu
Koja me je molila da joj nađem muža
Da bi mogao da vidi bebu poslednji put.
Nisam mogao ništa drugo nego da je zabavljam.
Slučajno sam naleteo na sopstvenu ženu
I ona i naše dijete bili su živi i zdravi.
Danima sam nosio vodu i hranu ranjenima i umirućima.
Izvinio sam im se: „Oprostite mi“, rekao sam, „što nisam podijelio vaš teret“.
Ja sam velečasni Kiyoshi Tanimoto
Pastor Metodističke crkve u Hirošimi
Bio sam u zapadnom predgrađu kada je bomba pala
Kao list sunčeve svetlosti.
Knjige Davida Swansona uključuju "Rat je laž.” On bloguje na http://davidswanson.org i http://warisacrime.org i radi za onlajn aktivističku organizaciju http://rootsaction.org. On domaćini Talk Nation Radio. Pratite ga na Twitteru: @davidcnswanson i FaceBook.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati